DOLAZAK TITA

Novi roman dostupan je od iduće sedmice na najboljim knjižarskim mjestima i izvan njih. Preporučam svima, posebno onima što ne zanimaju prevladavujeć književne apologije i misaona dosada. Izdavač je Shura Dumanić (Shura Publikacija), a naslovnicu je izradila Petra Brnardić. Vjerujem da će vas ova gotovo adventska priča, silno razveseliti. 

Svoj primjerak možete naručizi kod izdavača na adresi: shura.publications@gmail.com 

Zašto sam išao u rat

Ulomak iz nove knjige "DOLAZAK TITA roman o (de)genraciji i uskrsnuću", u izdanju izdavačke kuće Shura publikacije iz Opatije.

– Nego kako to da si otišao u rat? – Upita.
– Znaš Gambina, kaj ne. On je tada bio fotograf, pa smo otišli Zetom na prvu liniju fronta, na Kupu, napraviti reportažu za jedne novine. Izađemo iz autobusa i krenemo prema selu koje je nedaleko od rijeke s naše strane. Tamo se skupila gomila ljudi. Stoje na nasipu ili na kosini koja se spušta prema rijeci i gledaju na selo s one strane. To su uglavnom ljudi koji su iz njega pobjegli čamcima jer su čuli da dolaze Srbi, kažu da su četnici naoružani do zuba. Čekaju da vide što će biti.
Gambino sve to fotografira, i da, nakon pola sata začuje se muzika i pojavljuju se prvi traktori, čitava kolona. Jedan ima goleme zvučnike i pušta muziku. Sve odzvanja i bunja. Traktor iza njega na prikolici vozi protuzračni top, a u ostalima su ljudi s kokardama na kapama, mitraljezima, kalašnjikovima i puškama. Neki pjevaju, neki tek urlaju. Grozan metež.
Kad ugledaju nas s druge strane rijeke, zapucaju iz topa i mitraljeza, mi svi zalegnemo u travu, a oni pojačaju muziku. Nitko nije ranjen, pucali su iz upozorenja. Prvi traktori dolaze do nasipa s njihove strane i tu stanu. Iza njih dolaze novi traktori s prikolicama i kamioni. Iz njih iskoče žene i neki klinci, provaljuju u svaku kuću. Ovi muški naoružani gledaju prema nama i ciljaju, ali ne pucaju, više kao neka straža ili opomena. Oni iza, koji provaljuju u kuće, počinju iznositi stvari, Štednjake, video rekordere, mašine za pranje suđe, kuhinjske elemente, tostere. Pljačka je potpuna. Svaka se kuća pljačka, a ona u kojoj nisu zadovoljni, nju potpale pa se dim za vedra dana već vidi i iz daljine.
Naši ljudi stoje, šokirani, i tužni i bijesni, naravno i nemoćni. Tu je i neki milicajac. Priđem mu i upitam ga je li može što napraviti. Kaže da ne može ništa jer u revolveru ima samo dva metka, ali da uskoro stižu Alfe iz Lučkog. I uistinu, u nekom autu dolaze, njih dvojica. Imaju jedan kalašnjikov i jedan naboj. I oni gledaju s nama što se događa, također zapanjeni i nemoćni kao i svi mi drugi.

Gambino sve marljivo fotografira. Još negdje imam te fotografije. Svi se osjećamo krajnje bijedno. Oni prijeko uz uzvike "Ovo je Srbija" krmče kredence i posteljinu, pljačkaju običan narod i loču rakiju. Majke mi, ni slava ni junaštvo. Iz neke male kućice prema rijeci potrči neki deran, dečko od možda 15 – 16 godina. Jedna je ruka, suha, visi mu uz tijelo. Očito je invalid. Šepa trčeći. Ovi s jednog traktora ga primijete i ubiju rafalima iz kalašnjikova, vičući: Smrt Hrvatima, ubij ustašu, kolji, kolji i tom slično. Ubili su jadnika kao pasa. Onda su gotovo rekreativno zapucali i prema nama. Narod se sklonio iza nasipa dok nije prestalo, i dok Srbi nisu popljačkali plijen zbog koje su napali malo selo uz Kupu i otišli kući sa svojim plijenom.

I sad, reci mi Boki, kako da poslije toga ne odeš u rat? Nema to toliko veze s ideologijom, političkim pričama, pa čak ni s nacijama i državama, kamo li Titom. Otići u rat bilo je ljudsko pitanje, stvar osnovnog poštenja, stav bez kojeg si više ne bi mogao pogledati u lice i ne zaključiti kako si obično govno.

Prijelom epohe ili pad ispod dosegnutog horizonta (napomena)

Piše: Marijan Grakalić

Prijelom epohe u naše se vrijeme potvrđuje ne više kao ontologijska kritika real socijalističkog svijeta koji je odavno propao, već i kao devastacija dosega novovjeke filozofije (metafizike) i njezina epohalnog horizonta. Najuočljivije je to ponajprije u idejama koje su temelj takve kritike, a koje su same isto tako daleko ispod nivo već dosegnute epohalnosti pa se u najboljim primjerima mogu dovinuti tek do iscrpljenog misaonog modela pomalo istrošenog liberalizma, bez snage da riješe ili nadmaše povijesne okolnosti i otvore nove i svježe horizonte. Čitav kompleks suvremenih problema i sukoba posljedica je toga što ideju socijalizma kao svjetskog procesa nije zamijenilo ništa bolje od davnih, nekada prekinutih procesa "obnove naroda" (nacije), uskrslih u golemom dijelu svijeta, odnosno rekonstrukcija narodne zajednice i njezina pripadajuća identiteta što bi trebalo konačno dokinuti nad nacionalnu ili kozmopolitsku genotipsku socijalističku paradigmu. Pokazalo se problematičnim da proces globalizacije temeljen na svekolikom uvođenju pravnog standarda Zapadnog svijeta nadopuni nastalu prazninu. Uskrsnuće svih varijanti Nacional-socijalističkih antropoloških modela i njima pripadajućih političkih shema ponajbolje svjedoči ne samo o prijelomu epohe već i o padu ispod već prije dosegnute civilizacijske razine, u zatvaranje čovjeka i svijeta u međe nacionalne države i/ili ideologije. Kraj filozofije ogleda se u uzmicanju i odstupanju od povijesti i njezina prepuštanja vlasti tehnike koja danas u gotovo svim područjima oblikuje ljudski život. Digitalizacija države i društva jedini je danas praktični utopijski naboj, virtualan iako s neizvjesnim ishodom. Dijalektika hegemonije (kontrole) i oslobođenja (biti korisnik, a time i građanin) postaje češće praktična mjera usitnjavanja a ne širenja horizonta relativizirajući sam kriterij istine u bitnom smislu. Naime, "Pitanje je li ljudskom mišljenju svojstvena predmetna istina, nije pitanje teorije, nego je praktičko pitanje. U praksi čovjek mora dokazati istinu, tj. zbiljnost i moć, ovostranost svoga mišljenja." (K. Marx, druga teza o Feuerbachu). Očito kriza ili nemogućnost neuvjetovane slobode stvaranja ne može omogućiti stvaranje otvorenog društva a time i drugačijeg, novog epohalnog horizonta. Je li moguć bolji svijet? Još je Tertulijan napomenuo: credo via apsurdum!

Fotografija  Književna večer u Milčecovu kafeu K&K u Jurišićevoj ulici u Zagrebu

Marijan Grakalić: Portret pisca kao fragment grada

Ponekad pomislim kako je cijela zbrka tek usputna i da će proći do jutra. Kako će tada svjetlo zore preobratiti i život i grad i lakoćom nadomjestiti sve. Neće više biti nedoumica, nestati će nepravde i zlobe, a tu će tada biti osvijetljena predosjećanja koja me progone i koja kažu kako je svaka ulica i svaki novi dan prolaz kroz lažna vrata, tek iduća neprijatna perspektiva i klopka što postoji još od prije. Bdijem. Prije osvita prolaze rani tramvaji. Vijugaju svojim nepromjenjivim putima gradom od betona, zgrada i magle prema centru, mjestu u kojem se susreći oni koji su od krvi i mesa. Postoji nužna neumitnost strpljenja raspoređenog između tramvajskih postaja što zahtjeva dodatni napor da se izdrži i ne popusti pod nagonima koji bi željeli da su prvi na redu. Oni nas ponekad sile da se podamo lutanju, neodređenoj ali primamljivoj želji da se iziđe prije vremena iz ustaljenih shema i pođe ulicama besciljno, da se promaši ili uopće ne stigne do cilja. Tako kada se takvom prilikom sve izjalovi sustigne me dojam neobaveznosti pa mi sve, i ja sam i grad, djelujem nestvarno. Možda i na trenutak sretno iako me prožima osjećanje da se tako može svašta utvarati.

Novo je jutro, dakako, isto ono koje dolazi već vjekovima kako bi potvrdilo zatočenje grada sapletenog u koštac s nebrojenim sudbinama neodvojivim od njihovih vlastitih djela. Danas opet ništa nije pohrlilo ka uskrsnuću, pa i dalje ostajem sažet u proporcijama vjerolomnih aluzija i još daleko od toga da me dodirne inkarnacija nekog novog bića, onog neopipljivog koje može svojom prirodom da poleti iznad robovanja ispaštanju. Odsutnost priviđenja tek je trenutna kletva, dio gradske vreve i kazne koja razdvaja zemlju od beskraja. Zato ću ponovo čekati, isto onako kao i tramvaj, lice prijatelja, riječ u prolazu ili prvu noć u kojoj se općim svojstvom mraka pretapaju lica i mijenjaju vizure. Preobraženje srca vlada ovim gradom i mojim životom.

Pisati ću i sutra kako bi Zagreb i dalje živio na mojim stranicama, rasprostrt u svemu, od mladenačke ljepote pa do staračke depresije, od Save pa do Medvednice uzdišući, živeći i snivajući sa svim grijesima i radostima poznatim ispod i iznad oblaka. Pisac je podjednako i domaćin i izgnanik iz grada, lice koje je nebrojeno puta preživjelo vlastitu parodiju, no unatoč tome naslućuju pobjedu nepromjenjivog, onog što se kao i tok rijeke može poistovjetiti s nečime što je oslobođeno od okova vremena u kojem se banalnosti nameću kao prvi i posljednji pozdrav. Pisanje je tek način da se prenem, onaj osvit s kojim opet počinje sve, pa i grad i tekst.

BOŽICA JELUŠIĆ: BLAŽENSTVO RAZGOVORA (O pisanju ili hodanju po vodi)

Razgovor s prijateljem G., jedan od onih koji mi uvijek koriste i osvježe mi dan i vrate me na osnovne postavke oko književnosti ili pak učvrste u već stečenim uvjerenjima, prokušanim desetljećima u praksi. Podsjeti me na naš susret 80-tih u redakciji "OKA", gdje smo kovali prve potkove, svaki za svoga Pegaza, učili zanat, stjecali "radne navike" i trasirali svoj životni i profesionalni put. Da, veli on, i tada su postojale grupe, pravci, proglasi i najave "velikih preokreta" u književnosti, od kojih je malo što ostalo. Sintetizam, sublimizam, nadrealizam, intelektualizam, postmodernizam, i svi su se hvatali za okrajke i podstave nečijih kaputa: za Severa, Pavlovića, Dragojevića,ali vrag je u tome, što nisu imali njihov talenat, a od Poea na ovamo vrijedi da "individualni talenat određuje smjer i domet pjesničke prakse".Ni jedno udruživanje, naguravanje iz pozadine, alijanse i smjerokazi, proglasi i manifest, neće pomoći izgradnji pjesničke osobnosti, pojavi autentične darovitosti, otkriću svježega glasa i proplamsaju vrhunske jezičnosti. Zaista, postoji "jezična inteligencija", jedno čulo, koje čovjeku omogući da u bljesku intuicije nađe najbolju riječ bez prosijavanja u situ, bez pomoći rječnika, samo po višem znanju, koje ne može objasniti. Smisao za humor, za paradoks, za iznenađenje i udaljena pojmovna vezivanja, to se također ne uči, već se nasljeđuje. U prozi, moć da stvoriš lik od posuđenih osobina, da govoreći o sebi govoriš mnogima, svjedoči također o dosegnutom majstorstvu. Nije presudno što se nama "događalo" ili ne, već što smo od toga učinili, pod ključem univerzalnosti.I na kraju, podsjetila me kćer na literarnu anegdotu, kojom zaokružismo razgovor, pa je ovdje slobodno interpretiranu, dodajem kao zaključak. Riječ je o redovnicima, braći koji žive na osamljenom mjestu, rade i u siromaštvu traju, a od duhovnosti ne znaju mnogo, čak ni Očenaš izmoliti kako valja. Čuli su za svoju učenu, napredniju braću na otoku i idu u molbu, da ih malo duhovnosti pouče. Provedu s njima neko vrijeme, održavaju obrede, vježbaju se u pobožnosti i spreme se za povratak. Odmaknuvši se od obale, ustanove da ni jedan nije dobro upamtio riječi Očenaša ni redoslijed, pa HODAJUĆI PO VODI, vrate se na otok i postiđeni vele gvardijanu da oprosti, jer evo "Vaša Prečasnosti, a mi Očenaš zaboravili". On ih blagoslovi, nakloni se , pun velikog respekta, te ih otpravi uz riječi: "Idite u miru, predraga braćo, Vama Očenaš nije potreban".Velim, puno mi pomognu ti razgovori, i ne mogu izraziti kakvo je zadovoljstvo naklonost prijatelja s kojima dijelim "kruh riječi" punih pet desetljeća, što smatram posebnim, nadam se zasluženim, blagoslovom.F. G.Fotografija: B.Jelušić i M. Grakalić, Arhiva  

Marijan Grakalić: Nečastiva priroda zaborava

Svaka je riječ stvar sjećanja pa je zato zaborav prisila nijemosti, umrtvljeni čas one odmaknute napetosti nakon koje se svijet i život ponovo predaje otežaloj uspavanosti. Snovi su izgleda također odavno izgubili pamćenje i više ne prepoznaju svoje domaćine, postelje ili kuće. Ostaju po strani na nekoj pustopoljini, čekajući namjernika, priliku da zatrepere nadom ili preplaše stravom, nesretni jer ne pripadaju nikome, čak ni sebi. Život se tako ponekad prispodobi tek kao onaj san kojeg spominje Calderon de la Barca u svojoj svjetovnoj drami "Život je san" gdje nema zbilje, a kako je izvjesno da su san i sami snovi, onda i oni odu i nitko ih se više nikada ne sjeti.

Zaborav vremenom proguta sve. Lica i maštu, događaje i trenutke sreće, miris proljeća i pogled na daleki vrh brijega, nestaju ljudi i zemlje, svjetovi se ruše u ponore iz kojih se ne čuje jeka, a mi se svega toga nit ne sjetimo jer suzbijamo kaos vlastitog bića nadajući se i vjerujući kako je ustvari, sve u redu. I što onda. "Zemlja se i bez nas vrti" poručuje stih utkane sumnje u to da je moguće ispričati bilo što, jer pjesma i tako nije drugo nego apsurd, greška koja se omakla i čovjeku i Bogu. Kada bi se bar mogla zadržati riječ, bar jedan trenutak gordog povjerenja u onu zaboravljenu brnistru s planine Biokova, ponovo vidjeti sjaj u očima prijatelja i prisjetiti se mirisa nekog sada dalekog ljetovanja, sve bi se promijenilo i (opet) imalo smisla.

Iskustvo nekad živo i toplo u njedrima, sada se raspalo. Potrošilo se zajedno s vremenom što izjeda izvornost nadomještajući je pozom, a drevni prag kuće obrastao je u šikaru, krovovi se polomljeni ispod neba i prašina zapuštenog dvorišta tek nemoć koja vrišti. Ne dopire taj vapaj nigdje zbog jednoličnosti koja sve fragmentira kako bi se što lakše potisnule one nepoželjne vrijednosti što ih ne trpe moderni glagoli izjednačavanja dobitka i marketinga. Ravnodušnost zato nije tek neka odsutna naracije ona je uz to i prevladavajuća neosjetljivosti. Izraz krajnosti koja neki način izjeda svaki život, pa zato on ostaje tek puko preživljavanje. Ponekad se pričinja i nametnutom vrlinom jer šutnja tu ne dozvoljava pristranost. Najpoželjnija je izgleda ona pamet kojoj je tišina ideal vlastite umjerenosti. Kolosalni paradoks tako se odaje u zakonima bez obaveza i u zadovoljstvu bez želja. Isprazno. Uostalom, sve će proći. Zaborava se i tako jednom nitko ne će sjećati kao ni odbjegle zbilje ili nestvarnog sna.

Paradoks literarnosti književnog festivala

Na fotografiji: Milko Valent i Žarko Jovanovski,igraju na ruke. Književni festival u Zelini i Blaževdolu

Piše: Marijan Grakalić

Organizacija i uspostavljanje književnih festivala, a do sada sam ih zahvaljujući čistoj providnosti za naše okolnosti napravio sedam, uistinu je paradoksalna pojava. Djelom je takva zbog nove ili stare kulturalne osjećajnosti u drugačijoj interpretaciji jer kad radiš nešto takvo ("što nikom ne treba" – da citiram jednog od poglavica koji čuvaju tradiciju i baštinu), odmah si sumnjiv i u najmanju ruku "čudak" (freak) iako je već odavno ustanovljeno kako je "svijet osuđen na literarnost". Odnosno nisam takav samo ja već je takva i čitava manifestacija budući da svojom invencijom omogućuje javni i drugačiji govor o svijetu, naciji, identitetu, čovjeku, istini, komšijama, sudbini itd., te je otvorena za neočekivane situacije i poruke. Dapače, kao piscima takve su nam i najpoželjnije ali su isto tako i opasne za gotove istine i institucije koje ih reklamiraju jer od njih žive. Mislim da i druge kolege koje uistinu organiziraju književne svečanosti (pri tome ne mislim na komercijalne manifestacije prešetavanja živih i mrtvih ikona pismenosti po binama i birtijama), uviđaju ovaj paradoks. Njegova suština je u stalnom ponavljanju krize, ustvari svih kriza pa i onih literarnih koje nastaju iz potrebe stalnog propitivanja i invencije teksta i stvarnosti, čime se trome institucije kulture ne mogu dovoljno brzo prilagoditi na uštrb svojeg tradicijskog značenja i formalističke perspektive kojoj je dijalektika strana.

Zatočeni u naizgled nerješivom problemu književnog posvećenja i afirmacije nekog prostora i vremena riječju gdje se ona, da se prisjetimo Romana Jakobsona, osjeća kao riječ a ne samo kao predmet imenovanja nečega ili kao izljev emocije, svaki puta se i sami pisci i njihova publika izlažu opasnosti razumijevanja, misaone dekonstrukcije (Derida) koja je s jedne strane afirmativna a s druge kritička. U tom je pogledu svaki književni festival koji to uistinu jeste, bez obzira odigrava li se u Vatrogasnom domu nekog sela ili u svečanoj dvorani Akademije nauka, onoliko uspješan koliko može iznjedriti neposrednost koju je nemoguće doživjeti u anakronim i otvrdnulim institucijama konvencionalne namjere očuvanja nekakve jedine (kulturološki, politički i ideološki) poželjne budućnosti.

Sasvim je sigurno da književna praksa, a time i ideja i ozbiljenje književnog festivala nije nikakav monološki spomenik koji bi poslužio kao bezvremensko biće oslobođenja verbalnosti. dapače, tu se sve što vrijedi događa u razlici (differance) od prisutnog, u odmaku i anticipaciji onog drugačijeg, ponekad i još ne-stvorenog, možda i nelogičnog ali ipak umjetničkog i značajnog. Riječi na slobodi ne trpe ni prinudu niti brbljanje, one žele u tome (svome) trenutku biti način postojanja i u tome je njihova jedinstvena vrijednost.

U posve određenom smislu krize mišljenja koja je s obzirom na tragične prilike što s godinama postaju sve snažnija, nije se loše prisjetiti niti oca čiste teorije umjetnosti, U svom čuvenom romanu "Nezasitnost" poljski pisac Stanislav Ignjaca Vitkijevič, tiskanom još 1930. godine i čiji se prijevod iz pera dr. Dalibora Blažine ovih dana očekuje i u nas, opisuje Poljsku u ovo današnje vrijeme kao zemlju okupiranu od Kineza i Mongola. Da bi se vlast lakše sprovela pučanstvo stalno konzumira Murtibingove pilule koje mišljenje smanjuju na elementarne stvari, hranu, seks i potrošnju. Sam je roman refleksivno, ironično i alegorijski nadahnut Sovjetskom vlašću u Rusiju, Ipak, i danas nakon pada Željezne zavjese i opće prevlasti super-konzumnih demokracija čije se praktičke metode vladanja esencijalno također zasnivaju na porazu i minimaliziraju svijesti (slijepo uzdizanje vjere), širenju područja zaborava (parcijalna i totalna revizija) i uzmaku simboličkog govora (nedostatak društvenog preoblikovanja i napretka), nije teško uvidjeti da je i dalje sveprisutno živo preklapanje nezasitne tekstualne distopijske površine sa sadašnjošću. Upravo zato književnost i njezine manifestacije, da bi bile vjerodostojne, trebaju naglašavati dijalošku prirodu svijesti važnu za umjetničku, društvenu i govornu raznolikost.

Za razliku od apokaliptičkog mentaliteta prisutnog u gotovo svim ideološkim obrascima i zatvaranjima horizonta u sigurnim istinama i institucionalnim vizija, književnost se po svojoj prirodi nikako ne može završiti. Njezina imaginacija i kognitivnost provociraju različite diskurse, interpretacije, poetike, višeznačnosti značenja, kulturološke intencije, zadovoljstva teksta, interkulturalnosti, intersubjektivnosti i kompetencije što teže bogatstvu i širini smisla, a ne njegovom propadanju.

Književni festival tako u svom najboljem smislu predstavlja književni postupak u čijem se ambijentu književnost, svaka književnost, osjeća kao kod kuće, dobrodošlom, dostupnom i svojom. Žan Boden de Kurtene mislio je da se možemo osloboditi knjiga radi živog jezičnog okruženja: Ipak, manifestacije polifonije, ritma domaće, tuđe i osobne riječi i književnosti kao svečanosti što unutar sebe sadrži i gotovo dramatski i/ili karnevalski doživljaj, točnije ono neposredno iskustvo o kojem kazuje i na kojem počiva teorija čiste forme umjetnosti, omogućuje nam da i nakon preživljena jezična okruženja knjige ostaju i nastaju kao dio iste priče, tendencije, umjetnosti i epohe.

Marijan Grakalić: Forever Young

Fotografija Ognjen Karabegović

Nekad je među popularnijim mislima bila ona o sukobu generacija. Sjećam se da su o tome svojedobno napisane brojne socijalne rasprave, posvećivana brižna pažnja u radio i tv emisijama, što je također pratilo uvaženo klimanje glavama, lakonsko mudrovanje i pozersko nalakčivanje brade na šaku. Danas mi to djeluje kao nešto vrlo daleko ne samo zbog toga što su mediji izgubili onu pedagošku notu koju su nekada imali, jer je tada bilo normalno da se narod prosvjećuje a ne tek banalno komercijalizira, a i sada nekako kao stariji znam da nikada nisam riješio niti jedan svoj sukob a najmanje onaj sam sa sobom. Ponekad nas zatekne iznenada neki fragment , treptaj što podsjeti na ono vrijeme osjećanja povjerenja onog doba kojeg sada više nema. Bilo je to nadanje zasnovano na uvjerenju kako je moguće nadići ograničenja i da je cijeli svijet ono nešto što se poslaguje točno onako kako mi rastemo. Sada kada smo već stariji manje razmišljamo o Veneciji i njenoj laguni, bliža nam je pomisao na banje ili toplice, i nekako bih se puno radije uklopio u atmosferu makar i iluzornog epikurejstva koje fascinira svijet napuknut u svojoj kulturi nego bio sljedbenikom brojnih nametnutih doktrina što same po sebi svoj ishod imaju jedino u nestvarnoj misli da su one jedine dobre i ugodne za život.

Nekako se pri tome vraćamo na osnovno pitanje što je ustvari dobro, pa mnijući o tome, gledamo vlastitu djecu koja rastu nenadano iznenađeni ponekad time da oni svoje stavove i mišljenja ne crpe iz knjiga već iz stvari koje su neposredne, a ta bliskost ustvari i jest ona čarobna mladenačka vrlina koju smo moguće također mi već zaboravili ili zagubili po putu. Mladost, ma kako da se izražava, ostaje u čovjeku kao pustolovni ornament koji ga veže uz predodžbu cijelog onog svjetskog teatra u kojemu se zbivaju odrazi praiskonskog udesa.

Prve ljubavi, potajno pušenje cigareta, rani bijeg od svega na par sati kako bi se iskusilo proročanstvo daleke i zamišljene samostalnosti i iskušala razlika između opsjene doma i zbilje koja je, kao po zadatku, tamo negdje vani. Uostalom, bez mladosti ne bi niti postojala umjetnost. Zasigurno, ne samo ona koja bi u sebi sjedinjavala naprasitu i snažnu erotiku s htijenjem da se bude svoj, dakle drugačiji.

Ono što pak s druge strane opterećuje nas same jest problem koji se može predočiti slikom otrovanog zavičaja. Moguće i neodređenog nasljeđa kojeg ostavljamo iza sebe nesigurni u to hoće li u njemu i dalje postojati ona začudnost koja je ponijela našu generaciju u širine svih vidika i bila joj temelj duhovnog odnosno misaonog zajedništva. Moguće je i to kako je i to strahovanje suvišno, no svakako nije suvišno reći kako smo uvijek htjeli nešto bolje, pa je zato tim tragičnije to što to nismo mogli.

Zavičaj prelomljen između zaborava i nemoći, romantični antikapitalizam, klasični obrasci sluge i gospodara, društvene nejednakosti, legalizacije nepravdi, ideološke karikature mišljenja i svakojake druge predstave samo potvrđuju kako prijelom epohe kojeg smo doživjeli stavlja i danas mlade ljude u situaciju u kojoj je nada tek mogućnost da će se opet jednom doseći ona razina povijesti koja je time izgubljena. Doduše, ponekad je se ipak sjetimo…

Marijan Grakalić: Pseudomisteriji – Nestanak Miroslava Krleže!

Razmišljajući o temi pogodnog štiva nije me toliko zabrinuo često posve anegdotalni način pomodnih izdavača što svoje knjige nude i trže kao univerzalnu duhovnu panaceju, već činjenica suženog prostora kulture u kojima još uopće postoje knjige. Na sebi svojstven način i mnoge naše su knjižare postale dio one uobrazilje koja ustvari govori o neisplativosti i bijedi ikakvog stvaralačkog rada, o prividu tame što shodno takvom pristupu nadvisuje na sve što je iole autentično, a poradi i u slavu praktično prihvaćene konzumne vizije knjiga i kulture. U situaciji kada su knjižarske kuće probile rok plaćanja od tri stotine dana prema malim ali i drugim nakladnicima za prodane primjerke njihovih dijela, možda se čini i posve apsurdnim razglabati o nemoći i blesavom stanju našeg knjižarstva i nakladništva, no nekako bi za to ipak trebalo imati onaj dar ravnodušnosti koji više krasi rasne činovnike i ljude koje ustvari ne dodiruje činjenica stida pred bijednom prilikom cijele te situacije. Naime, knjižara nije tek mjesto prodaje i kupnje, ona je institucija koja posvećuje vrijednost i važnost pisane riječi i kao takva ima svoju tradiciju, značenje i mjesto unutar svakog grada.

Prije nekog vremena zatvorena je tako knjižara koja je postojala u okviru kultnog zagrebačkog književnog i kulturnog kluba "Booksa" u Martićevoj ulici. Izuzev toga što ta lokacija za knjižaru nije sretno rješenje, pokazalo se kako se knjige i među knjigoljupcima koji tamo obitavaju i prate brojne programe vezane uz prozu i poeziju, gostovanja pisaca pa i čitavih festivala kulture, ne mogu tržiti kao popratne delicije (kroasani, pivo ili kava). Život knjige zasigurno ovisi ne samo o tome da se čitaju, već i o tome da postoje dugogodišnje navike gdje se i kako knjige prodaju. Zagreb je danas gotovo posve izgubio svoje knjižarsko blago, i na mjestima negdašnjih uglednih institucija kulture rese se trgovine često prestižnih robnih marki i onoga što se opisuje frazom kada se kaže da to – bolje ide. Tako danas na mjestu zasigurno najznačajnije knjižare u Zagrebu, one Kuglija a kasnije "Mladosti" u Ilici 35 danas imamo modnu trgovinu "Zara". Koliko god da je slava profitu i poduzetništvu iskrena u hrvatskom narodu i šire, ipak, začudno je kako se baš takva znamenitost našla u kolopletu tranzicijskih zbivanja. Naime radi se o prostoru u kojem je knjižaru još davne 1852. godine osnovao narodni preporoditelj Ljudevit Gaj, a kasnije je knjižarstvo razvijala čuvena obitelj Kugli koja je tiskala i objavljivala brojne značajne naslove. Izgleda kako slična sudbina čeka također i prostor bivše knjižare "Mladosti" odnosno Kuglija u Ilici sedam koji je sada zatvoren a u kojem bi se trebao otvoriti francuski restoran. Dakako, više na istom ne postoji knjižara zagrebačke "Prosvjete" koja se nalazila na Cvjetnom placu neposredno uz negdašnji ulaz u kino "Zagreb". Ista je poradi devastacije ovog trga premještena dalje prema Ilici u manji i skučeniji prostor, svakako jedan kojem nedostaje šarma i patine koju je prijašnje mjesto posjedovalo. Knjižara kraj Studentskog centra u Savskoj ulici ustupila je mjesto banci koja reklamira povoljne kredite za studente. Postojano stoji knjižara "AGM" u vlasništvu Zagrebačkog holdinga, a koja slovi kao mjesto gdje se još uvijek mogu pronaći knjige i gdje rade knjižari. Ova je napomena važna i zato što u brojnim hyper marketima koji prodaju i knjige nema kvalificiranog osoblja koje bi ustvari nešto više znalo o tome što prodaje.

Očito kako od onih vremena kada je pobuna kulturne javnosti, pisaca i umjetnika, bila svakodnevna pojava danas nije ostalo ništa. Najbolje se to pak ogleda u misteriji nestanka Miroslava Krleže iz hrvatske kulture. Ne misli se pri tome na nestanak tog velikog pisca, niti na popularnost i prođu njegovih djela, ili izvođenje drama u lokalnom teatru. Ponajprije se tu misli na onaj drugi isto tako vrijedna i svakodnevan dio domaće kulture, na knjižarsku baštinu Zagreba. U ovo doba bezdušne komercijalizacije i općeprihvaćenog stila konzumerskog ponašanja, zla je sudbina pogodila knjižaru "Miroslav Krleža" koja se nalazi na jednoj od najprestižnijih zagrebačkih lokacija na Trgu bana Jelačića, na uglu Ilice i Gajeve ulice, u podnožju zagrebačkog nebodera. Nestajanjem sa scene knjižarskog i izdavačkog poduzeća "Znanje" nakon što je većinu dionica kupio "Agrokor", koje je desetljećima tamo držalo ovu knjižaru ogromnih staklenih izloga, a koja je osim ponude novih naslova bila i mjestom kultnih promocija najuglednijih i najznačajnijih izdanja domaće knjige sedamdesetih i osamdesetih godina, nestala je i knjižara "Miroslav Krleža". Na tome mjestu sada je konzumentski dućan sveprisutnog i brzo raširenog lanca prepoznatljivog naslova Tisak-medija, unificiranog po njihovoj standardnoj proceduri. Nema tu više knjiga niti kulture koja odiše tradicijom jedne vrijednosti, nasljeđem koje bi trebalo biti očuvano kao ono prepoznato i važno značenje i mjesto gdje su svoja djela promovirali naši najpoznatiji pisci: Krleža, Krklec, Šolc, Ujević, Milčec, Majetić, Kvesića, itd. Dakle, mnogi, još od moderne pa sve do sintetičara Čegeca ili Bobana. Dakako, unatoč prokalmiranom načelu gradskih vlasti da se prostori za kulturu kojih je i tako premalo trebaju sačuvati, u praksi od toga nema ništa. Na mjestu nekadašnje kulturne tradicije što knjižara "Miroslav Krleža" nesumnjivo jeste, danas možete kupovati miševe i joysticke, cd-ije i sličnu perifernu kompjutersku opremu, torbice sa bijelim medvjedićima, kaugume i kurtone. Naravno, i poneko izdanje "Tisak-medije" isto kao na svakom kiosku u gradu. Dakako, isto tako izvrsna knjižara "Znanja" u Zvonimirovoj ulici odnedavno više ne postoji, kao niti ona manja i zgodna koja je bila u Ilici.

Činjenica je da takvo ponašanje i slučajevi difamiranja i bagateliziranja baštine ustvari predstavljaju odraz one skorojevićke svijesti i ponašanja koje ustvari niti ne prepoznaje kulturu i baštinu, niti uistinu ima s njom nešto zajedničko. Dakle, svakako vam preporučujem da čitate i tokom cijele godine jer se to ne može oduzeti, bar ne na način kako se prostor kulture sužava i oduzima od građana ovog grada.

Purgerska balada - Crna rojža

Skladba i izvedba: Neven Dužević, tekst: Marijan Grakalić. Snimka prve izvodbe ''Pod starim krovivima'' od 26. 10. 2013. u programu 'Razgovori pri Žnidaršiću''. Snimio: Cobra. 

8. svibanj – Dan oslobođenja Zagreba

Piše: Marijan Grakalić

U vrijeme cvjetanja šarlatana nestaju sve istine. Gradski život poprima orise mentaliteta provincije koja se srami slobode i njezine tradicije. Posljednjih godina blatna kmica primitivna mentaliteta koji je ovaj narod u povijesti već skupo koštala, želi se ustoličiti ponovo kao pučka svetkovina tumačeći kako je Pavelićev fašizam bio nešto dobro, pogodno i zamislite, demokratsko. Maršira ta ideologija ustaška krvavog panoptikuma nedvojbeno mrzeći sve oko sebe, ponajviše našu antifašističku tradiciju, i kroz državu i kroz crkvu, kroz škole, stadione, ulice i izložbe, ne bi li opet ustoličila svijet mržnje i terora iz kojeg iznikla.

Od početaka uspostave hrvatske republike prisutni su procesi ne nekog pomirenja ustaša i partizana već očite ustašizacije. Navodno prvo potrebne zato da se obranimo prvo od velikosrpske agresije, onda da se istupi iz Jugoslavije, a potom da se izgleda, zatre i istrijebi sve što je u Hrvatskoj ikad bilo napredno, slobodarsko, jugoslavensko, antifašističko ili onakvo, bilo kakvo, a kakvo ne odgovara i što ne želi ustaška nacionalna svijest. Trgovi i škole Mile Budaka, povijesne revizije školstva i lektira, Tuđmanov bespućni (a tada još i beskućni) odlomak u kome NDH proglašava voljom jednog dijela hrvatskog naroda, zatiranje antifašističke tradicije, rušenje spomenika NOB-a, govor mržnje, ratni zločini, moralni i mentalni kepeci na ključnim mjestima, povampireni fašisti za oltarima, to je slika srozane Hrvatske bačene natrag kroz vrijeme na najdublje dno njezine povijesti.

Među primjere takvog istrebljenja spada i ukidanje Dana oslobođenja Zagreba osmog svibnja 1945. godine. Od 1990. nema niti ulice 8. maja 1945. koja je podijeljena na četiri druge. Rijetko ili nikako se spominje kako je Zagreb 1975. godine proglašen gradom herojem i da je naš grad izuzetno skupo platio svoju slobodu. Nešto više od 50 000 Zagrepčana, dakle oko jedna četvrtina njegovog tadašnjeg stanovništva sudjelovala je u Narodno oslobodilačkoj borbi u kojoj ih je oko 20 000 poginulo. Čuveni 10. zagrebački korpus NOVJ kao jedna elitna partizanska jedinica po proboju Srijemskoga fronta sudjeluje u razbijanju njemačke armije pod zapovjedništvom generala Lehra u Slavoniji, da bi već 9. svibnja ušao u Zagreb uz glazbu orkestra svoje 32. divizije, gdje i ostaje, po odluci Generalštaba u slobodnom gradu Zagrebu.

Može se proći Zagrebom i gledati njegove parkove i zgrade, trgove, fontane, i lica i ljude, a i pri tome znati da slobodnog čovjeka ne bi bilo da nije postojala ona neusiljena ljepota otpora, onaj kristalni osmjeh vedrine, herojski i lijep zato jer prezire zlo i ne mrzi.

Književnost i epoha (bilješka)

Piše: Marijan Grakalić

Sve odmazde pate od sitničavosti. Zato postoje registri. Kartoteka je koncesija koja daje potrebnu uvjerljivost kriminalizaciji misli. Bez ikakva nesporazuma ovakva nesreća donosi zadah pokvarenosti, dok uzbuđenje s manom u pogledu traži ostvarenje tek jednog određenog karaktera stvarnosti jer joj je svaki drugi neprihvatljiv i stoga predviđen za nestajanje. Moguće je da je upravo zbog toga književnost ovdje u stalnoj opasnosti da nestane ne zbog neshvaćanja nego zbog toga što nije dovoljno banalna da bude poželjna propaganda ili reklama ovog doba.
Očito je kako obrasci samodovoljnosti i samozataje nisu ni za što relevantni unatoč antagonizmu spram bogate i moćne nomenklature vlasti. Svjedoci smo kako nadležnost vladavine (opet) apelira da bjelinu na rubu papira učini špijunskom kategorijom jer tek tada kada pisana riječ konačno bude mrtva odnosno na pravi način ustrojena i fina, tada će s lakoćom i one posljednje misi bez ikakva otpora biti u službi nacije, države, napretka, demokracije i općenito onog željenog i dakako jedinog pogleda na svijet, jednog jedinog slova. U(h)!
Nema veze što ponekad čudom suze oči mramornih bogorodica što nas prate potajice u polumraku crkve. Kundera smatra da je suvišna vjera ona najopasnija. Gomile marionete kad nisu žive leže u kutijama i čekaju da ih se izvadi i s njima, recimo, iz veselja poigra. Onda se vrate natrag u tu istu ladicu gdje stoji i sve ostalo što je suvišno: stari plakati , nepoćudne knjige, opsceni filmovi ali i misli što nikome više ne trebaju jer su već šuteći rekle svoje.
U naše su vrijeme paraziti otupjeli na sve. Nema tu nikakve zagonetke ni efikasne kemije. Zadovoljavaju se najviše time što drugima destiliraju život, a umjetnost se shvaća više kao dio garderobe. Gazi se bez kraja i konca jer, kako god imbecilno bilo, to su svečani trenuci, nezaobilazne slike pada ispod razine epohe.
Pod naslagama mraka počet će nova mrtva sezona za larve u teatrima i to je opet ono nisko i opasno, smrtonosno. Jer, kako veli Ivo Andrić u: "zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije mrziti"'. Zato treba voljeti unatoč svemu i pisati makar u sitnom pismu. Nada da će se epoha opismeniti ne umire lako.

Ceduljice iz šivaće mašine

Piše: Marijan Grakalić

Izgleda kako su ceduljice iz šivaće mašine institucija kojoj s mladi danas vraćaju unatoč facebooku i brojnim drugim društvenim mrežama. Barem je tako kod nas u centru grada zadihana ozbiljnim licima i egzistencijalnim prilikama. Pa ipak, događa e i nešto posve drugačije. Nalik nekom živom kazalištu i posve staromodno jer se i na koljenima olovkom može na papiriću napisati što se hoće i ostaviti to nepoznatom nekom na mjestu gdje će taj, voajerski i tajno, ipak proviriti.

Sve se to zbiva samou kafiću K&K Milčec na početku Jurišićeve ulice u Zagrebu, kojega je sredinom devedesetih otvorio naš najzagrebačkiji pisac i novinar Zvonimir Milčec. Tu svoj životni i društveni prostor pronalazi ceduljica poskrivečki umetnute u ladice stare singerove šivaće mašine koja se nalazi na galeriji radnje. Već nekoliko godina Ana Milčec, kćer pokojnog pisca koja sada vodi kafić, svakodnevno pronalazi nove i nove ceduljice sa svakojakim porukama, crtežima, pjesmicama, životnim zgodama i poslovicama, sentimentima i uspomenama.

Kako se radi o nesvakidašnjoj pojavi koja se unatoč svim čudima virtualne osamljenosti nenadano odomaćila u centru metropole, Ana i njezini prijatelji uokvirili su stotinjak ceduljica i priredili malu izložbu. Tu ima svega. Od straha što roditelji idu u školu pa će vidjeti izostanke i jedinice i od kave poslije obligatna seksa, pa do rođendanskih napitnica i molbi da se ceduljica ne baca jer će, dakle, njeni autori biti sretni da je ponovo pronađu kada se i ako se opet jednom vrate u Zagreb. Živopisno i jednostavno, s ponekim crtežom i čestim šrakopisom, svjedočanstva nečijih života tu su poput nekih malih zavjeta namjerno ostavljenih u ladicama pisca koji je volio ovaj grad i njemu se cijeli posvetio. Moguće i u nadi da će ih netko ne samo pročitati već o njima i pisati, makar tek usput ii u crticama, ali onako domaćinski i sa željom da se zabilježi da se bude.

Takva je i sama izložba. Svjedočanstvo koje izlaže doživljaje. Makar i iz fatalnih ladica stare singerice.

Željko Krušelj: Početak političkih previranja 1986. i značaj Grakalićeva tekst "Budućnost pripada meni" u Poletu

Od tema koje su 1986. obilježile omladinsku političku scenu, prvo je povod sukobljavanjima predstavljao 12. kongres SSOJ-a, gdje se Polet svjesno svrstao među najveće kritičare saveznog vodstva. Prijedlog kongresne platforme krenuo je u raspravu još u studenome 1985., kad je Polet, uz iznošenje temeljnih stavova, ponudio i statističke podatke o mladoj generaciji koji su nedvosmisleno govorili da je upravo na njima ležao teret gospodarske krize. Ponajbolje je to oslikavao podatak da je 80 posto nezaposlenih na saveznoj razini bilo mlađe od 30 godina, a da su u SR Hrvatskoj mladi dominirali među 817.000 onih koji nisu bili u stanju rješavati svoje stambeno pitanje.

Redakcijski stav prema tom nacrtu platforme došao je do izražaja tijekom javne rasprave, kad je Marijan M. Grakalić u potpunosti odbacio njen sadržaj kao politikantstvo i demagogiju (v. Polet, br. 346, 28. ožujka 1986., str. Marijan Grakalić "Budućnost pripada meni").

Autore je tog kongresnog dokumenta optužio da zapravo žele omladinskoj organizaciji nametnuti "funkciju inkubatora za 'sposobne političke kadrove'", koji bi zatim predstavljali "svojevrsnu 'hibridnu elitu'". Grakalić je ustvrdio da takve platforme služe jedino interesima "pseudolijeve inteligencije", koja se zbog vlastitih interesa uključuje u društveno-političke organizacije, ponajprije u obliku "prodaje znanja", da bi zatim to materijalizirala stjecanjem položaja u omladinskoj hijerarhiji.

Poletov je novinar oštro napao i tezu koja je u platformi društvo dijelila na "mlade" i "stare", iz čega je proizlazio i zaključak da "mladi imaju veće pravo na budućnost nego ostali". U tome je vidio "bojovni karakter" tog dokumenta, čak i "kvazireligijsku vjeru" u "posebnost mladosti".

Jednom riječju, Grakalić je u ponuđenoj platformi očitavao neraskidivi spoj opasnog avangardizma i populizma, ali zbog iskakanja SSO-a iz zadanih političkih okvira i pokušaj uspostave paralelnog sustava s onim samoupravnim ("Vrijeme otvorenih pitanja" autora Marijana M. Grakalića i "Mi nemo drugo vrijeme" autorice Mirjane Došen. 1014 Polet, br. 346.)

Grakalić je pokušao zaplašiti omladinske aktiviste i tvrdnjom da je predloženi koncept toliko militantan da bi naposljetku rezultirao i sukobom SSO-a s Partijom, što bi imalo loše posljedice po političke interese mlade generacije.

Nije bilo teško zaključiti da je Poletov tako radikalan obračun s kongresnom platformom imao zaleđe u zbivanjima koja su godinu ranije rezultirala i sukobom unutar hrvatske omladine. Mnoge su teze u tom saveznom dokumentu bile, naime, posuđene iz projekta "demokratizacije SSOH", čiji je autor bio tadašnji republički predsjednik Stipe Orešković, a glavni kritičar savezni predsjednik Goran Radman. U međuvremenu su se uloge promijenile, pa je "avangardizam" dolazio iz Beograda, gdje je Orešković bio u saveznom rukovodstvu, a "klasne" su se osnove branile u Predsjedništvu RH SSOH.

Dodatni je razlog zaoštravanja proizlazio i iz zbunjenosti omladinskih aktivista događanjima u SSO Slovenije, koji je početkom travnja 1986. u Krškom održavao svoj prijelomni 12. kongres. Slovenski su delegati tu odbacili jednostranački model obnašanja vlasti i zatražili neposredno biranje dužnosnika izvršne i zakonodavne vlasti. U cijelosti su poduprli i projekt civilnog društva, formiranja raznih autonomnih društvenih pokreta, mogućnost civilnog služenja vojnog roka te ukidanje verbalnog delikta, sadržanog u članu 133. saveznog kaznenog zakona , čime se i Polet, ali u kontekstu njemu neprihvatljive političke provokacije, bavio u Babunovu mandatu. U novim je okolnostima verbalnom deliktu u Poletu posvećeno puno prostora, od razgovora s pravnim stručnjacima do analiza primjene člana 133., a redakcija je podržavala sve inicijative za njegovo žurno ukidanje. Hrvatsko je omladinsko vodstvo, samim tim i Poletovo uredništvo, pomalo bilo zbunjeno konceptima koji su podrazumijevali radikalne promjene u funkcioniraju SSO-a. Zagrebačko je rukovodstvo težilo nekom svom putu, nikad jasno definiranom, postupne demokratizacije, bez očitovanja o tome što je krajnji cilj toga projekta, kardeljevski kvazipluralizam unutar postojećeg jednostranačkog sustava, ili puno neizvjesniji put u višestranačje.

Dugotrajni sukob s Oreškovićevom linijom stavio ih je, ipak, u poziciju oponenata saveznog rukovodstva, tako da su postali svojevrsna politička "tampon zona" između Ljubljane i Beograda, što se na neki način uklapalo i u sve uočljiviju politiku "hrvatske šutnje". Sama je, pak, zagrebačka redakcija, unatoč oprezu u komentiranju inicijativa iz Krškog, bila bliža reformskim stavovima slovenske omladine. Puno se toga moglo iščitati i iz spoznaje da je Pero Lovšin, vođa "Pankrta", grupe koja je bila zaštitni znak zaokreta u Krškom, bio Poletov stalni kolumnist. (tekstovi pod naslovom (O tome svjedoče Lovšinovi tekstovi"Puhanje s Alpa", te oni Marijana M. Grakalića i "Hej Slovenci…" autorice Mirjane Došen). U listu više nije bilo autora koji bi popularizirao ideje saveznog omladinskog rukovodstva. Beogradski odgovor na Poletov obračun s kongresnom platformom nije trebalo dugo čekati. Ta se tema našla na 8. sjednici RK SSOH, gdje je Žarko Mikić, sekretar Predsjedništva Konferencije SSOJ, postavio pitanje je li novinar iznio vlastito mišljenje, ili je to stav hrvatskog rukovodstva, ustvrdivši da je Grakalićevo pisanje "frontalni napad na programske osnove SSOJ", na što nije dobio jednoznačni odgovor. Bilo je jasno da će odnosi između dvaju rukovodstava biti svedeni tek na razinu tehničkog komuniciranja.

Polet je svoje kritičko usmjerenje prema beogradskom omladinskom rukovodstvu iskazao i u opširnom izvještaju s 12. kongresa SSOJ, mahom usmjerenog na odbacivanje inicijativa sa slovenskog kongresa u Krškom. Kongres je predstavljao i izvjesnu uvertiru u raspad Partije i federacije, jer na njemu nije izabrano novo Predsjedništvo Konferencije SSOJ. Jedan od razloga bio je u tome što su imenovanje u to tijelo odbila oba predložena člana iz hrvatske delegacije, budući da o toj mogućnosti nitko s njima ranije nije razgovarao. Atmosferu političkih podjela i međusobnog nepovjerenja na kongresu je ponajbolje oslikavalo to što Poletov novinar Grakalić za taj savezni skup koji se održavao u velebnom Sava centra nije dobio akreditaciju, pa je ulazio i izvještavao s tuđim iskaznicama (Polet 352, tekst pod naslovom "Ovoj je mladosti potreban polet" autora Marijana Grakalića. Kongres se, inače, u Beogradu održavao 12. – 14. lipnja 1986.)

U Željko Krušelj POLET OD OMLADINSKOG AKTIVIZMA DO POLITIČKOG ESKAPIZMA (1976. – 1990.), DOKTORSKI RAD, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest, Zagreb 2015.

Sjaj u tami ili o ostavštini Doriana Graya

Piše: Marijan Grakalić

"Sjaj u tami" poznata je i najslavnija je numera našeg kultnoga benda "Dorian Gray" koji se pojavio prije trideset godina u vremenu u kada je zvuk bio bogatiji pjesmom i snom anticipirajući ono čarobno ogledalo o kojem je roman napisao dekadentni engleski pjesnik istog imena kolebajući se u prividu nejasnog prostora koji se rasprostire između vlastitog odraza i lažnog sjaja zbilje. Grad u kojem se to dogodilo uglavnom je nestao pod stegom promjena zajedno sa svim onim bojama i mirisima karakterističnima za tadašnju "neorganiziranu alternativu" (D. Glavan), autentičnoga izraza generacije koja je još živjela slobodno i nesputano. Danas, u doba kada je sve teže zaboraviti strah i usporiti korake ponekad nas ipak sustigne zvuk osamdesetih i podsjeti na neprežaljene trenutke u kojima je bilo dovoljno jednostavno otvoriti vrata i odmah uroniti u neponovljivi svijet gdje je kult stvaranja nadmašio stvarnost. Živjeti vlastiti art bio je tada, a za neke je to još uvijek, bitni postulat specifične osobne filozofije. One kakva je mogla nastati jedino u otvorenoj kulturi proleterske solidarnosti nezamislive na zapadu ili istoku, a današnjim generacijama strane i uglavnom nerazumljive. U toj privilegiranoj baštini zagrebačke kulture kao jedan od njenih vrijednih artefakata nalazi se bend Dorian Gray sa svojim specifičnim senzibilitetom urbanih magijskih glazbenih invokacija u kojima se osluškuje onaj nadrealni otkucaj srca zbog kojeg se razlikujemo od ledenih sjena koje okivaju sve što nije iskreno vežući ih za sliku ograničenog i hladnog pakla reprodukcije. Faustovski karakter tog fenomena tako izvire iz razlučenosti između opojnoga i nevidljivog svojstva od kojih se sastoje sama bića i svekolike sanjive jave u kojoj zrcalimo tek čežnje i neminovnu propast.

Izložba originalnoga vizualnoga identiteta benda koju su u ono vrijeme osmislili i izveli poznati umjetnici Sanja Bachrach i Mario Krištofić otvorena je neki dan u Malom pogonu tvornice kulture u Zagrebu. Dizajn i fotografija na omotima vinila, upotreba šminke i maske na sceni, slijedi namjeru da se predstava i dojam grupe izvedu kao organski nastavak same glazbe. Čistoća i hladna monumentalnost fotografije pomalo ukočenog kadar naglašava prvenstvo umjetnosti i arta ispred varljivog svijeta svakodnevnog i njegove nestalnosti. Kompletan izraz koketira sa dojmom koji se prije težio izraziti u možebitnom spomeničkom smislu kako bi naglasio vlastitu ozbiljnost i nepotkupljivosti kičem. U tada recentnom radu koji danas također ne gubi na aktualnosti ogledaju se zanimljivi fragmenti iz prošlost budući da je artificijelnosti slike dijelom preuzeta sa angažiranih plakata ili fotografija tipičnih za propagandu izraslu u pokretima totalne ideologije masa. Dobiveni sukus vizualnoga identiteta grupe "Dorian Gray" tako uzdiže umjetnost kao isključivi spomenik samoj sebi a ne nikakvoj politici ili njenoj praksi. Ovaj originalni umjetnički postupak bio je uzor postupcima što su kasnije korišteni u Neue Slowenische Kunstu (NSK), najprije kod slovenske muzičke grupe Leibach a kasnije i kod dizajnerske skupine Irwin koja je napravila zabranjeni plakat za Dan mladosti 1987. godine koristeći jedan propagandni predložak nacističke mladeži.

Dok su sjene mirno čekale na ulicama da nas opet požderu na panel diskusiji o značenju kulturne, medijske, umjetničke i svake druge umjetničke prakse s početka osamdesetih, kao i o počecima same grupe govorili su Masimo Savić, Mio Vesović, Davorin Bogović, Sanja Bachrach, Mario Krištofić, Dubravko Jagatić i drugi akteri tadašnje scene. Nema boljeg razloga za sjaj u očima. Za sjaj u tami.

Tajni plamen svijeća

Piše: Marijan Grakalić

U tami pred jesenje jutro mliječno žuta i crvena svjetla lampaša još se nižu niz Vukovarsku ulicu, nekada Proleterskih brigada. Gore za žrtve rata, za to da odagnaju nespokoj davnih strepnji, da budu vodič nestalim dušama, za one umrle, također za nepoznate i neprovidnošću žrtvovane nepravdama i strašnim silama zla. Tajni plamen svijeća gorio je diljem Europe i onda kada su se rušili zidovi i padali režimi. Palili su ih ljudi u prozorima, nadajući se boljem životu, slobodi i miru. Stoje svijeće kao neke šarene suze ovdje u centru mog grada uz cestu gdje prolaze sada rijetki automobili, konačno i jedan autobus, onda mladi ljudi što žure kućama i usput pričaju na mobitel. Ne nekom prozoru upali se svijetlo, bliješti preko puta još zatvorene benzinske postaje, a oblaci skrivaju Mjesec. Nije hladno kao onda u jesen one ratne 1991. godine kada je uništen jedan grad, pobijene tisuće ljudi i kada su na kolodvor dolazili vlakovi izbjeglica nepoznatih lica i prostrijeljenih duša. Tek je milost utočište stradalnika onda kada doma više nema. A toliki su bili nestali.

Noć večeras uzdiže osjećanje spokoja kao poslije ispovijedi. Odbačena stigma narodu je prava katarza. Očekuje se i kako budućnost više neće biti ravnodušna. Moguće je i to da ljudi postanu simboli, nešto što ne nagriza zubu vremena, iako se njihovo značenje vremenom mijenja. Obrasci uvijek nekako pronađu put da se obave sve metamorfoze. No ljudi su ti koji ih vole ili mrze, oni su ipak ti koji pod njima i slave i umiru.

Nevine su žrtve uvijek herojske, i za razliku od nas živih, njih više ne brinu nikakve politike i zakletve. Predani vječnosti one su svjedočanstvo i opomena. Takva koja postoji unatoč ideji svakog prava. Mudrost mrtvih je u čekanju da se živi pomire. Možda je to i iluzija, potrošeni zavjet koji više ne dotiče visoke oltare u crkvama. Počela je kiša i ulica u vodi dobiva nove odsjaje svijetla za pokojne. Lice prolaznika sada više nalikuje na siluetu. Sve tu proturječi nakani da se navodna ljekovitost bjeline pripiše nekom povijesnom zakonu i njegovim mitovima, ako takvi uopće i umiru za razliku od nas koji možemo biti "mrtvi i prije svoje smrti" kako je zaključio još neki monah iz 12. stoljeća.