Zapisi i obrisi

Ovdje upišite svoj tekst.

Marijan Grakalić: Homerov Odisej i Cervantesov Don Quijote

"Mit je već prosvjetiteljstvo, a prosvjetiteljstvo se vraća u mitologiju" (Horkheimer/Adorno, "Dijalektika prosvjetiteljstva", 1944.)

Popularan film Christophera Nolana "Odyssey" prigoda je da se makar ukratko skicira odnos dva bitna lika europske književnosti i razloži njihovo značenje. Odisej i Don Quijote dijalektičke su suprotnosti oko kojih se epohalno formira književnost i europska svijesti uopće. Preplitanje mita i povijesti (stvarnosti), individualnog i kolektivnog, racionalnog i iracionalnog, prosvijećenog i barbarskog na mnoge se načine i razine iščitavaju u paralelama i zakonitostima što ih predstavljaju naši likovi i njihove sudbine.

Odisej svojim lukavstvom (metis) ostvaruje premoć nad silama prirode (sirene) i mita (kiklop) kako bi završio svoje putovanje i ispunio ili dosegao nesputanu ljudski slobodu, simbolički predstavljenu kao povratak na Itaku. Povratak u dom implicira kako je sam gospodar svoje sudbine i vlastitog svijeta. Dakle, opstanak svijeta moguć je zahvaljujući intelektu individualnog čovjeka. Zahvaljujući njemu Odisej može poništit kako samog sebe tako i mitski kolektivizam i povratiti izgubljeno jedinstvo s onim bitnim i/ili primordijalnim. Dakle, ostvariti identitet prosvjećenjem vlastita iskona pri čemu uspostavlja temeljno pavo na otuđeno vlasništvo.

Je li napad na vjetrenjače ironična potvrda uzaludnog bivanja? Za Quijotea svijet i njegov iskon predstavlja roman, točnije viteški roman, u kojem je on zaneseni idealistički lik nastao na ideji vjere, apsolutne pravde i viteštva. Njegov sluga i štitonoša Sancho s duge je strane pragmatična potka rane predstave banalnog materijalističkog moderniteta. Kroz dijalektički narativ idealizma i materijalizma otkriva se temeljna podijeljenost modernog čovjeka, kriza njegova bivanja. Destrukcija mitskog zbiva se kroz reinterpretaciju karaktera. Quijote je sve više Sancho, a Sancho je sve više Quijote. Odnos Don Quijotea i Sancha Panze naglašava njihovu međusobnu transformaciju, gdje Sancho kroz "kihotizaciju" usvaja utopijske ideale, dok Quijote kroz "sanhizaciju" prihvaća stvarnost. Ovaj dijalektički odnos, objašnjen kroz njihove sudbine, pokazuje kako se idealizam i materijalizam isprepliću, tvoreći cjelovitu iako rastrganu, sliku modernog čovjeka. Slika svijeta više nije strogo podijeljena na dobro i loše, pravdu i nepravdu, ideale i korist. Božje ludilo za koje sv, Pavle tvrdi da postoji zato da bi Bog zbunio mudrace tu je svjedočanstvo manjka duhovnosti u modernom svijetu i njegovom romanesknom narativu. Fikcija sebi podređuje zbilju i kriza epohe modernog doba jasno je orisana.

Kroz Odiseja i Quijote europska književnost stvara nezaobilazne povijesne perspektive. Otvara volumen narativa i u prvom slučaju pokazuje kako civilizirani svijet nastaje zahvaljujući intelektu, lukavosti Odiseja čiji je povratak na Itaku ustvari povratak u sveti red kozmosa. U drugom slučaju život u mitu bijeg je od Hekatične lukavosti modernog svijeta i materijalističkih stereotipa. Bijeg završava kada se ponovno dotakne razum (ratio) što ustvari znači dekonstrukciju ideala i smrt viteza (plemenitosti)

Marijan Grakalić: Pričanje priča u Varaždinu

Prije par dana zbilo se pričanje priča u Varaždinu. Dogodilo se to zahvaljujući okorjelom varaždinskom piscu Nenadu Slukiću čija proza često na ironijski način zahvaća trivijalne momente života i djela hrvatskog sjevera pokazujući kako i tu, kao i svugdje, postoje univerzalne nesreće i kratki često tek imaginarni trenuci sjedinjenja sa srećom ili onim što se takvim podrazumijeva.

Kao i svaka dobra priča i priča o pričanju priča u Varaždinu, gradu gdje domoroci veoma drže do toga da je taj grad jednom u svekolikoj povijesti bio i glavni grad, započinje u birtiji. Točnije u pozamašnom kiosku s terasom na tržnici u kojem glavnu riječ, od prve do zadnje, drži roštilj.Neću tvrditi kako je to zasluga već spomenuta Slukićeva smisla za sreću jer se nije primio ni ćevapa ni kobase, zasitio se izjavom da je već prije obilno ručao.

Varaždin je grad gdje se na četiri lokacije, palači Patačić, franjevačkom samostani u još dvije može vidjeti Božje oko. Simbol Božje providnosti koji na svoj zagonetan način povezuje nebo i gradsku učmalost, pa se u popodnevnim časovima stječe dojam kako mirna atmosfera grada nije tek rezultat hobija kojeg stanovnici pronalaze u gostionama ili za šankom, već nečeg što nadmašuje puko racionalno objašnjenje. I moje društvo za stolom nije izuzeto od toga. Mateja se hrve s picom, začuđujuće kockastom Anka tamani ćevape uz neku neobičnu salatu, a Snješka kebab koji izgleda kao šiš-ćevap s paradajz umakom. Moji su ražnjići plosnati i narezani tako da sliče školjkama. Simpatična mlada Filipinka dobro govori kajkavsko-engleski, ali ne dvori lechon, prase koje se na Filipinima satima na ražnju okreće iznad vrelog ugljena pa zato ima fenomenalno hrskavu kožicu. Ako se priča s Filipinima nastavi, samo je pitanje vremena, kada će se i to njihovo nacionalno jelo naći na jelovnicima.
Pričanje priča u Varaždinu, zanimljivo, započinje na placu ne samo ručkom već i pričom Snježane Novotny koja upravo tu susreće neku malenu djevojčicu. Jedino što im je zajedničko jest da su i jedna i druga ovdje zajedno, svaka sa svojom sudbinom i mislima, ali opet dovoljno otvorene da podjele mjesto i trenutak, ništa nezaboravno, ali ipak upečatljive jednostavnost. Ima tu one iste lakoće što se jasno opaža kada neko kratko vrijeme podijelimo s nepoznatim ljudima, istima kao što smo i mi sami u svjedočanstvu prolaznosti koja svime vlada.
Krećemo kaldrmom prema nedalekom dvorištu gradske vijećnice. Mateja mi pomaže da hodam uspravno držeći me ispod ruke. Snažna je i gipka, naizgled je ne smeta moja tromost. Mi živimo u srodnom poetskom habitusu. Barem simbolički. Tu su zeleni bregi Prigorja, Zelinska gora i njezini djevičanski izvori, skriveni proplanci, dječje igre i priče (Anuška ima godinu i pol i upravo stvara vlastiti jezik), mitske pozadine Ivančice i Strahinčice, daleka putovanja od Kine do norveškog sjevera, i ona toliko potrebna unutarnja dimenzija koja se dešifrira i govori isključivo poezijom. Nikako drugačije o nijedan drugi svijet.
Dugo je vremena kako nisam javno nastupao i govorio pred publikom. Dvorište je puno. Prilazi mi neki lik koji mi se čini poznatim. Kaže da ne zna da li ga se sjećam, ali da me došao pozdraviti. Poznamo se preko poznatih varaždinskih pisaca Perića i Peričića, ovaj potonji u pisanju se oslonio kako stoji na najvećeg zagorskog pjesnika Nika Cavea s kojim se dugo družio i kojeg je prevodio.
Večer kratkih priča privukla je mnoštvo, ovdje u Varaždinu književnost ima svoju javnost. Varaždin ima svoje književno društvo, ali i neumornog Slukića i njegove projekte i inicijative očito važne za identitet grada. Tu je neumorni Milko Kiš. Petlja oko razglasa i klavijatura. Nastupat će u međuvremenu između čitanja sa svojim autorskim urbanim baladama. Ipak je on čovjek s neponovljivim iskustvom nastupa u najvećim rupama Zagreba, što je i opjevao u jednoj pjesničkoj knjizi. Njegova supruga Ivanka sjedio do mene u prvom redu. Objavila je svojedobno zapaženu knjigu poezije "Moja žena piše dobre stihove" u kojoj istražuje vlastiti pjesnički glas, ali i šutnju.
Pripovijedanje priča u Varaždinu započinje igrom i peglanjem. Prva govori Anka Dorić priču "Promijeni igru" koja započinje konstatacijom kako "voli peglati krpe, plahte, ručnike i jastučnice". Naravno, to nije sve mada ukazuje i na nenadane momente koje u životno iskustvo može unijeti vešeraj. Tražeći destiliranu vodu u obližnjoj prodavaonici susreće djevojčicu koju podučava u tome kako je puno bolje kada dečko trči za njom a ne obratno, da djevojčica trči za dečkom radi igre. Svijet odraslih i djece međusobno je prožet ne samo igrom, nego i obrascima i navikama kako se što igra i tko i kako treba za kime trčati. Anka je ulovila poantu, i igra se nastavlja
U mom nastupu tek je jedan kratki odlomak iz knjige "Pogled u noć". Govori o povratku Filipa Latinovića iz Domovinskog rata, Dolcu u rano jutro jednog zimskog dana i još svježim uspomenama na blato i rovove bojišnice. O tome kako povratak nije jednoznačan i kako se čovjek ne vraća ondje od kuda je otišao. Mjesto gdje se vraća podjednako je sada strano i opasno kao i rat u kojem je bio.
Osim Snježane Novotny o čijoj je priči već bilo riječi, jednu svoju priču ispričala je i Nevenka Lukin evocirajući uspomene na djevojaštvo, jedno davno ljeto i prvi poljubac. Trenutak koji znade i može promijeniti život. Poljubac je horizont u budućnost.
Nenad Slukić koji je vodio cijeli program nije pričao priču. Barem ne svojim glasom. Prikazao je mali snimljeni igrokaz napravljen po jednoj njegovoj kratkoj formi i time zaokružio ovaj raznovrstan i nadahnut književni susret.
Na odlasku poklanjam prisutnima tih nekoliko knjiga koje sam donio sa sobom. "Pjesme vojnika" i "Samuraje šanka" zbirku haikua koji je postala jedna od najčitanijih knjiga u Hrvata jer se bavi najvažnijim dijelom popularne kulture, onom alkoholnom Najednom varaždinsko književno večer nagrđuje banalna provokacija. Kako se istom temom odnedavno bave još neki koji su gnjevni na Samuraje šanka i njihov uspjeh. Njihov jatak lažima ogađuje moju knjigu. Koje govance. Odlazim bez pozdrava.

Marijan Grakalić: Uskršnje vuzemice

Uskršnje popodne, sunčano i drevno. Vozimo malim cestama prema Sudovcu i dalje u potkalnički kraj. Sa zapadne strane rijeke Lonje, krijesovi, vuzemnice, pale se od zore. Ovdje prema Križevcima i istoku oganj se pripali u predvečerje kako bi obasjavao mladu noć. Prve vuzemnice pojavljuju se već iza Pofuka. Ima malih, privatnih, u dvorištima kuća ili obližnjim brežuljcima. Veće su uz Vatrogasne domove ili šatore podignute za uskršnje slavlje. Slavi se svjetlo. Egerija, hodočasnica u Jeruzalemu, govori kako je kod Kristova groba još u četvrtom stoljeću početkom vazmenog bdjenja bila upaljena uljanica čije se svijetlo održavalo odnosno prenosili na drugu sve do Uskrsa. Vazmena služba svjetla (starozavjetna lucemarija) brzo se proširila po tadašnjem Carstvu o čemu svjedoči i rimski kršćanski pjesnik Aurelije Prudencije Klemens(348-413) u svojim pjesmama. On je među prvima pisao o značenju svjetla u crkvama i za Uskrs. Njegovo pjesništvo uključuje elemente helenskog epa i unutarnjeg psihološkog sukoba što je postalo inspiracijom i izvorom kasnije srednjovjekovne alegorijske književnosti.

Već tada, u tim ranim uskršnjim obredima, svijeća je znak Krista Pomazanika čije se uskrsnuće očituje kao božanska prisutnost u zajednici. Zato se urezivala u središte križa, dok su prvo i zadnje slovo grčkog alfabeta, alfa i omega, tumačene kao simbol Kristova očitovanja. Nakon desetog stoljeća ispisuje se i uskršnja godina. Himna Lumen Christi (Svjetlo Kristovo) dio je mise i s njom započinje obred slavljenja svjetla.

Obredna vatra, povezana sa solarnim ciklusima, oduvijek je vezana za paljenje krijesa, koleda, svitnjaka, vuzemnica. Imitacija Sunca to jest nebeske vatre, u narodnim vjerovanjima ima apotropejski karakter. Spaljuje zlo, štiti od mračnih sila, liječi i ima lustrativnu snagu svjetla. Ugarci se raznose po kućama jer imaju istu moć kao i sama vuzemnica i njezino svjetlo i žar.

Ovdje u potkalničkom prigorju gdje se živi od zemlje i za nju, drva i granje počinju se skupljati daleko prije. Izgradnja vuzemnice pravo je arhitektonsko umijeće. U kalničkom Popovcu nakon obilaska desetak mjesta, dolazimo do najvećeg ovo uskršnjeg krijesa. Ima trideset metara, kraj njega je jedan nešto manji, a iza dječji krijes. U sumrak pali se prvo najmanji, pa srednji, a na kraju najveći. Oganj suklja u noć. S brežuljaka krijese se udaljene vuzemnice, Počinje i vatromet. Božje svjetlo je vječno.

Marijan Grakalić: Nosorog u Alpama

Uz devedeseti rođendan Tenzin Gyatsa, XIV Dalaj lame

Onaj čije je srce nečisto, nikada ne dostiže krajnji cilj, već se rađa ponovo i ponovo. Ali, onom koji ima sposobnost razabiranja, čiji je um staložen i čije je srce čisto, taj dostiže krajnji cilj, a dostignuvši ga ne rada se više.

(Napomena iz "Katha Upanišade"' u prevodu Svami Prabhavanande i F. Manchestera u proslovu "Tibetanske knjige mrtvih" objavljene u redakciji i prijevodu J. Evansa Venca)

Tenzin Gyatsa, četrnaestoga Dalaj lamu, upoznao sam prije četrdeset godina, sada davne 1985. godine, u švicarskom zaseoku Rikonu nedaleko Winterthura, gdje je još 1960. osnovan Tibetanski institut s ciljem očuvanja tibetanske kulture, vjere i običaja.

Dalaj lama rođen je 6. srpnja 1935. pod imenom Lhamo Dhondup u tibetanskoj pokrajini Amdo. Kad je imao dvije godine, redovnici su u njemu prepoznali tulku (reinkarnaciju) Dalaj lame 13., pa je ustoličen 1940. godine. 195O. s 15 godina proglašen je vladarem Tibeta, uoči invazije vojske Narodne Republike Kine na tu zemlju. Kineske vlasti uvijek su imale kandidata za to duhovno i svjetovno mjesto, ali su 1954 potpisale s njim sporazum o upravljanju Tibetom. Isti nije dugo potrajao pa 1959. Dalaj lama i mnogi svećenici (lame) bježe u Indiju, i u gradu Dharamsala u okrugu Himachal Pradesh osnivaju tibetansku vladu u egzilu. Istodobno, taj grad postaje centar koji nastoji očuvati tibetansku kulturu i vjerovanja, a tijekom vremena UNESCO je tibetansku kulturu upisao u registar kultura u nestajanju. S vremenom su tibetanski centri otvoreni i drugdje, pa tako i u Švicarskoj gdje sam se imao priliku upoznati i razgovarati s ovim karizmatičnim i egzotičnim duhovnim vođom.

U to vrijeme prve spoznaje o budizmu i istoku dolazile su do nas preko priča i haiku poezije koje je donio prof Vladimir Devide iz Japana, te kroz knjige profesora Veljačića koji se zaredio na Cejlonu i uzeo redovničko ime Bhikkhu Nanajivako u theravadskoj tradiciji. Potom se pojavio prijevod Evansove "Tibetanske knjige mrtvih" nešto kasnije i Milarepina "Tibetanska mistika". Ipak, glavna "pošta" bila je knjižara inostrane literature u Gundulićevoj ulici gdje se ponekad moglo pronaći nešto o Zenu ili studije Alana Wattsa o budizmu uopće. Svakako treba spomenuti i profesoricu Radu Iveković i njezinu knjigu "Druga Indija" koja je na fenomenalan način deklasirala brojne predrasude koje su postojale u vezi istočnih vjera i filozofija. Uglavnom, moje tadašnje duhovno trojstvo prostiralo se u interesima razbacanim između komunističkog utopizma, biblijskih pustinja i indijske džungle. Nekako mi je najviše imponirala Budina pjesma o nosorogu i njezin stih: vlastitim znanjem, a ne vođen drugim, osamljen se kreći kao nosorog, a što me čvrsto drži i dan danas.
Te 1985. u Rikonu se održavala velika Kalachakra ceremonija koja se bavi pitanjem vremena i karme, a za tu prigodu Dalai lama je došao iz Amerike kako bi je predvodio. U tom učenju razlikuje se veliko vrijeme (svijet) i malo vrijeme (osobno vrijeme), makrokozmos i mikrokozmos, koje se zbiva i odvija u ciklusima. No, Kalachakra nudi i alternativno vrijeme, svojevrsnu mjeru promjena kako bi se oslobodili i velikog i malog vremenskog ciklusa i nadišli stalnu uvjetovanost (preporađanje).
Uz pomoć nekih prijatelja i dr. Martina Kalfa koji je tog ljeta postao jedan od Dalaj laminih tajnika u Europi, a čija je majka Dora Kalf godinama bila direktor Jungovog instituta u Zurichu, uspio sam dogovoriti posjet Rikonu, samoj ceremoniji i intervju s dalaj lamom. Bilo je to 31. srpanj popodne, a vlak za Švicarsku kretao je iste večeri. U redakciji "Starta", budući da je već bilo kasno, nismo mogli uzeti novce iz blagajne koja je bila zaključana, pa mi je Maroje Mihovilović posudio njegovu karticu da kupim povratnu kartu za vlak. Znam da sam imao nešto malo novaca, možda sto pedeset maraka, a jedan mi je frend posudio još sto. Tako opremljen s kazetofonom, malim idiotskim fotografskim aparatom, kutijom sardina "Zagreb" i vrećom za spavanje te putnim nalogom "Starta" uredno otkucanim na bijelom papiru, krenuo sam te noći na put u Švicu.
U kupeu dva mlada krezuba Albanca i jedna pristala američka djevojka. Sjedim preko puta njih. Ova dvojica joj se stalno pokušavaju nabacivati, no na njihovu nesreću cura nema pojma o albanskom. Na srpskom ili hrvatskom zna "dobar dan" i "bok". No, malci su uporni. U prvo vrijeme prevodim njihove jednostavne poruke tipa "imaš lijepe oči", "lijepa si kada se "smiješ" i slično. Ali ne i one bezobrazne kao "rado bih te mrknuo". Uglavnom, negdje u visokoj Austriji sam zaspao iako su oni i dalje navaljivali i navaljivali. Nekako iza osvita, prvog kolovoza stižemo na švicarsku granicu i vlak pun uglavnom naših ljudi smjestio se na jedan zaseban peron po kojem su se razmili brojni švicarski carinici i policajci. Iz kuće je izašla golema plava žena u smeđoj uniformi, Felini bi je odmah angažirao, i kroz megafon rekla na čistom srpsko-hrvatskom da svi sa svim stvarima izađemo ispred naših vagona i da će oni izvršiti pregled. Za ulazak u Švicarsku. Nama s Balkana, rekla je, trebate imati osiguran smještaj, barem 500 maraka, broj telefona od onih kod kojih idemo i još par sitnica. Ispred svakog vagona bio je stolčić od ultrapasa, uredno prebrisan i sjajan. Ljudi su prilazili, jedan po jedan, pokazivali dokumente, novce i davali papire s telefonskom brojem kako bi se provjerilo da li idu kuda su rekli. Mislio sam im reći da nazovu moju redakciju, kako bi se tako potvrdio moj boravak kod njih, kad gle, ima Boga. Ona golema Felini žena došla je do našeg vagona, uzela megafon i priopćila nam kako je naš vagon dobio na lotu. Naime, carinici su za taj dan, prvi kolovoz je dan nezavisnosti Švicarske, igrali lotto. Naš vlak je pobjedio, pa se mi možemo smjesta ukrcati na jedan drugi koji čeka na nedalekom peronu i bez ikakve provjere otići dalje. Mladi su Albanci odmah ciknuli i odvukli Amerikanku sa sobom, možda sad neko od njih ima piceriju ili pekaru u Bronxu, vrag će ga znati, a ja sam nastavio put Rikona i susreta s Dalaj lamom.
Sretan ti rođendan dragi Tenzin, vaša svetosti.
Intervju i reportaža objavljeni su u "Startu" nakon dva tjedna, kasnije je prosvjedovala kineska ambasada, a ja i dalje do današnjih dana

Marijan Grakalić: ZOVI, SAMO ZOVI

Gdje si? Mi smo u pjesmi.
U unutarnjem sluhu rata
sve se pretvorilo u zvukove:
i radosti i jauci, i patnje i jad,
i sreća i smrt.

Zovi, samo zovi
i poći ćemo dalje,
nečujni do kraja
dok tutnje sati dana.

(iz zbirke Pjecme vojnika)

Marijan Grakalić: ČISTA KALIFORNIJA

Ne činjenje dobra nije ništa bolje od činjenja zla. Plutarh

Je li Amerika opet na rubu gladi? Mediji su danas prenijeli kako je po najnovijim službenim podacima cijena jaja u Sjedinjenim Državama dosegnula rekordnih 6.23 dolara za tucet (12 jaja). Uz to već mjesecima stižu i vijesti o tome da ne mali broj Amerikanaca gladuje, posebno u Kaliforniji. Naravno, ako se prisjetimo povijesti Kalifornije, to nije nikako ništa novo, ali je svakako iznenađujuće da je glad prisutna u modernom društvu zemlje koja slovi kao prostor obilja i neograničenih mogućnosti.

U Kaliforniji je u 19. stoljeću prilikom njenog naseljavanja zabilježen pravi "gladomor" nad starosjediocima, Indijancima, kojima su oteti prostori na kojima su živjeli.Pretpostavlja se kako se autohtono stanovništvo Kalifornije smanjilo s oko 150.000 u 1848. na 30.000 u 1870., da bi dodatno palo na 16.000 do 1900. godine. godine. Taj veliki pad bio je uzrokovan bolešću, niskim stopama rođenih, izgladnjivanjem, ubojstvima i masovnim pokoljima. Kalifornijski domoroci, osobito tijekom zlatne groznice, bili su meta ubojstava. Pioniri i doseljenici su isto tako u to doba između 10.000 i 27.000 domorodaca odveli na prisilan rad. Država Kalifornija koristila je svoje institucije kako bi favorizirala prava bijelih doseljenika u odnosu na domoroce, Afroamerikance, Kineze i druge ne bjelačke skupine držeći ih kao građane drugog reda. Tek 2019. guverner Kalifornije Gavin Newsom ispričao se za genocid i pozvao na osnivanje istraživačke komisije kako bi se bolje razumjela tema i informirale buduće generacije.

U to doba tiskani su mediji, razne novine, kako u Americi tako i u Europi često donosile stravične vijesti o strašnim uvjetima života na pacifičkom zapadu. Posebni su tomovi posvećeni slučaju Donner Party ponekad nazivanog i Donner-Reed Party. Radi se o grupi doseljenika, pionira, koji su migrirali u Kaliforniju sa Srednjeg zapada. Njihov je vagon zbog mnoštva nesreća proveo zimu 1846.-1847. okovan snijegom u Sierra Nevadi. Grozno je bilo to što su pioniri u toj stupici pribjegli kanibalizmu. Kako bi preživjeli pojeli su tijela onih koji su podlegli gladi, bolesti ili ekstremnoj hladnoći, a dva su indijanska vodiča ubijena i pojedena. Dnevnika Patricka Breena, bilježi njegova opažanja tijekom tog događaja. Na 28. stranici zapisao je:"Gospođa Murphy je jučer ovdje rekla da je mislila da će početi jesti Milta i pojesti ga. Ne znam da je to već učinila…"

Tako je Kalifornija u novinama i svijesti ondašnjih Europljana slovila kao neka vrsta strahote, pravog pakla u kojem se nitko nije želio naći. Unatoč tome, samo iz Austro-Ugarske je između 1876. i 1910. u Ameriku iselilo 3,5 milijuna stanovnika ponajviše na Istočnu obalu i Srednji zapad. No, Kalifornija je i dalje u Carevini slovila kao mjesto pogođeno nesrećom i neimaštinom, pa je skupljana humanitarna pomoć u hrani i stvarima koja je slana brodovima u taj daleki napaćeni kraj. Tko zna hoće li to opet biti potrebno?

Kalifornija u našu literaturu ulazi zahvaljujući Augustu Šenoi koji je 1873. postao senator (vijećnik) u zagrebačkom gradskom magistratu, zadužen za odjele građevinarstva, socijale, gradskog redarstva i čistoće. Uz to bio je i pro bono sudac za prekršaje, te urednik časopisa Vienac, potpredsjednik Matice hrvatske i umjetnički ravnatelj i dramaturg Narodnog zemaljskog kazališta. .
Jednog dana dobio je kao osoba zadužena za socijalna pitanja prijavu kako na početku Mesničke ulice, u podrumu u kojem je rupa u zemljanom podu, živi jedna sirota žena sva zamazana i krastava, s malom kćerkom koja je isto tako zapuštena i jedva govori par slogova. Da bi preživjela žena se bavila prostitucijom i sitnim krađama. Šenoa se uputio u Mesničku ulicu i potom napisao bilješku: istina je. U tom podrumu u Mesničkoj živi žena u nevjerojatnoj oskudici. Bolesna je i zamazana, bavi se prostitucijom, a dijete je također bolesno i ne zna govoriti. Čista Kalifornija.

Marijan Grakalić: Uštedjeti život

Na kraju odu i oni nečujni prolaznici
iz velike luke koja vrvi životom gdje
svi čekamo svoje lađe, odlaze neopaženi
preko mora dok val za valom kupa stih
i žal, svuda je isti šum pučine kojem je
svejedno za one što su uštedjeli od života,
on je tek ravnodušan odjek dubine u koju
je zagledano moje lice s prozora kuće.

Marijan Grakalić: Josip Manolić – Odlazak hrvatskog Salierija

16, 2024

Otišao je Josip Manolić, vjerojatno najzaslužniji praktičar u gomili političkih ličnosti važnih za osamostaljivanje hrvatske države i promoviranje bivšeg generala Franje Tuđmana za prvaka agende nacionalne samobitnosti. Manolić i veliki krug ljudi oko njega, uglavnom bivših ili tada još aktualnih udbaša, špijuna, agenata i volontera svih vrsta i fela konkretno su odradili golemi posao stvaranja Hrvatske demokratske zajednice kao političkog pokreta koji je svojom širinom i inicijativom daleko nadmašio klasične oblike političkog djelovanja kakva imaju političke stranke i premoćno pobijedio na prvim slobodnim i demokratskim izborima 1990. godine. Uloga Manolića u tim procesima je nemjerljiva i gotovo jedinstvena jer se vjerojatno po prvi puta u povijesti dogodilo da jednu političku inicijativu kreiranu po školskom bukvaru tajnih službi narod prihvati ne samo s olakšanjem već i s oduševljenjem. Jednostavna formula; narod, vođa, partija, veoma je efikasno pomela sa scene sve ostalo i počela hrvatsko društvo i njegove institucije pripravljati za rat koji je neminovno slijedio. S pozicije predstojnika Ureda za zaštitu državnog poretka, Manolić je rukovodio nizom akcija i procesa koji su trebali osigurati provedbu vlasti HDZ-a i nacionalne tj. državne politike. U pitanju je bila velika i konkretna moć koja nije imala nikakve veze s političkim i ideološkim parolama koje su Tuđman i drugi tadašnji politički prvaci izgovarali na političkoj sceni. U jesen 1990. i tijekom prve polovice 1991. znali bi se viđati u bivšoj Bakarićevoj vili na početku Jurjevske ulice. Želio je da napišem knjigu o njemu odnosno njegovom životu. Problem je bio u tome što je sve što je bio voljan reći bilo jako općenito, više pamfletistički nego biografski, pa je onda odustao od tog rukopisa. S druge strane nije mu se dopalo što sam odbio "raditi s njima", kako je on sam to formulirao. Naime u to doba provodile su se goleme čistke u medijima, posebno u Vjesnikovoj kući, pa su mnogi kasniji novinari a tada još anonimci i početnici, iskoristili takve prilike da zajašu na važne pozicije u novinarskom svijetu iako bez pravog talenta, znanja i iskustva. To sam svakako želio izbjeći, a Manolić je ipak dovršio svoju knjigu koja uopće nije bila biografska već politička. Na neki je način iako ne baš duhovito, oslikavala to vrijeme, doba kada se na post-socijalističkom istoku stvaraju nove nacionalne države, a ono što je nekada bila klasa postaje nacija, a partija stranka, itd. Ono najbitnije što je knjiga donijela bila je slutnja jedne do tada još ne izražene ambicije, ambicije da vođa iz sjene postane vođa na svijetlu. Sve je to nekako podsjećalo na Južnu Ameriku u doba konkvistadora kada je svaki malo ugledniji podoficir sanjao da osnuje vlastito carstvo i utemelji vladarsko leno. Ti slučajevi nisu tipični samo za Hrvatsku, pojavili su se u gotovo svim bivšim socijalističkim državama. Manolić nije dobro podnio detroniziranje s mjesta predstojnika moćnog državnog ureda, i ubrzo je došao u sukob s cijelom desnom opcijom unutar HDZ-a. Neki smatraju kako je njegov razlaz s Tuđmanom 1993. godine planiran zato da se istisne lijevo krilo HDZ-a, iz konkretne vlasti, dok drugi misle kako je Manolić želio postati politički neovisan od Tuđmana i osvojiti veliki dio političkog kolača. Kako bilo to nije uspjelo, a svojim kasnijim političkim vrludanjima našom političkom operetom (povratkom i Tuđmanovo krilo), izgubio je na političkoj uvjerljivosti i postao neka vrsta hrvatskog Salierija. Ambicija da postane Amadeus ostala je neispunjena, barem javno. Druga je stvar obavještajni polusvijet, kojem je do dan danas Manolić bio i ostao jedna od najcjenjenijih ikona, unatoč svim dugim špijunskim i konfindentalnim koterijama.

Ima sedam osam godina kako sam ga sreo na Cvjetnom placu. Proljeće, pomalo rominja kiša, stojim ispred knjižnice Bogdana Ogrizovića s Mićom Jelenićem i nešto pričamo. Iznenada se pojavljuje Joža, još gibak iako je dobrano u devedesetima, u trenirci i tenisicama i s kapicom na glavi. Dođe iza mene i stavi mi ruku na rame:
– Marijane, pa vi ste još živi!
– Joža, to vam je stari štos., bolje da vam kupim jedne Mozart kuglice.

Marijan Grakalić: Slovo uz odlazak Pere Kvesića

Nema dugo kako smo pričali telefonom. Bolest i osamljenost donose aureolu u kojoj i male stvari postaju događaji, nešto što se u prijašnjem životu ne bi ni spomenulo. Prostranstva jedne sobe u nastaloj situaciji opet zadobivaju tajanstva i izazova, pitam se je li vrijeme uvijek i svakome donosi takvu nesreću. "Možeš li sam u kolica" pita me Pero, koji ne može. Zato jedva čeka da mu netko dođe i izveze ga van iz Doma i Švarcovoj, kako bi u dnu trga promatrao njemu igru prolaznika i zamišljao njihove sudbine. Možda i unatoč zabrani zapalio cigaretu. Na žalost, ne mogu do njega. Ustvari ne mogu nigdje, ali ipak mogu sam u kolica kojima onda putujem po prizemlju u kojem i tako nema ništa što ne poznajem ali je svaki puta otvoreno za neki mogući nenadani udes, na nešto što može potvrditi kako se još uvijek pripada ovome svijetu.

Smrtovanje je ambijent uglavnom tužnih simbola davno prošlog vremena. Ne može se prevariti koliko god se trudili napraviti bilo što kako bi se vratili u izmaklo doba. Pero je svojedobno napisao popriličan tekst o vlastitom umiranju. Danas sam ga opet čitao i djeluje mi aposteriorno. Kao da se nalazimo ispred stepenica koje vode do crkve sv. Marije u Tkalčićevoj, ali se uz njih ne možemo uspeti. Unatoč tome pokušaj je hrabar. Ima bitan karakter koji je krasio Peru – biti svoj. Mnogi će sada pisati u svemu što je radio i kakav je bio Pero Kvesić, no ono što je nesumnjivo jest taj svjetlosni trag koji je ostavio iza sebe, vidljiv čak i onda kada je pao mrak koji pokušao svojom tupošću ugasiti svako svjetlo.

Progon je u početku bio nedvojbeno podrugljiv u našem bijelom gradu. Sjećam se neke slikovnice koju je napisao i tiskao ranih devedesetih. Kupio sam ih desetak jednog predvečerja za moju knjižaru, ne pristajući na odmaknuće i strah. Mala gesta u vremenu u kojem veliku većinu ljudi više nisi mogao prepoznati. No, Pero je zadržao svoj izvorni i jednostavan govor. Nije odustao od literature jer to bi bilo isto kao da odustane od sebe. A i pisao je sebe. Ono što je započeo čuvenim "Uvodom u Peru K." nastavio je u pričama, člancima, knjigama, filmovima. U našoj naivnoj književnoj utopiji, sve marginaliziranijoj i nebitnoj, nastojao je biti iskren i zato vrijedan. Biti most između generacija, uvijek sklon iskonu koji je započeo prozom u trapericama, ponekad je bilo i bolno stanje, ali ga je on junački izdržao. Ipak. Bilo je potrebno i ispraviti nepravde. Tako smo prvu "Zagrebačku književnu nagradu Zvonimir Milčec" koju dodjeljuju gradski pisci za gradske pisce 2016. godine dodijelili upravo Peri, na Četvrtom Gornjogradskom književnom festivalu, i to za pjesmu "Upute za pokop" koju je napisao 2014. godine.

A danas kad su godine proletjela, još zvone riječi: Lijeva, lijeva, lijeva . jer smisao smrti je da se prije nje proživi. Zbogom stari druže, prate te glasovi iz obližnjih ulica, dijalektika i mahovina. Lokomotiva povijesti odlazi,, za njom i vagoni. Sretan ti put.

Klonirajmo Igora Mandića, ostanimo ljudi

Piše: Marijan Grakalić

Suvremena znanost svašta može. Ne znam može li klonirati Igora Mandića, jer to bi svakako trebalo učiniti prije nego što ovaj naš svisne, bilo zbog male penzije, kretena u našim redovima ili starosti. Prisjećam se kako je prvi klonirani sisavac bila ovca Dolly daleke 1997. godine. Ta ovčja Škotkinja poživjela je šest sedam godina, a nakon toga prorijedila su izvješća o takvim pokusima. Možda medijsku blokadu toga plaća naša književna mafija i gomila skribomanskih mediokriteta kojima se objavi kakav knjižuljak, a onda to Mandić komentira riječima kako su uzalud išli na kroatistiku, ustvari bilo gdje. Drag mi je Igor, a vidi s da je njemu istina još draža. Zato bih ja da on piše vječno te svoje kolumne za pod zub, jer je posve sigurno da će uvijek reći popu pop, a bobu bob. Kad bi ga samo nekako mogli klonirati, bio bi to jedinstveni slučaj, spas za našu književnost i nešto neponovljivo od stoljeća sedmog. U svakom slučaju više vrijedi par Mandićevih redaka nego sve te neklonirane ovce koje su Hrvati i bratija izjeli od seobe naroda do danas. Šteta je što se to ne percipira, pa otužna književna blejanja predstavljaju jednu kakofonijsku rapsodiju, kojoj Mandić svako malo uzima mjeru. Zato treba razumjeti što je mnogim našim ljudima od pera ipak draža ovca Dolly od Igora Mandića. Ona samo bleji, bez obzira kakvu proserotku ovi napišu, i idealna je kao književni konzument i za konzumiranje uopće. S jezičavim i drčnim Igorom teško se nositi. Ne tako davno jedna od starleta naše književne scene nezadovoljna Mandićevim prikazom nekog svog uratka za kojeg, tko zna zbog čega, smatra da je hrvatski književni kanon (vidi satire), predložila je da se Mandiću neda da piše jer je previše star. Oko toga se digla čitava graja, meketanje je odzvanjalo od Zagreba do Sutle, prema Bosni i Slavoniji, i prema Pagu i Splitu, dakako. Nasreću stari jarac nije odbacio ni pero, nit se odrekao svoje prave prirode. Ovce su najebale. A kako među mlađima nema baš nikakvog kritičara takve duhovitosti, ironije i takvog smisla da pogodi in medias res, mislim da bi Igora Mandića trebalo klonirati prije nego što bude kasno. Onda će ostati samo ovce koje nitko neće više pumpati, pa će do kraja poblesaviti i pretvoriti književnost u janjeću čorbu. Klonirajmo Igora, ostanimo ljudi.

Marijan Grakalić: Što je Staljin bez brkova?

Trećeg veljače u Volgogradu (negdašnjem Staljingradu) je otkriven novi spomenik nekadašnjem sovjetskom lideru Josifu Staljinu, na 80. godišnjicu sovjetske pobjede u Staljingradskoj bici, naime tada je kapitulirala peta njemačka armija, što je bio prvi veliki poraz Reicha u Drugom svjetskom ratu. Staljinova bista postavljena je u blizini Muzeja Staljingradske bitke, pored sovjetskih maršala Georgija Žukova i Aleksandra Vasilevskog, Ovo je drugi spomenik koji je otkriven Staljinu u posljednjih nekoliko godina. Prvi je otkriven u 2019, kada je obilježeno 140 godina od rođenja diktatora. Staljin je bio glavni protagonist strahovlade u SSSR-u, i dakako politike socijalizma kao najvišeg stadija imperijalizma (v. Jurij Sljozkin: "Imperijalizam kao najviši stadij socijalizma"). Sada kada u Rusiji više ništa nije socijalističko po sadržaju, Staljin izgleda i dalje ostaje simbolom one druge, imperijalističke forme, sada opet konvenira aktualnim političkim interesima Rusije. Tako nakon pada monolitne države pod vlašću partije i perioda uništavanja Staljinovih spomenika diljem Rusije, sada se za potrebe demagogije njegov lik opet ukazuje kao simbol, naravno, ne samo pobjede nad njemačkim Reichom, već i imperijalnih ruskih ambicija (poslijeratna vladavina u baltičkim državama, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Istočnoj Njemačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj). U zemljama koje nisu imale tu sreću da mogu reći "povijesno ne" Staljinu kao mi . Ipak, od svih spomenika čeličnom diktatoru, najdraži mi je onaj literarni koji glasi: Kurac mi je bio čvrst kao Staljin (Bora Ćosić). Ostaje da se vidi hoće li Staljin bez brkova, što sada žari i pali Ukrajinom, zadobiti isto tako jasne spomeničke asocijacije, ili će biti prikazan jedino kao nastrani akrobata koji jaše na medvjedu. Naravno, malo tko bi se odlučio kazati da mu je tvrd kao Putin, unatoč trudu kojim učenik nastoji nadmašiti učitelja.

Marijan Grakalić: U auri poetske noći

Nariču na pozornici dvije žene čitajući jedna drugoj svoje uglavnom slabo razumljive pjesme. Mlađa govori teatralno, rukom popravlja kosu svako malo. U jednom času ispruži je prema kolegici – Stani. Majstore dajte malo dignite reflektor da mi lice nije u polusjeni. Trebaju mi dobre fotke za fejs."

– Ah, onda ću ja biti u sjeni – veli starija, pa se digne i privuče barsku stolicu bliže kolegici.
– Izvinite. Sad ćemo nastaviti naš poetski dijalog – mlađa nastavi dramiti nešto o ljubavi ispod ljubičastih oblaka koji su u davninama bili česti nad Europom, a sad ih više nema ili su rijetki jer su ih popalili Cigani zbog toga što su dobri za potenciju.
Starija, koja je zapučku nosila broš od skoro pola kvadrata nastavi meketati o nekim velikim zelenim magarcima na kojima su jahali nomadi, naravno najviše mladi Ciganski prinčevi za rane feudalizacije davnih barbarskih država. Ti si se magarci s lakoćom popeli na svako brdo, uzvisinu, strmu stijenu. Gotovo kao divokoze. To je bilo važno jer su na tim vrhuncima bili kameni dvorci a u njima princeze koje su ih jedva čekale. Kad bi sišli s magarca novopridošli prinčevi bi se primili posla i oplodili Princeze. Život je i tada izgleda bio jednostavan.
– Tako je nastala naša pradavna kraljevska i aristokratska loza – grmjela je mlađa, dok je ispod pelerine ubrzano i uzbuđeno disala. Velike cice koje su se sada bolje vidjele zibale su se u zanosu.
– Zato je Europa zdrava. Zbog plemstva izvornog porijekla – lamentirala je starija.
– I zbog zelenih magaraca i ljubičastih oblaka – dobaci Zoran kojeg sam znao iz kvartovske birtije i koji me je ustvari pozvao na ovu, kako je rekao: "poetsku veselicu".
– Ima Balašević onu pjesmu o magarcu kojeg ne bi nizašto prodao – doda frčkavi iz reda ispred.
– Sad znamo zašto – Zaključi Zoran.

Nastupila je pauza, pa smo se Zoran i ja primakli šanku ne bi li pivom razrijedili teške poetske istine.
– Ovdje je tako svakog utorka. Divna stara birtija. Dođe, kako vidiš, čitava gomila pjesnika i pisaca svih uzrasta. To je naša poezija, literatura i kultura."
I uistinu. Sve je bilo puno. Mnogi su nosili listove sa svojim uradcima. Neki teke a neki čak i čitave tomove, poneko se dičio i već tiskanom knjigom. Očito se većina i međusobno poznaje pa se druže uz isti interes hvaleći jedni druge kao jedinstvene i vrhunske književne izraze, mada je meni većina onog što sam do sada čuo djelovalo kao rapsodija trauma. No, ima i gorih stvari. Možda jednom stvarno napišem esej o poljskim zahodima, jednom od bitnih kulturnih instituta Srednje Europe, o čemu sam nedavno slušao veoma površne opaske u jednom ipak ozbiljnijem društvu.
Sad je uz mene na šank stala ona mlađa i naručivala piće.
– Tko ste vi – upitam je.
– Poetesa. I udata sam da znate.
– Pa čestitam, i na poeziji i na udaji.
– Ah. Sad je samo poezija važna. Mojeg muža ona gotovo uopće ne zanima. Samo alkohol i posao. Ja sam Marina.
– Darko, drago mi je. Nego, to o Ciganima, to je vaša ideja.
– Ah, ja vam godinama proučavam Cigane. Ne toliko otpad, šverc, krađe itd.,što je danas aktualno, nego njihove bajke i folklor.
– Onda to kasnije iskoristite u pjesmama?
– Ponešto. Važna mi je sloboda, a ona je u suštini ciganskog načina života.
Sad se Zoran popeo na pozornicu, noseći svoje pivo. Nisam ni primijetio kada je otišao. Očito je bio njegov red.
– Sada malo prave poezije – reče on nadmeno – Ovu pjesmu koju ću vam sada pročitati napisao sam prije dvije godine u šezdeset i dva dana. Stajao sam na Savskoj, preko puta tehničkog muzeja, nedaleko radnje u kojoj peku srdele. Sve je mirisalo kao da sam u nekoj svojoj dalmatinskoj kali. Znao sam da je to trenutak za "Odu srdelici", sigurno je da nikad neće biti boljeg…"
– Marina vi Cigane, Zoran srdelice. To je veliki raspon pjesničkih tema.
– Pa jest. Ma Zoran je genije. Budući Ujević ili Nazor. Iz njega izvire posebnost, miris njegovog kraja, Dalmacije. Ni zrno soli tu ne treba dodati.
– Moja baka imala je ljubavnika ciganina, zvao se Bingula."
Oči su joj zasjale i malo je zadrhtala.
– Ma nemojte. A kada je to bilo?
– Pa negdje prije rata, 39′ ili 40′. Djed je pobjegao s ljubavnicom u Amsterdam, rekao je da ide tamo zato da u miru prevede neke knjige. Mama i ujo su još bili mali, pa je sve palo na baku. Bingula im je donosi drva za zimu i pomagao kao težak. Tako se to dogodilo."
– Onda i vi imate tu auru, da, da, sad bolje vidim. Očito nisam slučajno stala do vas. Znate, slučajnosti ne postoje."
– Slažem se – slažem: Nego na čemu je vaš muž, gemišti, pivo, žestice…
– Ma ne brinite za njega. Taj sve loče kao prase sa svojim dečkima s kojima gotovo svako večer igra mali nogomet. Poslije toga se nakrešu do kraja – sad je stavila svoju ruku na moju. Platim piće pa odemo k meni. Zoran je još žvakao svoje srdele.

*

Ujutro nisam našao Marinu i njezinu bijelu majicu u krevetu. Na njoj sam flomasterom napisao stih: Bingula je ljubičasti oblak. Ostavila je gaćice na kojima je bio otisnut mali zeleni magarac.

Marijan Grakalić: U Rusiji smrt bijaše prljava i smradna

"Smrt je u Rusiji mirisala drukčije nego u Africi… U Rusiji smrt bijaše prljava i smradna." Piše na početku svog romana "Doba života i doba smrti" njemački klasik Erich Maria Remarque, i zaista, što je danas različito od tog rata iz prošlog stoljeća kojeg ovaj pisac opisuje? Vjerojatno mnogo toga, ali da je smrt u Rusiji ponekad ostala "prljava i smradna" potvrđuje ubojstvo Darije Dugin atentatom eksplozivnom napravom koja je možda bila namijenjen njezinom ocu Aleksandru, a možda i nije. No, čin terora izgleda da je nedvojben, isto kao što je nedvojben i kada je u pitanju nedavni ubilački napad nožem na Salamana Rushdieja u Bostonu. No, ono što je isto tako nedvojbeno jest to da mnogi koji su podigli svoj glas zbog Rushdieja to neće učiniti zbog Darije Dugin. Kultura isključivanja previdjet će kako se radi o terorističkom napadu (nebitno čijem), jer Rusija je sada naš neprijatelj, zemlja terora, nešto što treba isključiti iz svega. I da: "U Rusiji smrt bijaše prljava i smradna."

Bez i najmanje nakane da se podrži, opravda ili bilo kako simpatizira Ruski napad na Ukrajinu, ili da se žmiri pred žrtvama te invazije, nije li ipak ovakav pojedinačni teror nad civilima (bomba ispod kola) neprihvatljiv. Nakon Drugog svjetskog rata sudilo se nacističkim zločincima na za to ustanovljenom sudu u Nunbergu. Nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji sudilo se na Međunarodnom sudu u Hagu. Što god o tome mislili, to je pravna procedura. I za zločine ovog rata, ako Bog da, kad tad, sudit će se odgovornima. Ubijanje terorom ipak pokazuje druge namjere, drugu paradigmu različitu od već stečene civilizacijske matrice. Smrdi to na opsežnu i opasnu bolesnu mentalnu urotu koja u krajnjoj slici pogađa svakog tko ne misli ili se ne slaže s kulturom isključivanja ironično naznačenoj već u davnom Dylanovom stihu: "Učili su me mrziti Ruse" (Iz pjesme "S Bogom na našoj strani").

Neugodan je osjećaj da je mišljenje sve učestalije podvrgnuto brutalnom i smrtonosnom teroru. Do nedavno mogli smo razmišljati kako opće zalaganje za vladavinu prava ipak isključuje, ili bar umanjuje, ekstremne i isključive terorističke akcije, ubojstva i napade na pisce. No, kultura isključivanja je uzela maha. Pada mi na pamet i to kako znameniti Lao Tze sigurno nije bez razloga želio živjeti anonimno. Bez imena. Što drugo da rade svi oni koji ne misle kao ljudi koji bacaju bombe i potežu nož. Uostalom, već smo rekli kako "U Rusiji smrt bijaše prljava i smradna."

Marijan Grakalić: Zašto Bog dopušta zlo (Natuknice)

Buberovske natuknice uz atentat na Salamana Rushdijea i mise za poglavnika Pavelića

Najraniji tekst o tome zašto bog dopušta zlo glinena je pločica iz vremena Prve babilonske dinastije (1894-1595. p.n.e.) poznata pod nazivom "Dijalog čovjeka i njegovog Boga". U prvom dijelu opisuje se tužna ljudska situacija bačenosti u svijet, dok se u drugom govori o nadi i božjoj pomoći. Istoj onoj nadi u koju i danas vjerujemo, i o onoj istoj božjoj pomoći koja ne bi smjela dopustiti napad kakav je bio ovaj aktualni na pisca Salamana Rushdieja, a kamo li misu za poglavnika Pavelića koja se uredno svake godine održava u Crkvi u Hrvata. Pisan gotovo Buberovski, u relaciji "ja – ti". Jer za stare "ono" niti ne postoji, posebno ne kad se radi o božjem stvorenju, ne obraća se tako tu ničem nepoznatom ili onostranom. No unatoč toj fenomenološkoj bliskosti u izrazu, zlo nije, kako vidimo, niti nestalo niti ništa manje od toga kakvo je bilo u to drevno doba, tek mu je narativ drugačiji. "Ono" postaje imperativni monolog gluh i neosjećajan za sve i svakog drugog. Hladan oblik gnjeva (božjega) koje uživa u vlastitoj neprekidnosti i hladnom monolitizmu. Ta relacija "ja-ono" gluha je za sve osim vlastitog narcizma i opasno pogubna za egzistenciju. Dapače, njoj je radikalnom prijetnjom za svakog tko nije štovao njezina karaktera, misaona i društvena. U tome je i sva bijeda takve naracije. Njezina totalitarna isključivost, patnja i usamljenost te temeljno nepoznavanje odnosa s Bogom koji nam kaže "ti" kojem kažemo "ja" jer, isti taj Bog nije niti ne želi biti tek sredstvo za upotrebu. No, dok je na sceni ono to jest (s)misao upotrebe, bit će i mise za poglavnika i napada na pisce. Tako nam bog pomogao.

Marijan Grakalić: Voluntarios de la Libertad

Sjećam se kako je Pedro Romero ubio bika u areni. Imao je lijepe pokrete. Eleganciju koja je vješta ali ne i savitljiva i zato važna za istinski pravo, muško, a ne lažno ili plašljivo uzbuđenje. Cijeli obred igre s plaštem, stalnom blizinom smrti u pasažima kroz koje tutnji razjareni bik i ta neposrednost umiranja koja se osjeća u svakom trenu sada mi kad o njoj razmišljam simbolički sliči na našu borbu protiv Franca i njegovih Africanista, nacionalista, monarhista, militarista, fašista, falange i svih drugih mračnih protagonista ubojstva republike i Evrope. Ne znam što se točno poslije dogodilo s Pedrom. Neki su govorili da je pao kod Madrida a drugi kako je otišao u Meksiko i tamo postao toreadorska legenda. Mi drugi ostali smo u labirintu poput gomile ukletih sjenki koje su izgubile bitku i sad im je sudbina na kocki, oplakujemo preminule, štujemo grobove neznanih ali hrabrih i čekamo da prođe ledena obamrlost u kojoj smo zatočeni.

Kroz prozor barake vidi se more. Promatram ga bez ikakve gorčine. Isto je kakvo je bilo i naše u Puli kada smo nas dvanaest prije tri godine krenuli u Španjolsku. Plavo i nezainteresirano za naša neprijateljstva, za naše pravde, strasti, revolucije i koride. Postojano je plavo oduvijek, od prvog pogleda i od prve plave smrti u njemu koje se više nitko ne sjeća niti zna za nju. Ovdje u logoru Argelès-sur-Mer smo još trojica. Ostali drugovi leže kod Madrida, Mirabuena, Harame i Barcelone, njihove su kosti postale Španjolska, Katalonija, povijest koje se isto tako nakon nekog vremena nitko neće sjećati niti znati za nju. Sve će biti plavo, neutralno i dosadno, svedeno na jednostavnost kako bi ostalo izvan dohvata neba. To je naša stvarnost. Pretposljednja prije proširenja opće amnezije i prije nego što nas sutra talijanski fašisti ne preuzmu u Mentonu i iz Provanse vrate natrag u Istru da nam sude. To će biti naša posljednja stvarnost. Crna poput noći u kojoj zasjeda Posljednji sud ovog puta poznat kao vojni sud La Spezie u Puli. Imati će čitave stranice isisane riječima i brojkama, izvaditi će na stol zemljovide, izvoditi račune i crtati dijagonale prilagođene mjerenju naših krivica i uopće ih neće zanimati što smo se mi bili dobrovoljno odlučili za slobodu.

(Iz zbirke priča: Smrt Jamesa Joycea)

Marijan Grakalić: Povratak na Buyukadu

Tu nam valovi sami dolaze u susret, na obalu Buyukade, najvećeg u arhipelagu Prinčevskih otoka u Mramornom moru. S njima se vraćaju slike davnih fotografija, glasovi ljudi zaboravljenih imena, drevni cvrkut danas uglavnom nestalog jezika, judeoespnola, koji se tu na ulicama mrmorio više od petsto godina. No moj nedavni posjet ovom otoku nema veze s pjesmama na izgubljenom jeziku, receptima za jela koje hvale turisti, niti s mramornim dvoglavim orlom kobnim simbolom Paleologa, što krasi samostan Svetog Nikole ispred čije pučine u dubinama morske struje razmiču kosti stotina konja nekad ubijenih i bačenih u more. Danas na otoku umjesto konja voze svakojaka električna vozila, tiha poput visokih drvenih kuća ma kat, uglavnom zatvorenih prozora i hičkokovske atmosfere. Došli smo brodom s kolegama, pjesnicima i piscima iz Istanbula, čiji smo gosti na Festivalu Nazima Hikmeta, pjesnika koji je po nalogu samog Ataturka napisao pjesmu koja poziva Turke na ustanak i oslobađanje od feudalizma, također i Moskovskog đaka gdje ranih dvadesetih prošlog stoljeća studira ekonomiju i sociologiju te se nadahnjuje umjetničkim eksperimentima Majakovskog i idejama Lenjina. Na istom otoku tridesetih boravi i čuveni revolucionar Lav Trocki koji se tu nastanjuje bježeći iz Staljinove Rusije. Sudbina ova dva čovjeka različita je iako je u korijenu nadahnuta istom utopijskom vizijom boljeg svijeta. Trocki odlazi u Pariz, potom u Meksiko, i tamo biva ubijen. Hikmeta krajem tridesetih konzervativni krugovi skloni ideologiji i politici Trećeg Reicha ne vole i proganjaju, pa završava u zatvoru. Gladuje, protestira, piše, ali tek početkom šezdesetih usjeva pobjeći iz Turske, odlazi u Moskvu da bi u njoj umro od srčanog udara. Pokopan je na Novodevičijem groblju, gdje mu se nalazi i monumentalni spomenik.

Naš domaćin i organizator festivala Haydar Ergulen za sebe također tvrdi da je Trockist, iako to danas sasvim arhaično zvuči. Posebno dok sjedimo u pjesničkoj mehani u Atasehiru gdje se okupljaju istanbulski pjesnici čekajući ono doba noći kada će sve utihnuti. Budući da je u tom gradu to nemoguće, vjerujem da ih često razočara bučna zora i vreva na nikad praznim ulicama. Pričamo o Yahya Kemalu Beyatliju, jednom od prvih modernih turskih pjesnika fasciniranog francuskim socijalističkim pokretom i literaturom, rođenom u Skopju potkraj 19. stoljeća, a čiji je otac Ibrahim Bei bio i gradonačelnikom tog Makedonskog grada. Nedosanjani socijalizam ovdje je neka vrsta neprežaljenog atavizma, nešto što se okušalo nekad drugdje, ne u vlastitoj zemlji. Za posjeta Jugoslaviji ili Bugarskoj u kojoj postoji značajna turska manjina i gdje su knjige Nazima Hikmeta odmah kako je prebjegao šezdesetih, tiskane na Turskom i Bugarskom, jer u njegovoj domovini nisu bile preporučljive.
Za mene je taj cijeli događaj ustvari bio svojevrsni povratak. Ne tek misaoni jer se prisjećam Trockijeve Permanentne revolucije važne u doba studentskog ljevičarenja i sazrijevanja, već mog prvog puta ikada, davne, 1963. kada sam s roditeljima putovao u Tursku. Moja Majka Nada Grakalić bila je prva žena snimatelj u bivšoj Jugoslaviji, i tog je ljeta televizija poslala nju i mog oca da naprave više filmskih reportaža o Istanbulu. Jedna od njih bila je i o Buyukadi, otoku koji je tako postao mit mog djetinjstva. Ne zbog konja kojih više nema a tada su bili jedina prijevozna sredstva na ulicama otoka, ne zbog Trockog ili visoke drvene grčke i turske secesijske arhitekture, već zbog lubenica. Pristajući nekim malim brodom tada na obale Buyukade, cijela je riva bila prepuna lubenica, prodavale su se na veliko i malo, masovno i jeftino, mjereći težinu na vagama postavljenim uz gomile tog voća.Sada ih više nema. Nestale su kao što je nestalo i djetinjstvo. Ostao je otok i sentimenti. Dragocjenosti.

Predrag Matvejević – pisac i počelo kruha

Piše: Marijan Grakalić

Kruh naš svagdašnji dolazi k nama iz neke luke ili zvijezde što je skrivena iza sjećanja, moguće i iza neba gdje odlazi svjetlost kad se umori od blagoslova i sjaja iznad svih nas što postojimo u gradovima koji se pomalo ruše živeći protiv vjetra bliskog tek zvonicima i nijemim pticama u visinama. Tamo gore daleko iznad teškog života postoji neupitna esencija mita i njegovih predodžbi od kojih je kruh ona konkretna egzistencijalna hostija bez koje nema života. O tome govori knjiga Predraga Metvejevića "Kruh naš" uvodeći nas u legende, mitove i sage bez kojih ne bi bilo povijesti, kao što bez kruha ne bi bilo niti njih a moguće niti nas. Kruh tu postaje ne samo stvarna već i duhovna domovina, podjednako je on oltarna blagovijest kao što je i mjerica koja život drži iznad carstvu smrti.

Kruh posjeduje recept koji ga unatoč tome što korača kroz prošlost i hrani se brojnim svetim znakovima ujedno čini i na neki način nadvremenim, pomiješanim sa onim zrnom vječnosti bez kojeg bi sve nestalo pa i tajne života. Nema u to nikakve sumnje. Svjedoče o tome mnogi drevni spisi i ezoterijske tajne, podjednako i esenski rukopisi kao i sumerski ili egipatski mitovi, pa čak i onaj maleni kruh u obliku mjesečeva srpa zvan krivak, što su ga nekada za lunarnih svetkovina pekli drevni Iliri. Zagrobni darovi kao likovi od tijesta, kasnije za baroka i licitari u obliku srca s ogledalom koji su služili da bi se začaralo djevojku nakon mise u stolnoj crkvi Blažene Djevice ili nekoj drugoj, sve to upućuje ka neiscrpnoj stvarnosti čudesa. Lutanje tu nikada ne prestaje. Putuju obzorja kao marcipani iz Milana prema sjeveru da bi se onda sasvim drugačiji kruh sv. Marka vratio natrag prema jugu, ovaj puta bez soli i bičje krvi, kao poslastica i novi okus svijeta. Zvuk pijace ili mirisi kruha u rano jutro što se širi iz neke usputne ulice samo potvrđuje kako je tu ravnodušnost nestvarna. Miris kruha isto je što i miris duše.

No, svakako najupečatljivije poglavlje Matvejevićeve knjige je pogovor gdje se govori o motivima da se napiše ova knjiga. Tu se opet postiže ona literarna čarolija kakva nas je dotakla već u njegovoj knjizi razgovora s Miroslavom Krležom dok se na stranicama štiva svjetski mitovi zamjenjuju onim osobnim i porodičnima, iskustvima ratova i gladnim godinama, sudbinom oca odvedenim na prisilni rad u Reich, također i sudbinom Rusije i njenih otužnih gulaga u kojima nestaju prijatelji i rođaci kao i čitave obitelji zatočene i gladne kruha. Nema tu nikakve misterije kakvu nudi raspelo obješeno na zidu ili neka stara pergamena. Uzdiže se među riječima maksima anarhista Pjetra Korpotkina kako je "pitanje kruha važnije od svih ostalih pitanja" i to ne zato da bi se mahalo crnom zastavom utopije, nego zato što to uistinu i jeste tako. Na neki je način svaka slika mrtve prirode izraz traume pa čak i onda kada je na njoj komad hljeba, onog koji tu postoji kako bi nadomjestio stvarnost, zbunio misli ali ostavio prazan trbuh. Stoga je i ova knjiga o kruhu važna pobuna protiv nemilosti neimaštine, ali i više od toga. U njoj ništa nije sahranjeno. Niti nebo niti zemlja. Kruh se nameće kao središnje pitanje, ma u što vjerovali, jer s njime čovjek nigdje nije tuđinac. Uostalom, bez kruha i riječi bi iščezle.

(Predrag Matvejević: Kruh naš, VBZ, Zagreb 2009.)

Marijan Grakalić: Vječno vraćanje nezasitnosti

Stanislaw Ignacy Witkiewicz: Nezasitnost, Disput i Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2019.

Mnogo godina prekasno, a tako je i s drugim dobrim stvarima, mislima i literaturom, i kod nas se konačno pojavio kultni roman poljske avangardne književnosti Stanislawa Ignacyija Witzkiewicza "Nezasitnost" objavljen još davne 1930. godine, a u prijevodu renomiranog witkaciloga, poloniste, Dalibora Blažine, koji je još 1985. pri tadašnjem Cekadeu (ur. Slobodan Šnajder) objavio "izbor iz djela" ovog važnog poljskog pisca. "Nezasitnost" je Witkacy počeo pisati još 1912. godine pod nazivom "Ludilo", jednoj od središnjih tema tadašnjeg europskog simbolizma, a nastavio ga je pisati tek 1927. godine. U međuvremenu se mnogo toga promijenilo i dogodilo (Prvi svjetski rat, oktobarska revolucija, Sovjetska Rusija, Staljin), no konceptualna srž romana u kojoj se miješaju autorova životna iskustva i zamišljena stvarnost ostaje osnovom u kojem se i samo prvo ludilo konceptualizira u čuvene Murtibingove pilule kojima se pučanstvu usađuje nova vjera i ideologija.
Ova pilula koju kasnije u knjizi "Zarobljeni um" tematizira Czeslav Milosz, u Poljsku donose kineski i mongolski osvajači nakon što su prešli preko Rusije, i ima za cilj nadomjestiti u Europi izgubljenu filozofiju i religiju. Naime, pilula se uzima kao lijek za neovisnu misao i u početku stvara zadovoljstvo i slijepu poslušnost, ali u konačnici navode one koji ih uzimaju da razviju dvojne osobnosti. Poljski vođa predaje se bez borbe jer je mislio da će murtibingove pilule (nazvane tako po mudracu Murtibingu koji ih je stvorio) doprinijeti poljskoj kulturi, ali mu Kinezi (ipak) odrube glavu jer se nije uklapao u njihov stil života.

Sam Witkacy koji je napisao nekoliko veoma zapaženih i važnih eseja o teoriji čiste umjetnosti, slikarstvu, čistoj formi i drugome, smatra kako je roman "opis trajanja određenog odlomka stvarnosti – izmišljenog ili stvarnog, svejedno je. Stvarnosti u smislu da stvar u njemu nije sadržaj već forma". Moguće je kako takva koncepcija ima veze s njegovim stalnim htijenjem za prekoračenjem stvarnosti, o čemu govori i njegov esej iz iste 1930. godine u kojem Witkacy raspravlja o eksperimentima s drogama: pejotlom, eterom, nikotinom, kokainom i morfijem gdje on prethodi kasnijim (i čuvenijim) tekstovima poput Huxlleyevih 'The 'Doors of Percepcion" izašlim tek 1954. godine. Zanimljivo je da iskustva s alkoholom i narkoticima baštini još iz Petrograda 1918. godine i predrevolucionarne dekadencije i atmosfere modernističke umjetnosti, gdje je završio nakon ranjavanja. Poslije se vraća u Zakopane i pridružuje umjetničkoj grupi Formista opčinjenoj smislom i značenjem umjetničkih formi.

Witkiewicza su književni kritičari, naime, još prije, kada je objavio svoj prvi roman "Oproštaj s jeseni", optužili ni manje ni više nego za "slobodu izražavanja". Za "Nezasitnost" pale su iste kritike. Ono što fascinira u tom romanu uistinu i jest konstrukcija stvarnosti predočena kroz glavni lik, osamnaestogodišnjeg Genezip Kapena koji od djetinjstva ne podnosi nikakve ograde ili ropstvo i ima samosvojan stav o životu, ljubavi, seksu i svemu drugome, pa je i njegova stvarnost posve drugačija od neke konvencionalne konstrukcije. Nakon prvog seksa dolazi kući gdje ga sluga Joe na ulazu obavještava da mu je umro otac riječima: "Presvijetli, stari gospodin je danas u šest otegao papke."

Za razliku od kasnijih čuvenih antiutopijskih i distopijskih romana koji tematiziraju totalitarističku budućnost i društvo (Orwell, Huxlley), Witkacyijev narativ je ipak nešto drugačiji. Poželjna slika svijeta usađuje se u pojedinca, likove romana, organski, pilulom. Šizofreno stanje očituje se u nemogućnosti da se sasvim odbace dotadašnji stavovi, ali ni da se u potpunosti usvoje novi. Tek novi naraštaji, neopterećeni iskustvima starog svijeta, tradicije i povijesti, mogu izgubiti osjećaj krivnje i osjećaj da rade nešto loše. U tom smislu Witkacy jedinstveno za svoje doba detektira problem svake masovne (mase naziva marvom) društvene promijene, smjene kulturnih i političkih elita, generacija koje mlade i nadobudne opet iznova u svakodnevnom životu započinju povijest. Sve do idućeg Murtibinga, posve nezasitno.

Marijan Grakalić: Marginalno i većinsko u književnosti

Postoji sasvim određena unutarnja dijalektika oko ovog pitanja. Ono samo ima ponajprije vlastite obrasce i ikone koji je određuju i zbog kojih možemo sveukupnost pisanih djela izbjeći shvatiti kao totalitet. To znači da onkraj takve predodžbe postoji i mogućnost drugačijeg određivanja i čitanja nego što je to uobičajeni kulturni ili literarni standard. U protivnom bi jedina književnost od pravijeka do danas bile isključivo svete objave i tumačenja namijenjena uzvišenim umovima i nadmoćnim pojedincima. Doduše takve intencije dijakrono se obnavljaju u našoj (i svakoj drugoj) nacionalnoj književnosti nastojeći određene pisce, krugove, klanove ili ideje učiniti "svetim" i jedinim književno važnim, dakle, totalitarnim. Često to ovisi i o pojedincima koji se predstavljaju kao "babice", bolje reći "škrabice" nacionalne književnosti, utvarajući si da bez njih ni nje ne bi bilo. Prema suvremenoj epistemologiji pismenost je na sreću jedan važan temelj jednakosti, pa je tako i književnost široko dostupna, i teško da može održati obrazac kako je stvara i razumije neka literarna sekta ili klan odnosno partikularno društvo iz interesa. U pauperiziranim nacijama kao što je naša upravo je taj model isključivosti i nametanja više socijalnih i obrtničkih postulata dominantan. On naravno gubi iz vida opću karakteristiku književnosti da je ona prisutna i bez sinekura, "poznavaoca", "ministranata" itd., dakle da je dostupa i da postoji i izvan zatvorenih grupa i cjelina.

Naša književna scena posve je nesposobna da se riješi pred-demokratskih tradicija, pa sve vrvi od književnih "čarobnjaka" (također komesara) koji imaju funkciju autoritarnog nazora nad piscima, odnosno onima koji im dopadnu šaka (nikako pera), zbog čega je i književna produkcija u debelom podbačaju na europska i šira iskustva. Jebeni Goethe je to većinsko mnijenje definirao rečenicom: "Ti si ono što jesi i ne možeš sebi izbjeći".

Za razliku od tog trenda osjećanje i shvaćanje da sve može biti drugačije otvara drugi prostor, područje riješeno pozicije moći, i zato daleko demokratičnije. Naime, književna sloboda temeljno ne preza od prilike da se bolje i jače izrazi, pa premda to bilo i marginalno u odnosu na strogo definiranu stečevinu ili trend, vladajuće mišljenje, dogme i umišljaje. Odbacivanje predodžbe modela većinske književnosti kakvo se danas nudi znači slobodno reagirati na utjecaj okoline, i izraziti marginalnost kao način oslobođenja od vladajućeg književnog pesimizma. Koliko god da se, dakle, taj marginalni zahtjev za sveopćim publicitetom čini nemogućim, pismenost je ipak na njegovoj strani, iako je većinska književnost i dalje marginalizira kao temeljno ljudsko pravo.

Marijan Grakalić: Potres

Sami smo u sobi, potres, sjene
krevet i ja, dijelimo te trenutke,
neizvjesne, opasne, čak intimne,
dok kuća drhti poput žene,
a jecaje na krovu sklada crijep.
To igra se zemlja svojim i mojim
tijelom, bijelim zidom i dušom
u grotlu zapetoj, izravnati želi
unutarnje sile, grči mrtve i žive.

Marijan Grakalić: Poezija na društvenim mrežama

Esejistička literatura u nas uglavnom zaobilazi fenomen poezije i književnosti na društvenim mrežama prepuštajući taj prostor pamfletima koji ne mare za to da bilo što bitno kažu o tom problemu, osim što služe za obračunavanja s neistomišljenicima, propagiranje vlastite koristi ili pozicije nekog od književnih klanova (interesa) kojima se pripada i za blaćenje nemilih im autora i književnih kritičara. Dapače, čak i cijelih trendova koji se stalno formiraju na mreži. Tako se cijeli fenomen simplificira i svodi na epizodnu karikaturu, bez ambicije da se ustvari zbog ičeg drugog piše i razmišlja o toj uistinu važnoj i bitnoj pojavi suvremene književne i poetske produkcije.

Nedozrelost u pristupu fenomenu nije očita samo u onih koji su u poetsku i književnu domenu nažalost tek zalutali, bez obzira na kvantitetu i tako nerelevantne produkcije, nego se iščitava i u brojnim "komunikološkim" raspravama koje sve na svijetu pa tako i društvene mreže svode tek na oblik masovne komunikacije, pa im iz vida izlaze brojna druga značenja koje je ovaj tehnološki napredak donio. Prvenstveno se to odnosi na stvarno oslobođenje prijašnjim medijskim i komunikacijskim uvjetovanostima koje su imale posve drugačije, često rigidne i trome, dijaloške obrasce. U tom kontekstu i današnje nastojanje vlasti da zakonski kontrolira društvene mreže, da uvede represiju na komentare koji nisu tako reći politički korektni, predstavlja ustvari, tek korak nazad u odnosu na već stečene slobode velike većine stanovništva. U tom pogledu poezija na društvenim mrežama postaje bitan avangardni agens zbog njezine prirode koja se oduvijek, pa i sada, protivi osnovnoj strategiji tehnokracije da se život i riječ svedu na ono što bi svodilo život na ono što je tek dopušteno ili podložno kontroli i nadležnosti tko zna kakvih svemoćnih monopola nad nama, miopijski oblici nametanja svrhe, koristi, dozvoljenog ili jedino pozitivnog, kronični su načini stvaranja nove poslušnosti kojima je poezija po svojoj slobodarskoj tendenciji strana. Posebno se to vidi ovdje kod nas, u društvima s iskustvom rata i tranzicijske društvene katastrofe, gdje se korupcija, kriminal i pristajanje socijalne nepravde najčešće ističe kao "prihvatljivi" način "racionalnog" života. No za razliku od šablone prosperiteta s kojim kalkuliraju ideje zatočene između ideala društva demokratskog i materijalnog obilja i osiromašenih nacija sklonih frivolnom genocidu nad manjinama (po domoljubnoj potrebi), društvene mreže omogućile su da upravo književnost i poezija već svojim aktivnim postojanjem na njima postanu ogledno i stvarno područje protesta i rasadište drugačijih mogućnosti. U tom pogledu opaska da "pravi" "pjesnici" ili "književnici" nikad ne objavljuju svoje radove na Facebooku ili kakvoj drugoj mreži tek se potvrđuje kao novi oblik nekadašnjih partijskih ili sličnih privilegija vezanih uz osobno profitiranje a ne uz izražavanje vlastite slobode da se bude nezadovoljan ili autentičan. Strah od slobode koju društvene mreže nude svima pokriva se lažnom ekskluzivnošću i "lovom na vještice", odnosno, segregacijom, nipodištavanjem pa i proganjanjem ponekih koji su se oslobodili tradicionalnih i često metafizičkih i iracionalnih oblika i predstava onoga što bi kakti umjetnik, pjesnik ili književnik trebao biti. To pokazuje da društvene mreže same po sebi ne mogu riješiti korupciju i klanovsku prirodu književne i pjesničke scene, iako je, dakako, svakodnevno dovode u pitanje.

Javna priroda Interneta, općedruštveni i masovni karakter društvenih mreža i mogućnost umjetničkog i književnog izražavanja kojeg one nude bez ikakve materijalne nadoknade donijela je drugačije i otvorenije standarde od onih iz prijašnjeg Gutenbergova razdoblja u kojem je tiskanje knjiga, časopisa i zbirki pjesama bilo ekskluzivnije i daleko komercijalnije. U tom smislu društvene mreže, budući da za umjetničko izražavanje ne pretpostavljaju nikakvo "posjedovanje" ili kapital (bilo da se on odnosi na vlastit novac, izdavača, časopis ili sponzore), predstavljaju i polje danas uznapredovale kontrakulture u odnosu na prijašnje obrasce. Dostupnost besplatnih umjetničkih sadržaja na mreži izlazi iz okvira potrošačkog mentaliteta u svim strukturama tog značenja, pa prava poplava poezije na društvenim mrežama već po prirodi te intencije postaje subverzivna prema prijašnjim nositeljima potrošačke kulture za koje je i ona sama, podjednako i kultura i poezija, tek roba. Uz to je moguće povezati mnoštvo postojećih sadržaja, od tisuća osobnih ili autorskih internetskih stranica, Facebook statusa, poetskih, književnih i sličnih portala i besplatnih knjiga koje se nude na društvenim mrežama, pa do stranica tradicionalnih institucija; društava pisaca, kulturnih kružoka i izdavača, također. I ovi potonji su, nemajući kuda, došli na društvene mreže iako su im one de facto prikratile i bitno suzile prijašnje specifično značenje i težinu. Dapače, uz postojeća društva (često nacionalna) pisaca, pojavilo se na stotine novih književnih i poetskih udruga širom naše regije koje također objavljuju vlastite časopise, knjige i bez ikakva opterećenja međusobno surađuju i na društvenim mrežama i stvarno. Izgleda kako će u onim tradicionalnim i nacionalnim društvima pjesnika i pisaca koja svoj budžet crpe iz nadležnih Ministarstava kulture ostati ne oni koji dobro i stalno pišu, već oni kojima je to egzistencijalno rješenje. Blagoslov prisutnosti i dostupnosti poezije na društvenim mrežama tako omogućuje da se oni uistinu pismeni i talentirani više ne moraju klanjati pred često strogo profiliranim standardima za književne mediokritete da bi postali poznat ili da bi se njihova poezija čitala. To naravno, ne znači da mediokriteta nema, najbolje prolaze upravo u nacionalnim društvima gdje je moguće biti piscem čak i bez jedne jedine objavljene knjige, ako ste, po nečijoj procijeni, zaslužni za kulturu. Naime mediokriteti će se uvijek zalagati za to da iz komercijalne kulture stvore totalnu kulturu, dakle, da postanu ono što gotovo skolastički određuje kvalitetu i značenje književnog i pjesničkog rada i tako opravdaju svoj egzistencijalni i društveni položaj. Naravno, veliki prostor društvenih mreža to im čini poprilično uzaludnim, ali opća filozofija prostodušne hipokrizije i infantilizacije tek je posljedica prevladavajuće korupcije. Tako se i "privatizacija" poezije također nameće kao oslonac onom etabliranom ešalonu zabrinutom za vlastitu egzistenciju. Vidljivo je to recimo, po propasti nagrade Ivan Goran Kovačić, koju je nekad dodjeljivao dnevni list Vjesnik, ali i mnogih drugih sličnih primjera (časopis Quorum) koji su nekako izgubile prijašnje značenje.

Poezija na društvenim mrežama danas svjedoči o određenom društvenom i estetskom antagonizmu. Njezini su tokovi umnogome udaljeni od zatvaranja u etablirane kanone umjetničke produkcije i zato ona izaziva često posve nemile i neumjerene reakcije kod statusno zainteresiranih. Kao takva dobrodošla je kao mogućnost preoblikovanja kulturne scene i umjetničih sloboda.

Marijan Grakalić: Hvarski ljetopis

2020.

Hvar. Tri bijela ručnika na konopcu terase. Još nije svanulo. Ovdje više ništa ne miriše po petroleju niti ima išta od onih skrivenih i zaboravljenih tragova iz prošlih vremena koji gradovima daju smisao koji se inače i tako ne može odmah primijetiti. Polumrak noći i dani s dugim umornim suncem, poneki zakutak sa starom istrošenom ljepotom i brdo prepuno novih apartmanskih zgrada sada polupraznih i sablasnih u ljetnoj vrućini. Ovdje treba znati umrijeti noću u uspavanki cvrčaka koja se čuje kroz tanke zidove.Treba znati i ponovo se roditi u ovakvom jutru u kojem se brišu noćne more i sve što je život razvalio kako bi se ponovo mogli doživjeti osjećaji čistih i lijepih čula, dok ih koraci i metež ljudi koji idu na plažu još ne odnesu sa sobom, kao i sve ono što se sluti i razabire.

Plavetnilo je blisko. Ono je pogled na dragu zaboravljenu sliku koja sada iznenada niče iz tame pod bijelim okrajcima jutra. To je misao koja nas može ponovo uspostaviti dok nas zapljuskuje svojom vječnošću tu odmah, nadomak ruke. Jučer su na maloj plaži ispred hotela divljali valovi. I sam sam podivljao nemoćan da iziđem iz mora. Noge ispod koljena u trenutku su postale tek sjećanje. Nema ništa jadnije nego osjetiti prokletstvo slabosti. Surovi žal učas se učinio vlažnom kamenom kriptom koja bizarno gleda u zvonik sv. Marka koji stoji kraj franjevačkog samostana. Kad sam se nekako dokopao plaže, D. je uhvatila vrtoglavica. Sunce izvlači u svojim krugovima iz nas i ono posljednje, ne bi li sve postalo uzastopna algebra koja teži beskonačnoj vrtnji oko osi nastojeći nas progutati. Zašto sam uopće došao u ovaj grad, na ovaj otok kojem je netko još davno ukrao oporuku i sada se sve čini banalnim i bizarnim, kao da sve što vidim postoji tek nasumice?

Došao sam i zato da vidim prijatelja. On djeluje i zvuči nesretno. R. je u svojoj kući uz more na cesti što vodi na Pokonji dol. Zapušten. Tvrdi da ga muče čirevi na leđima i da su mu poispadali zubi. Radi injekcije od varikine koje si šprica u leđa. Kaže da nije u stanju da se vidimo čak ni kada bi pričali kroz škure na prozorima njegove kuće. Mora da je stanje ozbiljnije nego što sam mislio i da se boji pokazati. Ostavljam mu knjigu u birtiji "Da Vinci" njegovog susjeda kod kojeg mu i inače stiže pošta. Zvat ću ga za koji dan u nadi da mi neće reći ništa o plavetnilu mora i o tome da ostavim na miru njegove prozore. Neke se sudbine naprosto slome i povuku između bijesa i strahovanja nastavljajući se kao imaginacija nesigurne u to da li postoji ili ne.

Otok je potraga za onim što danas svemu drugome nedostaje. Tu se traži ona stara i prirodna jednostavnost, kozja staza što s vrha brda vodi do plaže, vjetar koji potkapa borove i kuće, tišina po kojoj miriše kamen i polja što u predvečerju gore u sjeni sunca kao da se na njima igraju drevni kresovi. D. je očarana svijetlim zorama koje zamagljuju plavu daljinu. Dolaze iz crnila, iz toplog zrenja noći u kojima se jače šire mirisi juga."Ovdje sve dugo traje" – govori dok slušamo zrikavce čiji je pjev stariji od svake crkve na otoku pa se ponekad pretvara u općeniti šapat sjećanja iako ne potiče od ljudske riječi. Pričamo noću o starinama, o bogu jarcu, ageru drevnog Pharosa,lavandi, trimima, arheologu Zaninoviću i Nikši Petriću, arheologu i pjesniku, ali i o mitovima zeleno modrih tajni koje prožimaju hvarske proplanke, o Svirču gdje je nađena Silvanova figurica u punoj plastici i samom tom mjestu, gdje će nas za koji dan kolima odvesti Jaca, a čija drevna crkva Sv. Marije Magdalene jedina u nas ima i kupolu i zvonik dok su prozori kamenih kuća ljeti zatvoreni kako bi se sačuvao hlad i sjećanje na minulo vrijeme.

Na terasi iznad ovog nama ipak nepoznatog grada D. pronalazi svoje utočište, poetski egzodus blista u novim vidicima, dok se dole uz more i na rivi odvija život sličan igri u kojoj se svašta može dogoditi. Mladost nikada ne može biti ravnodušna. Dani plaže i sunca pretvaraju se u toplu i prijatnu tjeskobu. Opušteni ritam ljeta usijan je i slan. Na golemom kamenom trgu izgrađenom davno iznad morske uvale lako se osjeti žega i ono nepomično središte života, grada i jednog veoma ograničena obzora omeđenog kućom, brdom i morem. Da nije turista vrijeme se od tuda uopće ne bi micalo i živjelo bi se kao nekad između službi i procesija u katedrali Sv. Stjepana i očekivanja čuda opisana primjerice u Marquezovim romanima.

Tko bi rekao da je baš ovdje pronađena fenomenalna Dionizijska kultna posuda (askos) u neimenovanom grobu za vrijeme izgradnje hotela "Palace" krajem 19. stoljeće. Izgrađen je na mjestu negdašnje Kneževe palače koja je pak nastala na temeljima davne antičke rezidencije uz gradske bedeme. Ta je predivna posuda oduvijek bila u privatnom vlasništvu i dugo se nije znala njezina prava priroda. Tako je dugo dijelila sudbinu nestalih i nedefiniranih stvari, zaboravljena i nejasna blaga koje se oduvijek naslućuje na našim otocima, i tek se ponekad, nekom slučajnom providnošću, otkrije njihovo značenje. Spletom okolnosti završila je kod jedne obitelji u Francuskoj koja u stvari sa samim Hvarom i otokom nema nikakve veze. Uglavnom, tek je negdje šezdesetih godina, kada je njezin crtež uspoređen s nalazima iste takve posude nađene u gradu Termezu na granici Uzbekistana i Afganistana koji je pripadao Kušansko-baktrijskom carstvu, postalo jasno kako to nije nikakva barokna vaza (što se dugo mislilo), već kako se radi o posudi proizvedenoj u antičkom Bergamu (Pergamu), ukrašenoj plastičnom figurom lava, s čvrstom ručkom i reljefima koji prikazuju nimfe, satire i Dionizijev ženski zbor koji ga prati u lutanjima svijetom. On sam na njemu drži žezlo (thymos) čiji je završetak ukrašen šišarkom.

Simptomatično je kako eto, kad se i otkrije neko čudo, što ovaj artefakt sasvim konkretno jeste, uvijek u nas nedostaje ono proširenje stvarnosti koje bi bilo vrijedno podjednako kao što je i želja da se osjeti prekid jednolične mentalne monotonije. D. misli kako su ustvari stihovi ta ekspresija koja nas simbolički približava boljem osjećanju smisla i da su oni ona uska staza, među brojnima, koja nas može odvesti tamo gdje želimo. No, kakvi bi oni bili da ne poznajemo nešto toliko bitno kao što je dionizijski senzibilitet?

U Križnoj luci nakon plaže, jedući sendviče, gledamo zaboravljene brodove na crnoj masi koja je sada u predvečerje postala tamno lice mora. Poneko je svjetlo u daljini pučine i uskoro će nestati kad brod otplovi dalje. Tu unatoč starim kantama s bojom i oronulim barkama postoji tiha nevinost vidika različita od one koju imaju slike snimljene zbog ljepote ili prestiža. Ovdje se zaustave tek oni čije sjenovite veže kuća postoje kao izlaz kojim se ponekad može iskoračiti u nekadašnje prizore, u Mediteran kakav je nekad bio, u malu slobodu prisjećanja na djetinjstvo, stare i sada daleke luke i njihov teški miris, na vrijeme davno izgubljeno u slanim noćima i slaba svjetla koja s težinom ulaze u mrak i more.

Od gospođe Ane koja je naša domaćica otok ne očekuje da kaže niti jednu jedinu riječ. Ona ipak marljivo piše svakog dana. Bilježi kako život ide svojim tokom bez obzira na to kakav je zrak u našem unutarnjem vidokrugu jer je to njezin način da osjeti slobodu. Svuda se osjeća toplina ljeta, tako da čak ni u riječima ne ostajemo isti. Uistinu, ovdje čitavi dani mogu sasvim lagano proći u šutnji a da se sve razumije. W. Se dovezla drugog jutra iz Jelse ravno na našu plažu bez hladovine. Krikovi djece i mirisi borova. Odavno je nestala tišina zore. Neki bosonogi čovjek ruča na malom zidu prema cesti, crvenog lica poput golog obronka. W. priča o svom nećaku i njegovim prijateljima. Ostavila ih je u gradu da oklijevaju kako da utroše par sati u zabavi do povratka natrag.

Neke stvari ne prolaze nikad. More je snažno u nastojanju koje se osjeti kada voda prolazi kroz prste kako bi stvorila otklon od memorije u kojoj je sve jednolično. Popodnevno plivanje evocira put u djevičanske krajeve, u primordijalni ocean. Sve sada postaje gotovo ahistorijsko, plutamo poput plodova bačenih u plimu zadovoljni time da budu sami sebi vlastiti svjetovi koje ne dotiču ona minula stoljeća, dubine, crkve i zvijezde skrite iza modra neba. I tko zna što se u tome sve može vidjeti, pronaći i vratiti u sebe. Što se to tako onda u sebi uzdigne da se upitaš kojem svijetu uopće više pripadaš?

Moguće je da sam idućeg dana odlazeći s W. u uvalu Vira,nekad staru prapovijesnu luku na jugozapadu otoka, gdje je sada autokamp s ogradama od lomljenog kamenja i crvenkaste zemlje, još i imao neke nade da ću vidjeti dio zaboravljenog svijeta, iako iz prikrajka. No, nema tamo više ništa od čarobnih zapisa Grge Novaka, prijatelja mog oca, koji je početkom dvadesetog stoljeća pišući o povijesti Hvara opisao neobične pačetvorine od suhozida visokih i do jedanaest metara, izgrađenih u brončanom dobu kao spomen onima nestalim u moru. Sada je u Viri samo zamor usamljena ljeta. Nekoliko šatora, rijetki ljudi na plaži i u restoranu. W. se propituje koliko što vrijedi između života, kuća, vrtova, putovanja i onih sjenovitih predjela ili uvala u kojima se unatoč svemu osjećamo svježe. Takva je Vira. U njoj vrijeme nenadano postaje kraće pa čak i obluci na plaži djeluju kao tek jedan mali beznačajan trenutak prema tom osjećanju koji oporavlja sve naše jednostavne i snene misli.

Čovjek u restoranu "Ringo" ne želi naplatiti vino koje smo popili. Kaže kako kod njega nitko nikad nije platio piće ako je uzgred svratio. Na pladnjevima su ogromne svježe ribe. Čekaju bogataše čije se jahte kotve u uvali i koji će uskoro stići na večeru u svjetlu mediteranskog predvečerja. Želim mu pokloniti knjigu haikua, ali ispada da je nekako nemam u torbi kod sebe. Poslat ću. Možda ću se jednom vratiti ovdje kako bih napisao nešto o podneblju koje se treba osjetiti poslije rata gdje u pitomom kraju kao od šale nestaju glasovi iz svakodnevnih kazamata u koje nas privatno i profesionalno guraju kojekakvi poluljudi i njihove ambicije. Griješimo ako se opterećujemo njihovim iskrižanim riječima, posebno sada, u zrenju ljeta u kojem kuca zdraviji život.

Na ljetovanje treba ponijeti samo ono što je najljepše i poneku knjigu. Ponio sam "Ilarijin smiješak" Grge Gamulina, moguće najčudesnije djelo naše književnosti, još živo i uputno štivo, putopisno iako je posvećeno mrtvima, napisano duboko intimno, ali bogatom osebujnom erudicijom ikonopisca koji nam tu govori ležerno i s posve nepatvorenom neposrednošću o svojem uglavnom nemogućem traganju. Je li moguće istrošiti put kojim nas život vodi, i što su i kakve su iluzije koje nas promatraju očima zlatnih ikona Madona sa zidova svetih zdanja čuvajući u sebi misteriju stvaranja? Jedino je ovdje, u Jelsi i na Hvaru, uglavnom na našoj strani Jadrana i njegovih zavjetnih crkvi i mističnih procesija, ikona i zvonika, ljeta, juga i bura, tako nešto moglo nastati sadržavajući u sebi sukus podneblja, vjere i povijesti, ali i snagu otočkog života i onu bitnu iskru individualne emancipacije od raširene težačke ili lokalne svijesti uronjene u uske plavičaste obzore, kako bi se sve to sa stilom i nadpatricijski preobratilo u višeznačnu i bitnu literaturu.

Moj prijatelj Jugan nije ostao dulje u Vrboskoj. Sprema se za neku operaciju u Zagrebu i nećemo se ljetos vidjeti što mi je žao. Treperi ljeto, vruće isto kao i ono prije mnogo godina kada smo se čekajući svježinu vjetra družili s Gamulinom i njegovim rođacima u Jelsi. Poliglotske noći i jutra koja šute dok se budi sunce a misli su još sve sklupčane u čvorovima umjetnosti iz davnine o kojoj se pričalo u tmini.Crkva tvrđava Sv. Marije u Vrboskoj čuva sliku na kojoj se prikazuje njezino rođenje. Mnogi bi se, poput Sunca, nesumnjivo željeli i drugi puta roditi i tako ponovo doživjeti povratak u vlastit život. U svijet. Nama drugima bez takve vjere ostaje da pamtimo tihi sjaj onih zauvijek otišlih, njihove osmijehe, geste, i značenja koje imaju u našem sjećanju. Dok Jaca D. i mene vozi kolima iz Hvara u Jelsu vraćam se u mislima ponovo natrag u prošlost iako su mi usta zatvorena. Helena i Đorđi i dalje su sa mnom iza skrivenog obzorja koje nas dijeli od onih kao dim raspršenih negdašnjih dana u kojima je izgledalo da ništa ne može iščupati život iz mira ljetnih popodneva u uvalama uz more i sunce. Bez oblaka.

Jelsa je glasno udubljenje u obali otoka. U njezinim kamenim kućama sa zelenim prozorima sažimaju se u ljetu davni diskontinuiteti. Hodam bos po drevnom kamenom dvorištu Jacine kuće. Mi smo oduvijek naš svijet iako se rijetko viđamo, uglavnom na sprovodima i promocijama. Ljetos ispod smokve u dvorištu s nama su i Čukljek i Jasna i Mance i Mancerica i mnogi drugi negdašnji poklonici vedrog zdenca života iz osamdesetih koji su stvarali urbanu sliku Zagreba i njegova senzibiliteta. Ovdje su nam sada bliže od umora, šutnje, prolaznosti i nečujne krvi. Topli je vjetar glasnik naših iz undergrounda, rijetkog i uvijek osobnog prevrata koji je moguće promašio sve osim sjećanja i uspomena, kako bi sada i one same postale doživljaj i bliski temelj za dalje. Jer, mir ispod smokve udara poput mora. Otvara vidike koji su nekada bili, na koje smo u međuvremenu zaboravili. Oni sada koriste ljeto kako bi nas podsjetili na ono što smo voljeli i zapažali, bez čega se, ustvari, nije moglo. A može li sada?

Dolazi nam u posjetu Ivan Škrmeta, umjetnik, kipar, teozof i posljednji jelšanski mistik. Napravio je krasnog brončana magarca koji stoji na rivi, baš na mjestu gdje se do nje spušta naša uličica. Postojani je spomenik zemlji i opstanku. Tu je da zamjeni drhtaj muke koja je nekad teško disala u vrućim danima bez sjena napačujući svako jednostavno otočko djetinjstvo. Trud s golih polja sada je za većinu nijem na obali između palmi i mora. U kolovozu postaje razglednicom i uspomenom na toplo godišnje doba, unatoč pričama tvrde zemlje i velikim prazninama otočke dosade.

Oko nas su mačke, gospodarice dvora i lagani cvjetovi oleandara. Popodne lagano cvate i vrijeme je poput odložena odijela. Nedaleka plaža, sladoled, blaga večer i priče o kućama što podrhtavaju od mira i tišina. Rumi je beba od par mjeseci i majka je nosi svuda sa sobom, čak i na ribarsko večer kada u luci plešu bijela jedra prije nego što ih nad morem zamjene zvijezde. D. je napisala novu pjesmu. U njoj ne postoji nikakvo kretanje po bijelom papiru, spominje se samo lutka od soli koja ulazi u more i nestaje. I tako više puta, u više života i u više pjesama ona odlazi na kupanje, na valove, na pučinu ali i na morsko dno, brodove, male otoke i u još neotkrivene davno potopljene amfore u kojima je sačuvano vino za gozbe, ulje za ribu i sol bez koje nema mudrosti.

Marijan Grakalić: Nagovor na pornografiju

Odavno mi je umrla ženka,olinjao i sed mi je rep,a ja jurim kroz noć kao senka,jurim i sanjam, poluslep,kako srne i zečeve vijam,slušam gde vetar granjem zavija,snegom tolim suvoga grla plami nosim dušu da je đavolu dam.

(Herman Hesse, Stepski vuk, ulomak)

Ilustriranje bluda danas je razdvojeno između nakostrešenih poricanja i osuda i nezaustavljive stvarnosti raširenije nego ikada prije. Protivnici pornografije možda nisu svjesni kako užitak u seksu nije baš ono što točno žele životinje, pa ga shodno takvim inhibicijama prikazuju baš animalnim, podzemnim i, što je postalo od nedavno opet popularnim, demonskim. Efekt ljepote i izazova često tu izmiče slijepim neprijateljima tijela i duše, posebno onima manje nadarenim za osjećanja onog nadnaravna falusa bez kojeg bi bila nemoguća čak i mentalna požuda ili ljubavni eros, poezija, slikarstvo i svaka umjetnost. Nedostaje kod dušobrižnika ubogih moralki viših spoznaja o značenju kaleža, kultne posude integracijskoga i svjetskog tipa, nekad važne zbog simbologije vulve i pluga, ritualnog i dakako seksualnog sjedinjenja neba i zemlje odnosno čovjeka i žene, svete majke koja tek u potonjim epohama postaje bezgrešna i dignuta na nebo, na isto ono mjesto seksualne nedodirljivosti gdje odlazi i njen androgeni jedinac.

No ako i ostavimo postrani mitološku nišu i arheologiju, striktna simetrija potrebe za cenzuriranje, bilo javno ili prešutno, ogleda se i u svemu drugom. Čak ni anđele koje kada zatreba u veži neke kuće, baš poput onih kod Brechta, zavedu, obljube i pojebu onako blisko, toplo, vlažno, stisnuto i slasno, ništa ne spašava od uniženja, izbjegavanja i sotoniziranja. Kipar Hranuelli napravio je nedavno čitav niz guzatih i sisatih anđela, erotičnih unatoč krilima. Bijele se svojom kamenim orisima u njegovom studiju u polumraku popodneva prizivajući mahovinu baš na određenim mjestima ali i crvenilo koje orgazmu daje pečat nevjerojatne besmrtnosti. Zakinutost za nadahnuće istovjetna je premještanju naježena senzibiliteta u apsurdni bestežinski prostor u kojem ništa nije stabilno isto kao što je i odvojeno od svoje prirode. Upravo ova hajka i fašističko cenzuriranje libida, kako u književnosti tako i u drugim medijima ili organima koje kontrolira rastuća konzervativna paradigma, najbolje pokazuje matricu kulturne i civilizacijske devolucije. Pada ispod već dosegnute povijesne epohe i povratak u jedan mračan i siromašan mantijaški um.

U mojoj generaciji ne samo odlikaši već i mnogi drugi čitali su Playboy. On je bio to sveto pismo Slobodnog svijeta s trostrukom duplericom, uglavnom inteligentnim tekstovima i gotovo školskim prezirom prema lažnom moralu koji golo žensko tijelo gleda kroz razmaknute prste. Živ karakter osamdesetih Zagrebu su davala kina u njihove matineje, ne hineći za tabue, u Lici u Ilici ili Kosmaju u Jurišićevoj dobar je do radničke i građanske klase gledajući švedske i danske porniće saznao sve ono o seksu što im nisu rekli u školi ili kući, mada se već tada o tome nastava održavala u osnovnim školama pod normalno. Smisao popularne kulture dakako nije se ogledao samo u tome, no sada kada se pogleda sa distance, ta su kina i predstave imala istu funkciju koju danas ima Internet s nebrojenim pornografski sadržajima, ali isto kao i danas, oni nisu imali presudnu ulogu u osjećajnosti mladih niti su bili uzrokom nekih seksualnih ili duševnih devijacija. Prije bi se moglo reći kako i danas i prije temelj možebitnih devijacija predstavlja onaj odgoj i onaj režim koji dovodi do sukoba potreba s nametnutim dogmama, vjerskim i sličnim. Samo kod zaostala duha tijelo je tabu a mašta o dojkama, trbuhu, guzici, kurcu ili pičci svetogrđe. Kad pogledam ove nove izvještačene moraliste ponadam se, iako su grozni i ako to nemaju, da im bar djeca imaju atribute vrijedne za normalan život.

Moguće je kako sve te školske i dosadne prepisivačine crkvenih miševa i vjerskih misionara i nemaju za reći što bolje od povika o navodno nepoćudnom širenju pornografije. Nema kod njih, koliko se vidi, nikakvih istančanih niti teologije ili metafizičkih aporija kao ni dramatičnih obraćanja na izbavljenje još za života. Trguje se i dalje drevnom parazitskom mantrom obećanja blaženog zagrobna života, nastoji se zaraditi na pastvi i dakako, odgajati stado u bogobojaznom strahu od vlastita tijela i intime kako bi se vladalo. Nezajažljiv je narcizam koji guli strpljenja povijesti. Pornografija je postala crvena krpa podjednako kao i crvena zvijezda. U nju osim organa nabijaju svoje križeve i kolce ponavljajući primitivna gesla o grijehu i potrebi za strahom od neke nadnaravne odmazde i podzemnih igri kojima Sotona privlači naivne dok istovremeno važni politički lideri ispovjedaju crnomagijske rituale i vjeruju u kristalnu kuglu. Ukoliko ne o pornografiji isti će svakako lako pronaći mnogu dobru riječ za Svetu inkviziciju i njezin karakter seksualne i rodne odmazde jer to, izgleda, bolje razumiju od osnovnih načela humanističke kulture.

Kontrolom spolnosti crkva i srodni organi društvene discipline nastoje potvrditi vlastitu materijalnu i duhovnu hegemoniju nad zajednicom, obilato se pri tome koristeći misterijom kulta bezgrešna začeća izmišljenim zato da se ovlada svakim začećem (porodicom) i prenese spolni čin u sferu morala a ne ne-ideološkoga života i užitka. Svim mantijašima i sličnima seks je baš zato pitanje tabua, a pornografija bitan problem zato jer očto i direktno demistificira željene obrasce i sam kult. Zato i pišem ovaj nagovor na pornografiju. Njezino prisustvo u književnosti i umjetnosti predstavlja ustvari važnu liniju emancipacije društva od zaostalosti i maniuplacija. Uostalom, kao pornografski pisac i autor najopsežnijeg hrvatskog pornografskog romana "U pandžama pohotnog Zmaja" upravo sam si i njemu dao truda da kroz tu opscenu i petparačku prizmu pokažem slojevitost društva i njegovih problema.

Zgrožen sam činjenicom da netko vidi pornografiju tamo gdje je ustvari nema, a prešućuje vlastitu, onu političku. Na nivou popularnih etiketiranja svi bi pornografski pisci tako mogli biti označeni kao Jugoslaveni, Srbo-četnici, izdajnici, udbaši, jednom riječju neprijatelji. Svi. Počevši već od Leopolda Sacher-Masocha čiju je kultnu knjigu "Venera na krznu" nedavno preveo Boris Perić, pa nadalje. Nema veze to što je ovaj već dugo mrtav. Prokleta "Jugosavenčina" je to napisala zato da to postoji iako tada Jugoslavije nije ni bilo. Ipak knjiga unatoč tome odaje njegov anti-katolički karakter, a ako je takav bio onda ne bi ni sada da je živ bio drugačiji, pa Lepolod ne bi volio Hrvatsku. Pas mu mater pornografsku! Uz takvu logiku nije čudo što se govori da su svi ljevičari pornografi a svi partizani silovatelji i ubojice. Tajni popisi za likvidaciju svih kojima su se preci borili protiv fašizma i Stepinca valjda slijedi sada odmah nakon što je obznanjen popis zabranjenih lektirnih autora i njihovih naslova: Silvija Šesto (Debela), Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu), Haruki Murakami (Kafka na žalu), Kristian Novak (Črna mati zemla), Patrick Suskind (Parfem), Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke), Slavenka Drakulić (Mramorna koža) i Marquerit Duras (Ljubavnik).

Logogram represije posve je jasan. Nakon ove smiješne i blesave objede kolega od gojazne duhovne policajke, i to baš onih koji u svojim krvnim zrncima baštine prvenstveno rock, punk i mjerila slobodnog svijeta, pa tek onda, a moguće ni onda nešto drugo, pitanje je da li će se među idućim zabranama naći o ona koja ne dozvoljava da se sanjaju srne. Majku mu, pa kaj su zečice već zabranjena? Moguće bi bilo najbolje da se već od početka pomalo u svakom razredu, umu i pameti za volju, prevodi i uči Tit Lukrecije Kar. Pjesnik u potrazi za ugodom, epikurejac koji u prvom stoljeću prije naše ere napisao poemu u kojoj je svemir oblikovan od atoma i nije stvorilo nikakvo nadnaravno biće. Lukrecije dapače znade kako je duša smrtna isto kao što je smrtno i tijelo pa je oslobođen predubjeđenja prihvatao život sada i ovdje smatrajući religije surovim načinima sputavanja ljudi, mjerama okrutna odgoja najčešće zasnovana na predstavi porodice u kojoj je žrtvovanja vlastite djece podilaženje sujevjernim ograničenjima, kompleksima i slabostima. Mnogo se stoljeća njegova knjiga "De rerum natura" smatrala izgubljenim sve dok nije pronađena 1417. godine u jednom njemačkom samostanu postajući ne samo prijetnja tadašnjem sveprožimajućem teističkom društvu kršćanske Evrope, već istodobno i virus oslobođenja kulture za moderno društvo u kojem demoni, anđeli, rajevi, paklovi, demoni i duhovi bivaju otjerani tamo gdje ustvari i pripadaju – na margini civiliziranosti.

Čisto bi mi bilo žao da hrvatski srednjoškolci budu zakinuti za tu vrijednu i potrebnu lektiru ispunjenju racionlanom znatiželjom za kojoj je čak i čuveni Ovidije iznio stav kako će, ako ikada nestane, nestati tek dan prije nego što nestane čitav svijet. Umjesto poslušnosti i bogobojaznosti, zatucanosti u i služenja što sputava misli, naši srednjoškolci ne bi trebali imati trauma zato što je svojedobno Firentinski sinod zabranio čitanje Lukrecija u školama, već bi te iste škole trebale biti mjesta koja će ih osim obrazovanja naučiti kako da se raduju životu i da je znanje daleko potrebnije i važnije od bilo koje sinode.

No, nije Lukrecije jedini zabranjeni autor od strane katoličke crkve. Posljednja verzija popisa zabranjenih knjiga iz 1948. sadrž više od 4000 naslova, navodno škodljivih za moral i/ili otvorenih prema ekspilicitnim seksualnim sadržajima. Na popisu su se našli gotovo svi filozofi zapadnog svijeta, među njima i René Descartes i Immanuel Kant koji su vjerovali u Bog ali njihova se filozofija nije slagala s naukom Crkve pa je zato proskiribrana. Motiv i mjera zabrane tipično je crkveno načelo obrane od tzv. divljih misli koje bi mogle obični puk odmaknuti od kanona nauka i vjere. Iako se danas nalaze u lektiri ne treba zaboraviti da je ista ta crkva do nedavno branila čitanje djela pisaca kao što su Honoré de Balzac, Gustave Flaubert, Daniel Defoe, Jean Paul Sartre, Voltaire, John Milton i Victor Hugo. Od hrvatskih autora tu su: Marulić, I. Crijević Tuberon, J. Dragišić, P. P. Vergerije ml., M. Orbini, F. Petrić, M. A. de Dominis, Stjepan Rabljanin, Grgur Šibenčanin i dr. Iako je Kongregacija za nauk vjere ukinula Index Prohibitorum 1966., mnogi od zabranjenih autora i knjiga nikada nisu ustvari oslobođeni stigme koja im je time udarena.

Ova današnja inicijativa novog srednjovjekovna mentaliteta tako po prirodi stvari baštini i tradiciju ranijih zabrana i spaljivanja od kojih je najpoznatiji tragični slučaj F. Grabovca, čija je knjiga Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (1747) zbog protumletačkih stihova odmah osuđena i spaljena, a autor bačen u zloglasni zatvor »Sotto i piombi« u Veneciji. Ističu se još se i slučajevi vjerskog pisaca, protestanta Mihaela Bučića (XVI. st.), benediktinca i povjesničar A. Bandura, povjesničara Juraja Rattkaya i drugi. Po onoj drugoj liniji nacional-socijalističkog senzibiliteta koji je vidljiv u populističkim koterijama čiji vrhovnici u nas žele zabranjivati knjige i sve što im nepaše, posebno tu mislim na homoseksualne i slične pojave koje su također svojevremeno bile na referendumsklom udaru, sjetimo se kako su to rješavali nacisti. Čim su u Njemačkoj preuzeli vlast 1933., priredili su obredno spaljivanje knjiga u Berlinu i drugim gradovima. 1936. počinje izlaziti Popis štetnih i nepoželjnih tiskopisa (Liste des schädlichen und unerwünschten Schrifttums),koji će se uredno popunjavati sve do 1944. Sličan su popis imali i fašisti u Italiji: Popisi djela kojih je objavljivanje, raspačavanje i pretiskavanje u Državi zabranilo Ministarstvo kulture (Elenchi di opere la cui pubblicazione, diffusione e ristampa nel Regno è vietata dal Ministero della Cultura Popolare). Eto, već se onda predmnijevalo koja je ustvari funkcija takvog ministarstva, a mi bi sada možda tek trebali bi oni koji utvrđuju gradivo. No, imamo mi i bliži, napose domaći primjer. U doba NDH Ministarstvo bogoštovlja i nastave uputilo je 19. VII. 1941. Upozorenje školskim knjižnicama u kojem se navodi koje se knjige moraju ukloniti iz tih knjižnica, a Državni izvještajni i promičbeni ured razaslao je početkom 1942. svim knjižarama i knjižnicama Privremeni popis pisaca zabranjenih za prodaju u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u kojem se, uz ostale pisce, nalaze i imena S. Batušića, A. Cesarca, J. Horvata, M. Krleže, J. Kulundžića, J. Pavičića i dr. Nakon odlaska V. Nazora u partizane zabranjena su i sva njegova djela. Kako je rat išao kraju, cenzura je postajala sve stroža, pa su pod njezin udar došli mnogi drugi.

Danas je očito nagovor za pornografiju zagovor slobode. Ustanak portiv bilo kakve kulturne i književne restrikcije. Ako se popusti jednoj zabrani logogram terora već će odmah nametnuti drugu, treću i tako dalje. Biti pornograf, elem, pokazuje se kao mjera slobode. Uživajte u svojoj i nedajte da vam je hulje otmu.

Marijan Grakalić: Davor Šuker u Svemiru

U Zagori na izvoru rijeke Čikole,

Stala braća da obrane naše domove.

Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi,
Nećete u Čavoglave dok smo živi mi! (…)

Slušajte sad poruku od Svetog Ilije:

Nećete u Čavoglave, niste ni prije…

Piše: Marijan Grakalić

Odzvanjale su riječi Tompsonove pjesme kroz krš Zagore u toploj noći iz zvučnika, dok je kabriolet jurio uskim cestama nastojeći čim prije stići do skretanja za autoput. Zapalivši cigaretu, Šuker se prisjeti kako je bio i perioda kada nije pušio, no sada, nakon vina i pečenog janjca, baš mu je pasalo.

– ..na izvoru rijeeeekee Čikole – zapjeva sam sebi, opušten i ustvari veseo jer je dan iza njega bio ispunjen. Ne bi ni odlazio u Zagreb da sutra nije imao obaveze u uredu.

Još malo pojača glazbu. Nije ona u njemu budila tek uspomene na rat nego i sjećanja na prve utakmice hrvatske reprezentacije u kojoj je tada postojala euforija i pionirski zanos kao i za sve stvari koje su mlade i koje se događaju po prvi puta. Iznenada neko zeleno svjetlo zabljesne s desne strane automobila. Uspori pomislivši kako je tu negdje policija, mada, što bi tražili u gluho doba noći u ovoj zabiti gdje jedva tko prolazi nakon što se smrači. Svjetlo zabljesne ponovo.

Na livadi, pedesetak mjesta od puta nalazio se veliki ambar tamne boje, a s njegova je vrha svako malo bljeskalo to neobično svjetlo. Šuker zaustavi kola promatrajući neobičan prizor. Možda je tu neki disko, neki tajni party ili takvo što, kad imaju light show. Iziđe iz auta i iz prtljažnika automobila uzme dvije boce vugave. Nije uredu da se dolazi praznih ruku, zaključi.

Bio žešće radoznao o čemu se tu ustvari radi. Došavši bliže nije odmah primijetio nikakva vrata ili prozor, ali s druge strane nalazila se rampa pa se on uspne po njoj, odmakne neki veoma gust zastor i uđe u vlažnu prostoriju u kojoj su gorjela slaba svjetla. Nije bilo nikoga osim nekoliko neobičnih okruglih sanduka koji su ličili veoma debelim točkovima. Svašta ljudi rade kako bi se zabavili, pomisli, pa otpije iz jedne boce smještajući se jedan od okruglih sanduka da tu dočeka domaćine.

Neko vrijeme nije se događalo ništa, a onda cijela kuća zabruji, svjetla zatrepere, i uz silni prasak zatvori se otvor kroz koji je bio ušao. Najednom sve počne podrhtavati uz strašnu buku i treskanje što je, imao je takav osjećaj, ostajalo negdje daleko iza. Te moderne zabave sve više liče na Hollywood, pomisli i nagne još malo iz boce. Ustvari volio je mlade ljude i njihove uvijek dosjetljive načine da se zabave i izvedu nešto što nitko prije njih nije. Eh, to je taj pionirski duh, vidi se on u svemu. Sad se pažljivije zagleda u stvari oko sebe, no baš ništa mu nije bilo poznato. Nema veze, mislio je, bit će veća fora da mi kasnije sve objasne. No, nitko se nije pojavljivao pa se sklupčao na jednom od golemih kotača i ubrzo zaspao. Sanjao je da zabija golove i da nje njegova momčad prvak svijeta. Baš kada je u snu predriblao Pelea, nešto ga jako prodrma i Šuker otvori oči.

Iznad njega nadvilo se neko golemo više tuljaste glave s tri velika zelena oka. Gledalo ga je spuštenim kapcima i nešto mrmljalo. Huh mora da sam upao u kakvu vlajsku zamku za Saskvače, zaključi i upita se kako to da ne zna da su ikad viđeni u Krajini. Volio je čitati o takvim stvarima i drugim misterijima. No za razliku od kakva Saskvača ovo biće uopće nije bilo kosmato. Mora da je to neka nepoznata vrsta, ponudi on odgovor samo sebi, pa se uspravi iako je kraj tog stvora izgledao malen kao kepec.

Stvorenje se na njega nije previše obaziralo. Stalno je nešto muljalo, a onda odnekuda izvadi injekciju i veoma spretno za svoju veličinu, zabode mu je u nadlakticu. Od iznenađenja na kratko mu se zavrtilo u glavi, no čim se oporavio, začudo, razumio je sve što stvorenje govori.

– Kako ste ušli? Imate li kartu? – Upita ga stvor.

Odjednom razumije što pričaš. Ti nisi Saskvač? Ušao sam kroz vrata i nemam kartu no kupit ću je, nema problema, glavno da je zabava.

– Razumijete me zato jer sam vam ušpricao univerzalnoga prevoditelja. To je jedan maljušni crv, ali je veoma inteligentan. Zabava? Nema ovdje zabave. Putna karta je 120 – reče stvor.

– Kako bilo – nasmije se Šuker i pruži mu 200 kuna – Zadržite ostatak!

Stvor je sumnjivo gledao u novčanicu. Potom iz pojasa izvadi neki uređaj nalik na skener i prođe njime po novčanici. Namršti se i pogleda Šukera sa sva svoja tri oka ravno u njegova dva.

– Ovo nije baš konvertibilna valuta i najradije je ne bih primio.

– Nema problema – reče Šuker – pa iz novčanika izvadi 50 eura i dade ih trookom, a ovaj ponovi postupak sa skenerom.

– Ta je već bolja, ali trebali bi ih imati 1.250.000 tih novčanica u takvim apoenima da platite do prvog izlaza.

– Ma to se ti sa mnom zajebavaš. Evo dajem i ovu bocu – pa mu dade onu još punu. Biće uze bocu pa i nju od skenira.

– To je tek deset kredita manje – reče Šukeru, i doda: – Znate, po Zakonu o slijepim putnicima koji ne mogu platiti vožnju, prodati ćemo vas onom tko nam može nadoknaditi barem nešto troškova.

– Izvrsno! Sad mi je odmah lakše, vidim, bit će to pakleni provod – Šuker potegne iz svoje boce. Opet mu se malo zavrtilo pa sjedne na kotač.

– Vi nikad niste prije putovali? – Upita ga Oto kako se stvor pri tome sam predstavio.

– Ma svuda sam ti ja bio, po cijelom svijetu. Čak i u Kini. Sigurno si me vidio na televiziji samo se sad ne možeš sjetiti.

– Slabo stignem gledati televiziju na međugalaktičkim putovanjima – reče Oto, pa doda: – Idemo za Aldebran na jednu slanu planetu. Tamo ćemo vas prodati a do onda se odmarajte.

– Pa mogao bi se malo protegnuti, bio je ovo baš naporan dan – Šuker se sad izvalio na kotaču, a čudovište ga pokrije nekakvom sintetičkom dekom i ode u nepoznatom smjeru.

– Smiješan san – padne mu na um. A onda zaspi.

*

Kada je kasnije razmišljao o tom putovanju Šuker je bio siguran da je s Aldebrancima, tako su se zvali trooki Saskvači, proveo najmanje dva dana. Bili su mu to prvi utisci o nečemu što nije sa Zemlje, pa je bio radoznao i stalno ih o svemu ispitivao. Ti momci nisu imali pojma o nogometu, a u Krajinu su se spustili zato jer od nekog pisca zaljubljena u kamenjar i prirodu što se tu nastanio kupovali ovce koje ovaj uzgaja. Za janjetinu su mu davali stare romane s druge planete koje su kupili za siću u nekom drugorazrednom antikvarijatu. No ipak, u tom poslu bili svi su zadovoljni. Oni s janjcima koji postižu visoku cijenu na aldebranskim tržnicama, a ovaj s knjigama koje prepisuje kako bi postao slavan. Živa klasika.

Uglavnom nije razumio gotovo ništa što su mu rekli o tehnologiji i stvarima koje se tiču svemirske navigacije. To mu je i tako bilo manje zanimljivo od uzbuđenja što se vodi u svemirskom brodu kakav se na Zemlji još dugo neće pojaviti. Njegovi domaćini su svemirski trgovci koje nude egzotičnu robu, pa će i njega prodati negdje, jer nije imao za kartu, kao totalnu egzotiku. Veselilo ga je što je prvi čovjek koji sve to vidi i koji će sve to prvi doživjeti. Sportski duh još je gorio u njegovim prsima. Pomislivši na to uzbudi se, a onda snuždi jer će mu sigurno nedostajati kakva zgodna ženska glava na prsima. No što je tu je, ako je sveti Franjo mogao u zreloj dobi poštovati celibat, i razgovarati s vrapcima, moći će i on. Dapače, on razgovara čak i sa svemircima. Ako se ikad vratim u Krajinu onda ću sve učiniti, zakune se Šuker sam sebi, da se ono mjesto gdje sam ušao u svemirski brod nazove Svemirče. Vrapče tako i tako već imamo u Zagrebu i u njemu je ludnica. Ludnica je sve to skupa!

Tržnica na Slanoj planeti bila je ogromna. U nju bi se moglo smjestit bar pet Arena s Laništa. Bilo je tu nevjerojatnih bića. Čak neka i tri noge, onda druga nalik kukcima, ljudi koji su imali glavu nalik na puževu kućicu, drugi svinjoliki, pa normalni ali zelenkaste kože, kasnije je saznao da je takva zbog klorofila jer se ta vrsta hrani svjetlom. Bilo je i svakojakih čudovišta, mnogo barova u kojima se sva ta škvadra miješala i pila neobična pića i jela svašta, od živih crva pa do nekih odrezaka koji su izgledali izvrsno. Uživao je dok je sve to gledao, kao prvi od ljudi sa Zemlje, kao pionir koji se pali na nemoguće stvari. Nije niti skužio da su došli do jedne ogromne radnje u kojoj su se prodavali robovi. Dobio je novu injekciju od uniformiranoga stražara u kojoj je bio čip pomoću kojeg ga mogu locirati bilo gdje u galaksiji. To mu se svidjelo jer se tako neće izgubiti. Prodan je za nešto ispod 99 kredita. To je značilo da će kao rob morati raditi idućih sedam godina kopajući sol u nekom rudniku kako bi ponovo bio slobodan. Nije se baš previše brinuo, nogomet je igrao i duže, a to je svakako gore od mnogo čega što se tiče izbjegavanja discipline. Osim toga, još je bio fizički snažan i otvoren za nove stvari.

Istog popodneva prevezli su njega i još dvojicu koji su imali onu zelenu kožu nekom manjom letjelicom u logor robova bliže sjevernom vrhu planeta. Dočekao ih je Grung, čovjek nalik njemu samo deblji, malo svinjskoga izgleda lica, i pola metra viši od prosječnog Zemljanina. Imao je smiješan, piskutavi glas kao kakav kanarinac, posve neskladan s tjelesnom pojavom. Smjestio ih je u sobe namijenjene robovima. Prostrane i svijetle, s velikim krevetom. Svaka je imala kupaonu s raznim uređajima za koje nije tada još znao čemu služe. Osim vodom moglo se kupati i električnim frekvencijama koje bi do mikroskopskih detalja očistile tijelo. Bilo je i nekih sprava nalik dalekozoru, navodno su služile za čišćenje duše, ali to nije shvaćao niti koristio. U frižideru bilo je razne hrane, čak i neke koja je ličila na faširane šnicle. Nedostajao mu je kruh, ali što sad, glavno da nije gladan.

Drugog jutra krenuo je na posao zajedno sa još 17 tisuća robova koliko ih je bilo u ovom logoru. Obučeni u bijele trikoe ulazili bi u goleme rupe što su vodile ispod površine planete i tu laserskim krampovima tucali sol sa stijena. Drugi bi ih grabili anti-gravitacijskim lopatama i prenosili dalje. Sve se odvijalo kao masovna scena plesa i kojoj svatko točno zna kada i što treba napraviti. Da li je posrijedi bila tek intuicija ili neka vrsta para-psihologije nije ga previše brinulo, strašno ga je sve to zabavljalo i činilo ispunjenim. Nakon nekoliko tjedana znao se javiti i za dvije smjene u istom danu, ne zato što tako skraćuje svoj ropski staž, nego zato jer mu je posao predstavljao veliko veselje. Dakako, stekao je i nove prijatelje koji su dolazili s raznih svjetova, nekih čak nezamislivo dalekih. Zavolio je i predvečerje. U njemu je plavkasto sunce zalazilo iza obližnjih bijelih i golih gora, oni bi sjedili na terasi i pijuckali blaga alkoholna pića. Pričalo se o svemu, a on je najviše pričao o nogometu. Bilo mu je zanimljivo to što u Svemiru ne postoji sport. Nijedno od svih tih bića nije si moglo predstaviti što bi sport mogao biti, a nogomet još manje. Kako su ga zbog toga čudno gledali, odlučio im je pokazati o čemu se radi. Sljedećega je dana pitao upravnnika Grunga da li bi mu ovaj mogao nabaviti kakvu loptu. Piskutavi se veoma pažljivo interesirao što je to lopta i kakva mora biti, no nije mu ništa obećao. Nakon nekog vremena pozvao je Šukera u svoj uredi i dao mu čitavu vreću nogometnih lopti, pravih kožnih – Made in Pakistan. Reče da ih je dobio s nekog broda gotovo za džabe, a ovi tko zna gdje, te da mu ih poklanja. Jer, on je zadovoljan kada su njegovi robovi također zadovoljni. Baš da se čovjek upita o bitnim zemaljskim tekovinama, pomisli Šuker.

Istog popodneva obukao je neke natikače koje su najviše ličile na tenisice i istrčao van na livadu, bolje rečeno ledinu slanoga pijeska noseći lopte. Prvo se malo rastrčao, onda žonglirao, pa napucavao. Odmah se tu skupilo nekoliko svatova, uglavnom humanoida, pa su s drugim loptama pokušavali učiniti isto što i Šuker. Uporno im je pokazivao kako se puca, dodaje lopta, trči s loptom i igra nogomet. Nakon tri dna već je imao pet šest ekipa za mali nogomet, a nakon mjesec dvije za veliki. Nadglednik je bio oduševljen time što mu robovi nešto drugo rade nakon posla umjesto da piju i budu depresivni. Nabavo je neke grede i mreže pa je tu podignuto prvo nogometno igrališta. Kasnije će ono postati mjesto hodočašća nogometnih posvećenika koji su se u kasnijim godinama razmiljeli diljem galaksije prenoseći i u najzabačenije krajeve kult nogometa. Kako bilo, prvu je utakmicu Šuker sudi, a pobijedili su klorofiličari s 3 prema 2 kombinirani sastav normalnih i svinjolikih humanoida. Sljedeći veliki problem, kako se nogomet ubrzo proširio po cijelom logoru i dalje, bio je nedostatak lopti, ali to je ubrzo otklonjeno zahvaljujući moćnoj domaćoj industriji koja je napravila savršene kopije onih pakistanskih.

*

Iako su se na Zemlji desetljećima ispredale priče o misterioznomeee nestanku Davora Šukera u Vlajskoj krajini krajem ljeta 2015. godine, te su o tome postojale nebrojene teorije zavjera koje su išle od toga da je žrtva neke sotonističke sekte pa do onih da je ubijen zbog osvete kladioničara ili taštine nekih sportskih velikana, istina se saznala tek 2215. godine kada su na Zemlju prvi puta službeno stigli svemirci. Oni su došli sa svojom reprezentacijom izazvati Zemlju majku nogometa, na nogometni dvoboj, budući da je nogomet do onda pokorio čitavu galaksiju i igrao se na svim planetima gdje je bio ne samo jedini već i najpopularniji sport. Dapače, tokom vremena, najprije onda dok je Šuker još bio živ, jer je ubrzo prestao biti rob i postao veliki Gol svećenik i najvatreniji nogometni misionar, nogomet je osvoji srca ili slične organe širom svemira. Šuker je organizirao prve planetarne nogometne lige, onda međuplanetarne, a pod starost i Prvo galaktičko nogometno prvenstvo. Umro je u 80 godini u nerazjašnjenim okolnostima i njegovo tijelo nikad nije pronađeno. Neki istražitelji te misterije smatraju da su ga otela nepoznata bića iz nekog paralelnog svemira i dao on sada u njemu isto igra nogomet. Ipak, to nije nikada potvrđeno. Drugi pak misle da su ga tajno sahranili direktori galaktičke nogometne lige kako bi sačuvali svoj autoritet, a treći vjeruju da se sam povukao na neku planetu kako bi u starosti i miru opušteno gledao Ligu šampiona.

Uglavnom. Nogomet su igrale gotovo sve rase, razni spolovi, čak i oni na Zemlji nepoznati, a on je postao i snažan faktor političkog jedinstva galaksije koje je tako saznalo za fair play i to ugradilo kao vrhovno načelu u Galaktički ustav. Mjesto prvog igrališta dakako, ima kultni status, a kraj njega se nalazi i velika stauta od soli Davora Šukera koja se topi na kiši, ali čim kiša prestane sama naraste i poprimi njegovu formu.

Svemirci su naravno, došli do snimaka svih utakmica koje je igrao Davor Šuker još na Zemlji, u prvo vrijeme prodavane su po cijenama kakve su imale mirodije u europi za srednjega vijeka, dok su kasnije prolazile kao pokemoni. Pratili su u potajici i razvoj Zemaljskog nogometa, posebno sve nastupe Vatrenih kojima je i Šuker pripadao, i iz svega toga izvukli pouku. Ona glasi: Zna se, lopta je okrugla.

Prije utakmice između Galaksije i Zemlje koja se održala na Maksimirskom stadionu, koji i u toj dalekoj budućnosti ne izgleda ništa bolje nego danas, ali avaj na njemu je igrao Šuker pa svemirci nisu željeli na Marakanu, gosti su zamolili lokalnu upravu da se mjesto gdje se Šuker samovoljno ukrcao u svemirski brod nazove Svemirče što je i prihvaćeno, dok je grad Zagreb na ulazu u grad, tamo gdje već stoljećima stoje nedovršene Bandićeve fontane, dobio istu oni čudesnu statuu Šukera od soli koja sama raste nakon kiše.

Prije utakmice izbili su strašni nemiri između Bad Blu Boysa iz Zagreba i onih iz Aldebrana koji su nosili mamilice, uređaje koji imaju svrhu da skupljaju navijačko skandiranje i još ga više pojačavaju. Domaći dečki su shvatili da je to nešto u vezi sa već stoljećima omraženim Mamićevcima pa su napali goste. Nakon intervencije snaga NATO-a, stvar se brzo sredila. Utakmica je bila izjednačena. Zemlja je igrala u plavim dresovima kao Dinamo, a svemirci u kockastim kao repka. Završilo je dva dva. Naravno, odmah je dogovoren susret za iduću godinu na Aldebranskom stadionu Davor Šuker koji prima 7 miliona posjetitelja.

Tako je zahvaljujući sportskom duhu Davora Šukera ne samo nastala svegalaktička nogometna federacija i sport se proširio na sve nastanjive planete, nego je i Zemlja, ogrezla u svoje nogometne i druge podjele, postala dio te ogromne svemirske zajednice i tehnološki i privredno napredovala. Novo izdanje Hrvatske književne enciklopedije koje tiska Novi leksikografski zavod Velimir Visković u Splitu, ispravila je neke članke o piscima 21. stoljeća jer se pokazalo da su na selu prepisivali stare aldebranske romane. Oni su svejedno postali hit na Aldebranu i osnova kulta koji vjeruje da bez tog, makar kvarnog utjecaja, ne bi postojali klasici balkanske literature, kao što ni bez Davora Šukera koji je sa Zemlje ne bi nastale galaktičke sportske novine ali i čitavi romani posvećeni nogometu i igri. Stvarno, fala Bogu da je Šuker znao zabijati golove.

Marijan Grakalić: Intimna Sanjarica Zagreba (Ulomci)

Grakalić Marijan, INTIMNA SANJARICA ZAGREBA, Antibarbarus, Zagreb 2013.

Uvod u vodič za snove

Buđenje prati treptaj oka, također i neprimjetni uzdah kojim se zasigurno svaki puta iznova potvrđuje trajna veza između zemlje i neba. Tako je bilo i ovog jutra, tako je i svakog jutra i iza svakog sna. Otvorimo oči ponovo smo ovdje i ne znajući zašto su s nama još uvijek i ona nestvarna tkanja što ih opažamo i dotičemo dok sneni i obuzeti nemirom u mašti promatramo noćne sjene i njihove ponekad sasvim nestvarne prikaze. Sanjamo nemoguće. Moguće je da nema zabune i da je istina kako je buđenje ona slutnja u kojoj je uzdah onaj zapeti pokret duše što ga je Filon Aleksandrijski smatrao bitnom silom za oblikovanje svake materije u tijelo i cijeloga bića. U tajno i uzvišeno nastojanje koje nas razlikuje od obične grude blata, od prilika i bića kojima su snovi strani i nedostupni.

U kolopletu nepoznatog što dolazi k nama s one strane jave kako bi nas u poštama našeg svakodnevna dremeža dotaklo panoramom osjećajnog uskrsnuća koja je i inače česta nakon dobrog sna, u pojedinim zagrebačkim ulicama kasnije i ovdje spomenutima, moguće je sanjati knjige, njihove stranice i priče koje ne postoje, odnosno, one koje redovito čitamo samo u snu. Njihova je priroda neistražena a često i nedohvatljiva zato jer se nalaze na međi između sna i jave tkanoj od sitnih čestica onog prvotnoga buđenja što uzdiše i postoji drugačije od vidljiva svijeta. Zato ovaj mali bedeker o snovima u zagrebačkim ulicama predstavlja tek tiskani dio većeg djela kojeg možete potražiti odmah iza ugla kada zaspite. Također, obavezni primjerci pohranjeni su i u onoj velikoj knjižnici snova u kojoj tajanstveni otac Valetin i dalje na svojoj postelji piše nikad zgotovljeni rukopis "Evanđelja istine" gdje između ostalog tumači kako uzdah potiče iz punine, što znači da je on čudesan tek onda kada više nema nikakvih sumnji koje bi morile čovjeka, pa ni one posljednje. Tako je moguće da živimo i u snu.

*

Na oknu se jutros skupila gorka gradska rosa. Oblačno je. Ulice Zagreba žive u pogašenom naletu vjetra što ne remeti granje drveća čineći snove bližim. Uzimam Sanajricu i stavljam je pod jastuk iako to ne znači da se neću ponovo izgubiti u nepreglednom labirintu koji sam sam stvorio s one strane jave kako bih se odmakao od strašne stvarnosti isprane blijedim se ispovijedima sjena.

Znam kako je negdje među listovima knjige ključ koji otvara vrata one priče koja nikada neće završiti i koja postoji u oba svijeta unatoč raskolu dana i noći, sna i jave i kašnjenjima tramvaja. Priče u kojoj Zagreb isto tako sanja svoje ljubavi kao što i one ustvari, niti u snovima iz njega ne odlaze. Dišem duboko.

Izvadak iz knjige priča Intimna sanjarica: Zagreb – ulice snova

Zagrebačke ulice i njihovi stanovnici dijele život, javu i snove. Ovo su neke od priča koje su se dogodile i nekim čudom postale dio ove sanjarice. Neke od tih priča možda se i nikada nisu dogodile, niti neće, njih sam vjerojatno tek sanjao. U krajnjoj liniji, to i nije važno, snovi su tek jedan od pogleda na svijet koji se mijenja, nestaje, kao i mi, zajedno s njime.

Savska ulica

Od najranijih snova nije bilo nikakvih pomaka. Uvijek je to bio automobil koji je išao Savskom, a onda se zaustavio na parkiralištu Studentskog centra. Čovjek je izašao. Otišao u kafić koji je staklenim zidom gledao prema Tehničkom muzeju. Sjeo i razgovarao s nekom dvojicom u urednim i očetkanim odjelima, a onda se počeo vračati prema kolima. U rijetkom i nemirnom sanjanju, koje je zasigurno bilo povezano sa srcem što ga je često boljelo, ili si je taj pritisak samo utvarao kao žalosno stanje svoga srca i osjećajnosti, posebno nakon udara koji je imao prije desetak godina, Pierre se nikada nije osjećao ugodno, niti je Savsku ulicu tako doživljavao i na javi. Ona povezuje samo srce grada sa Savom, vodom koja odnosi gradsku nečist u daljine, a njemu je pak cijelo to snoviđenje bilo na tragu slutnje o konačnom, završnom odlasku u onu daljinu čije je iskustvo već osjetio i koje se bojao. Sagne se i zaveže bijelo crnu plesnu cipelu, onda napravi okret gledajući se pri tome u ogledalu. Popravi brk jer mu se činilo da među svim tim urednim dlakama jedna strši, pa se okrene na drugu stranu. Što je život bez plesa, bez veselja, prijatelja i kuća lijepih i bajnih, bogatih, gdje domaćini rado primaju svakakve lude, goste, namjernike, plesače, osobe s krabuljama i bez njih, i gdje je život lak a snovi se rasprše od plesa i užitka koje pruža atmosfera što nadmašuje ikakve osrednjosti i tlapnje o teškom radu, kruhu i proleterskom mentalitetu. Život je dar visina, ponekad laka zabava i igralište odabranih za posebnosti duha, onih koji razumiju zvjezdane perspektive estetike i sebe, ne predaju se običnostima jer ih već ambicija ih stavlja naprijed, povrh svega i svakoga. Zaključi kako dobro izgleda. Savršeno odijelo, gipke noge iako malo preširokih bedara i uska glava koja mu je davala dojam jedne porculanske otmjenosti, baš onakve kao da je izronila iz filmova tridesetih. A tek manire! Napravi još jedan okret, a onda spusti zastor na ogledalo jer nije želio da ukućani opaze njegovu tako fino oblikovanu crtu narcisoidnosti, pa izvadi muštiklu, stavi cigaretu, pripali i povuče dim. Kolut dima uzdigne se prema nježno zelenom plafonu prostorije, zadobije oblik siluete lađe, a on odmah dobije željo da s njime negdje otplovi, no onda se ona rasprši i nestane. Pierre ponovi to još jedanput, ali ovog puta mu ne uspije, i ne bi lađe od dima i snova. Priđe liniji i pusti laganu glazbu. Ona zatitra kao da se odbija od kristalnih čaša s polica i stare vitrine, pa zanjiše duh i tako sklon prekoračenju svih oblika mira i tišine, i on zatvori oči. U tom času začuje zvuk sirene. Pomisli da je negdje požar, i počne se ogledavati za vatrogasnom kacigom, ali se nije mogao pomaknuti. Shvati da leži na parkiralištu ispred Studentskog centra. Srce mu je tuklo, život izbija i bolan grč mu obuhvati tijelo i da mu posljednji trenuci ističu. Sklopi oči i pozdravi najdraže, i zamisli zvijezdu za koju je vjerovao da ga voli u njezinim zakučastim snovima i da će ga primiti na sve svoje planete, dvore i plesne podije. Ključ automobila ostade u bravi. Gospođa Bovary, otvori oči uznemirena neobičnim snom. Život stvaran ili sanjan, što god da je, često preraste sve naše sanje, slutnje i ispunjenja. Popravi kosu i zagleda se kroz prozor. Savskom su se probijale kolone automobila u oba smjera. U niši prozora zapali dušicu. Blagi mir tebi, dragi moj Pierre, pomisli u sebi, pa ode u kupaonicu popraviti šminku.

Rubetićeva

Magnolija na početku ulice naviješta toplije dane i snove, življe boje i zelenilo koje se ovdje, nedaleko centra grada, počinje uspinjati prema bazenima i dalje, bolnici i parku oko nje. Nevijin pogled na svijet odrastao je i oblikovao se na toj strmini gdje se u zimskim danima moglo sanjkati, i po kojoj se ljeti uspinjalo na kupanje i igru. Tako je krug bio zatvoren, pa je to mjesto postalo ishodištem svih njenih snova. Radost, tuga i melankolija prožimali su naizmjence ne tek njeno biće, već i svaki kutak te ulice kao dio njenog vlastitog zbivanja, pa je ona bila onaj agens koji povezuje zbilju i maštu i daje prostor životu da se prostre i uzraste u svijet koji je ponajprije intiman i neposredan doživljaj duše. Duše koja je živjela s tom ulicom i parkom koji je okruživao bolnicu na Šalati, s livadom što se koso spuštala prema kućama na dugoj strani brda, skrivenim bršljanima, tajnovitim grmovima, stablima kojima je nadjenula imena i prezimena, dječjim putima utabanim u travi, sklizalištu, vranama što su se odavno ovdje zadržavale i psima koji su gordo čuvali kuće iza kamenih i metalnih ograda. Bio je to svijet njene osobne poetike, mirisa, pogleda i želja, golema prerija mašte od kuda se stizalo u svaki dio zemaljske kugle, pa i dalje od toga. Nevija je hodala po sobi koja je imala crvenkaste parkete što je cijeloj atmosferi davalo još tamniji dojam. Velika slika ribe, vesele i šarene, ukrašavala je zid. Bio je to snažan kontrast. Oči te životinje buljile su kao da pripadaju živom biću i kao da prate svaki pokret i svaki tren koji se tu odigrava. Zato je ona imala stalni osjećaj pozornice, pokreta i uloge, javnosti. Baš u toj prostoriji koja bi joj ustvari, trebala biti utočište i ono mjesto gdje je opuštenost ne tek vrlina nego prirodna ugoda doma. Okrenula je leđa ribljem stvoru sa slike i počela prekapati po kutiji sa starim stripovima. Znala je kako ih je sve pročitala, ali ipak se nadala da možda ima neki koji je, recimo, pročitala tek do pola pa bi sada to mogla nastaviti. Prenu je vrane. Preletjele su bučno iznad krova kuće. Jednoj nešto ispadne iz kljuna i padne na balkon koji se nadovezivao na sobu. Nevija priđe tome mjestu i pogleda što je. Na podu balkona previjala se polovica zmije. Glava i dio tijela bacakali su se ovdje, svirepo, ali i komično kao da pokušavaju vidjeti ili dohvatiti dio koji nedostaje. Jedna od vrana sleti na ogradu balkona, pogleda Neviju, mahne krilima, pa odleprša putem krova. Sve je to izgledalo nestvarno i neobično, kao da je neki tijek evolucijske borbe prenesen iz njegovog pravog staništa ovdje, u prostor gdje je opstanak već odavno bio riješen, i gdje se priroda slutila i navještavala u jednoj drugoj dimenziji i kvaliteti. Pomakne se, a oko ribe na slici joj namigne. Sada se nalazila na pješčanoj plaži. U plitkom moru, bistrom i čistom, vidjela je ježeve. Njihovo načičkano crnilo protezalo se daleko na obje strane, pa ona sjedne na žalo i zagleda se u pučinu. Još joj iz misli nije izišla ona zmija, odnosno njen ostatak. Šum mora je svečanost duha. Zatvori oči i zaplovi u snovima u neviđene daljine, tražeći onu radost i sreću kakvu je kao dijete znala osjetiti kao trnce u rukama kada se uspinjala Rubetićevom prema vrhu i dalje, i kada je u već poznatim i tisuću puta viđenim stvarima pronalazila nešto novo, ono što prije nije vidjela i čime ju je mašta bogato obdarila. Na kraju bio je tu cvijet magnolije. Jedinstven i čaroban. Usamljen. Kao da je sva tuga skupljena upravo u njemu, pa on sada i cvate zato što sreća ne pohodi snove osamljenih i onih koji kao da su od nekih bića i sudbina osuđeni na to da im samoća bude rješenje naoko prirodne vrste. Nevija otvori oči. Riba je i dalje buljila sa zida, zora je pohodila grad i cestu ispred kuće. U Vlaškoj zaškripi tramvaj, udari zvono crkve Sv. Petra i opet proletješe vrane. Ona priđe balkonu koji je bio prazan. Nije bilo ostatka zmije, a daleka obala iz sna stajala je preko puta nje. Bila je to Šalata. Na pučini opazi brod sa bijelim jedrima, miris soli i bora opi joj dušu, galeb usklikne, i onda počne kiša. Sitna i topla. Plač neba koje žali za svime što prolazi a najviše za mladošću i maštom ukrašenog svijeta koji neponovljivo prestaje biti samo svoj osobni udes ljepote i zauvijek odlazi u onaj ozbiljniji i mnogih čari razriješen svijet surovih dimenzija zbilje, gdje takva utočišta iz mladosti sigurno i polako ulaze ispod praga onog velikog sveopćeg zaborava iza kojeg često ne ostaje ništa, pa ih se tek tu i tamo dosjetimo u rijetkim prilikama kasnije u teškim situacijama, kad smo u vrućici ili u trenucima smrti ili izdaje od strane najvoljenijih. Nevija nije slutila kako je san koji je sanjala oproštaj od jednog neponovljivog doba nje same. Ni san to nije znao. On je bio donesen, ispričan i nacrtan još davno, još dok nije ni bilo Nevije i njenog svijeta. Sada kada su se sreli, svako od njih se promijenio. Ona je potom sve rjeđe, a poslije i nikako odlazila u pošte svoje mladost i odrastanja, dok je san samoživo uživao u ljuljuškanju valova, plaveti oceana i graktanju ptica, ne mareći ni za što drugo i ne vodeći više brige ni o ježevima u plićaku svojih obala. Iako je još neko vrijeme vjerovala da snovi donose poruke koje obilježavaju ne samo ljude nego i mjesta, pa i bilje, kasnije je i to izgubila iz vida jer svijet je dobio nove snove, zanimljive su postale druge boje, mirisi i oblici. Dugog proljeća sjedeći na balkonu, opet je vidjela kako prolaze vrane. No, nije se zabrinula. Nije se sjetila niti zmije. Uzme teku i olovku i počne pisati pjesmu. Nekako ju je željela napisati već duže vrijeme, možda i oduvijek. Prvo zapiše naslov – tužna magnolija, a onda krenu riječi kao iz nekog sna. Val lupi u obronke Šalate, nebo je i dalje kišilo, a Nevija je opjevala jednu dječju samoću.

Opatovina

Neki snovi nastoje pobjeći svjetovnosti kako bi se uzdigli u one sfere gdje nema nemira i u kojima harmonija sfera postoji kao predvorje slutnje same vječnosti. Neki od njih vole uzdizanje po stubama biskupa Duha na Opatovinu, što zbog samostana što zbog prostodušnosti puka koji piljari po štandovima ne mareći previše za uzvišena htijenja i posljednja pitanja. Tuda se izlazi na trg prema Dolcu, onaj gdje kumice prodaju cvijeće čije šarenilo slavi život i maštu, i gdje se osim ljudi kite i snovi svim mogućim i nemogućim cvjetnim ukrasima, ponajviše onima kojima na javi i nije mjesto. Klaudije je sjedio za stolom tog prijepodneva. Začudo mirnog. Ispijao je kavu i gledao cvijeće. Tada se oglasi zvono sa tornja crvke sv. Marije, kraj njega protrči tamnoputi musavi dječak, a ptica proleti nebom. Ljubav je zagonetka koja nadima grudi, suši čovjeka i stvara velika djela. Pomisli i ugleda prošlost kako ga sustiže. Sve se vrati toga trena u njegov svijet. Stajao je na obali rijeke, zelene i prekrasne, kroz šaš doplovi labud, pa još jedan, a onda začu pjesmu nedaleko vodopada i vidje ljude sretne i lijepe kako slave trenutak dana, svoju sreću i misao o tome kako sve prolazi s tim kapima vode koji ovdje teku, pa i oni i njihove sudbine, sve što ljubimo i osjećamo kao dio bića. Vrijeme stvara i ukida nesretna svojstva nas samih. Poželi se smočiti. Očistiti od svega, biti ponovo uzdignuće iznad osjećajnosti i povratiti ravnodušnost koju nije volio. Obuze ga sjeta. Neizmjerna tuga proteče njime, i kada je ušao u rijeku poteče i on s njome dalje, tražeći daleku obalu zaborava. Onu svetu tupost čula, koju možda preporučuju mudraci i lakomi skupljači svetosti s drugih strana, ali on, shrvan veličinom vlastite ljubavi, tek se prepusti matici i ode dalje lomeći posebnost neizvjesnosti u zakidanju svih vrsta oprosta i pohvala.

Otvori oči. Rijeka i slike minule, nestale su. Sjedio je sada ovdje na početku Opatovine i dalje usamljen u javi jednog kasnog prijepodneva, stisnut pečatom sudbine ponosno noseći svu tugu jednog svijeta kojeg više nema u duši, očiju sjajnih i suznih istodobno. Cvijeće se i dalje prostiralo pogledu. Ljepota je trenutak. Misao je slavi, osjećaji obožavaju. I to cvijeće nije drugo do proslava poljana nebeskih pomisli. Njihov odsjaj u ovom svijetu gdje će i ono idućih dana uvenuti, nestati, umrijeti. Isto onako kao i sve ostalo, proteći čarobnom rijekom života od izvora do ušća i nestati u beznađu dalekog i nepoznatog oceana koji se prostire iza kraja svijeta. Pa gdje je tada ona ljubav vječna, pomisli, prenut svojim mislima, a rijeka iz sna poteče opet u njegovom biću, i on ugleda otočić nasred nje. Potalaka mjesto spašenih, pomisli, pa stupi nogom na njegovo tlo. Vjetar ziba grane, šaš u rijeci se povije, i oblaci su sada bili bliže. Možda je to mjesto za koje još nije vrijeme, pa se okrene kako bi otišao. No više nije bilo ničega. Nestala je Opatovina, rijeka i cijela cesta događaja i mjesta koje su obilježili njegovo prisustvo u promjenjivoj slici svijeta. Klaudije je ostao neprisutan i ubuduće. Postojao je tek kao san koji se ponekad ukazuje namjernicima, posebno onim nesretnim, pričajući im o svetosti ljubavi i patnji koja prati život i smrt svakog iskušenika. Snovi koji su tuda prolazili tražeći nadahnuće onog vječnog susreta s drugima voljeli su ga i ponekad, uzimali sa sobom. Nema dubljeg bunara duše od tuge, nema većeg gubitka od onoga kada čovjek izgubi sebe, a Klaudije je pronašao poslanje. Postao je svojevrsnim svjedokom svetosti. Ljubavi iskrene i nesebične. No kako nije bilo sreće da se ona poklopi sa protokom svijeta, tako je on istekao kao ono što je bio i prepustio se služenju bez ikakve druge svrhe osim one posljednje, a ta se tiče samo neumrle ljubavi.

Marijan Grakalić: Arhitektura i mistika: Lepenski Vir – U početku bješe Trokut

Tlocrt centralnog staništa L. Vir, primjena trijangulacije u mezolitu

…Sva se četiri roda rađaju jedni iz drugih, ali to je varljiv privid. Ta se četiri roda rađaju ustvari iz trokuta…
(Platon, Timaj, 54 c)

Piše: Marijan Grakalić

Živimo u sjeni minulog vremena protekloga isto onako kao što teku velike rijeke na kojima su nastajale civilizacije. Rijeke teku kroz povijest noseći je sa sobom kako u svojoj blagoj sentimentalnosti tako i u bujicama gdje stvaraju vrtloge i gdje čitavi svjetovi nestaju u bezdanu. Uvjet su života sa svojim vodama koje ne poplavljuju samo polja i jarke, već šaraju i meandar one duhovne siluete bez koje bi stvaranje bilo nemoguće. Sve velike civilizacije starog svijeta od Egipta i Sumera pa do drevnih gradova u slivu rijeke Ind ili pak stare kineske civilizacije nikle na obalama rijeke Jang Ceng Jang neodvojive su od vodenog toka i njegovih mnogostrukih značenja.

Začudnost drevne Evrope u umjetničkom, religijskom i duhovnom ruhu prvi je put, kada se o zakonitosti i nužnosti rijeka radi, svoje lice umila u slivu Dunava, što se shvatilo tek nakon što je 1964. godine u Đerdapskoj klisuri otkrivena holocesnka kultura Lepenskog Vira. Ova jedinstvena arheološka i kulturološka pojava, čija se bitna narav već desetljećima kontinurano otkriva, nedvojbeno je bila presudna za mnoga kasnija civilizacijska postignuća Europe.

Mezolitsko naselje od četrdesetak kuća u kanjonu Đerdapa ne samo da predstavlja jedan od najranijih oblika urbanizma, već svjedoči i o poznavanju matematike i geometrije bez čega bi tako nešto bilo nemoguće planirati i sagraditi. Tako prije osam tisuća godina tu susrećemo osnovna matematička znanja koja su arheološki osvjedočena. Radi se o poznavanju matematike i primjeni jednostranična trokuta i poliedara u gradnji kuća i planiranju naselja oko Trga (Agore), a što nema nikakvog uzora ni u čemu prije ili poslije viđenom.

Iako neki arheolozi smatraju kako je još uvijek neriješeno pitanje što predstavljaju pronađeni građevinski objekti na lokalitetu Lepenski Vir, razvidno je kako njihova funkcija nije bila namijenjena tek svakodnevnim životnim djelatnostima. Očito je da su uglavnom u pitanju kultni objekti u kojima se sahranjivao određen broj pokojnika, te da su se tu obavljali obredi i rituali a o čemu svjedoči i njihova jedinstvena konstrukcija. Kao i kod drugih znamenitih kultura i ovdje je urbanizam, graditeljstvo i umjetnost u funkciji onog genija koji nije jedino geometrijski ili matematički, iako je očito da se ta znanja poznaju, već se tim putem potvrđuje i uspostavlja mitska konstrukcija svijeta kao životnog prostora.

Zavičaja i njegova konstrukcija već u to rano doba, daleko prije pojave ratarstva ili planirana uzgoja životnija, slijedi kozmološke i mitotvorske elemente koji zahtijevaju svojevrsnu genijalnost. Nju doduše, susrećemo i mnogo kasnije. Naime, osnova građevine zarubljena kružnog isječka i projektiranje trijangulacijom u modernu arhitekturu uveo je tek američki arhitekt Frank Lloyd Wrigh (1867.-1959.). U filozofskom pogledu prostor koji nije kaos već red utemeljen na (svetom) zakonu, kako napominje Platon u "Timaju", moguće je "razlučiti u likove uz pomoć brojeva i oblika" što je upravo slučaj u Lepenskom Viru.

Veoma značajan dio cijele te proto-kulture ima dosege koji su još i danas neispitani. U međuvremenuo došlo je do otkrića "starijeg brata" Lepenskog Vira, nalazišta Vlasac koje se nalazi kilometar i pol nizvodno na površini od 432 kvadratna metra i koji se smješta u razdoblje ranog holocena (dakle, oko 9000. godina pr. n. e.), a krase ga također i skulpture od oblutaka, žrtvenici u više formi, ognjišta, pragovi kuća, grobovi i razni načini sahranjivanja.

Kamene skulpture ribolikih glava istesane iz velikih riječnih oblutaka približavaju nas predstavama prvih bića rođenih iz vode koja su ujedno i mitski praroditelji svega postojećeg. Kasnija išćitavanja evropske duhovne baštine iste figuralne logograme lako povezuju s u uvjerenjima prvih filozofa evropske civilizacije – Talesa, Heraklita i Anaksimandara. Dakle, ne samo da se heraklitovski princip vječnoga kretanja i ponovnog vraćanja potvrđuje u pretpostavljenim duhovnim obrascima i simbolima mezolitske kulture u kojima paralelno egzistiraju prava (Dunav) i kozmička rijeka (Logos), već se u značajnoj simbolici riba pronalazi paralela s Anaksimandarovim shvaćanjem kako su one nastale ugrijavanjem iz vode i zemlje, kao i njima slična bića iz kojih su onda nastali ljudi.

U Heladi štovale su se ribe kao čovjekov krvni srodnik i vjerovalo se kako su se prvobitni ljudi rodili i othranili u ribama. To da je riba zajednički otac i majka svih ljudi potvrđeno je upravo u Lepenskom Viru u čitavom nizu figuralnih skulptura načinjenih od riječnih oblutaka koje su nesumnjivo bile dio jednog cjelovitog idejnoga sustava. Tako je u svetilištu ispod stijene Treskavac u Lepenskom Viru Ib pronađena najstarija takva skulptura za koju se smatra da predstavlja onoga koji je prvorođeni i gdje su ljudske osobine tek naznačene. Kasniji oblutci upečatljivije prikazuju hibridni spoj ribe i čovjeka. To je tek jedan od mogućih figuralnih logograma koji se simbolički razumije i u antičko doba, a o čemu, eto, svjedoči filozof Anaksimandar.

Vratimo se još na graditeljstvo i konstrukciju kuća u Lepenskom Viru. One su napravljene po istim onim principima kakve nalazimo kod Platonove konstrukcije pravokutnih jednostraničnih trokuta i sistema poliedera koje je opisao u "Timaju". Značajno je to da su stanovnici Lepenskog Vira prije 8.000 godina gradeći svoje kuće dostigli cjelovitost i harmoniju svih arhitektonskih elemenata, konstrukcije, funkcije, likovnoga izraza i posebno, odnosa prema okolini. Dakle, svega onog do čega danas dolaze i suvremena iskustva graditeljstva ali i drugih znanstvenih oblasti. Spomenimo kako simetrija molekula, do koje su došla suvremena istraživanja, također postoji na osnovi tih reklo bi se platonskih elementarnih prostornih oblika: tetraedra (vatra), oktaedra (zrak) ikosiedra (voda), heksaedra (zemlja) i dodekaedra (svemir).

O zakonitom i gotovo geometrijskom "uređenju" života i smrti svjedoči i položaj pokojnika u grobovima koji su u paralelama sukladni s nalazima unutar samih kuća. Zanimljivo je da imamo nekoliko primjera da su pokojnici pokopani unutar kuće u sjedećem odnosno čučećem položaju tako da je oko njih izgrađena kamena pačetvorina, dok su pak najstariji grobovi umanjena preslike samih kuća. Dapače, jasno se uočava da je njihova konstrukcija prilagođena s pokapanim ljudskim tijelom i njegovim položajem. Konstrukcija kuće slijedi logiku ukopa, tako da je kičma pokojnika osovina kuće, pupak je u razmjeru simbolički obilježen oblutkom sa udubljenjem smještena kod žrtvenika, dok se na mjestu trbuha nalazi ognjište a sama stopala padaju na kameni prag. Pod kuće zaliveni je svojevrsnim betonom sastavljenim od kreča i pijeska što simbolički utvrđuje stvarnu i magijsku međuzavisnost ili vječnost koja vlada u odnosu između strukture ljudskog tijela, njegova duga i strukture kozmosa. Dapače, sve kuće u Lepenskom viru iste su kao ona središnja i najveća napravljena kraj agore ali simetrično umanjene, raspoređene po očitoj logici da gledaju otvorom prema stijeni na drugoj obali iza koje na nebo dolaze i Sunce i Mjesec. Ponavlja se uvijek tu jednaka igra brojeva i oblika, simbola i obreda, nedvojbeno upućujući na univerzalnu sakralnu bit tog pradavnoga vremena i njegova dugog nasljeđa.

Lepenski Vir i njegova kultura još čekaju obuhvatnija i dublja tumačenja. Važno je primijetiti da tradiciju koja je tu zabilježena, i elementarno i simbolički, ali i kao poznavanje matematičke zakonitosti, susrećemo u raznim formama i tisućama godina kasnije.

Marijan Grakalić: Kanikula

U vrućini koja prži i zemlju i nebo nestaju sva lica, kako ona poznata tako i nepoznata, gore sjećanja i tope se imaginacije. Prelomi se godina pod ognjem i možda nakon toga više nikoga neću prepoznati pa ni sama sebe. Odjednom se kroz zanesenost kojom slijedim vlastite dane proširi miris smole i bora, začuje šum vala i kliktaj ptice, da bi onda i taj prizor nestao razastrt iza koprena prošlosti u kojoj se već jednog ljeta nimalo sličnog ovom dogodila smrt riđeg psa. Moguće istog onog što su ga baš u doba mitske kanikule zbog pobožnosti prema zvijezdi Sirijus Rimljani žrtvovali bozima jer je bio boje vatre. Uistinu sve je sada tek vječno vračanje istoga kao i osluškivanje krhke međe koja nas dijeli od nepostojanja što je vatrom primaknuta bliže duši. Svi su oni zaboravi koji su iza nje prostrti sada kao otvoreni plameni koji peče i od kojeg se može posve izludjeti.

Ćirilometodska je najšira ulica Gornjeg grada, prava minijaturna avenija. Širina puca kada se gleda s Markova trga prema Lotršćaku i dalje na grad koji je nestao u plavoj sumaglici popodneva tipičnoj za najtopliji dio godine što je nekada zbog topline uspoređivan s apokalipsom. Za razliku od prastarih svetkovanja herojstva svetaca i junaka koji su tada dolazili na svijet kako bi ga obranili od silnih aždaja i drugih bića vatre i pakla, budućnost se danas čini nekako ravnodušna. Leluja u mislima kao blijeda sjena isto tako nestalna kao i svjetlo kojeg proždire mlada ljetna noć i njezin topli zagrljaj. Nedostaje pročišćenje koje bi odredilo drugi ritam srca, onaj junački kakvoga je imao pasji vitez Tristan kada pročišćen unutarnjom vatrom ubija čudovište kako bi utemeljio sveti red nasuprot kaosa.

Začuje se poj iz grkokatoličke konkaterale sv. Ćirila i Metoda izgrađene na mjestu gdje je nekada bila kapelica sv. Bazilija praoca redovnička života. Zanosio se time kako je iskrenost jedina prava vrlina koja se izražava i osnažuje pravilima i molitvom pri kojima duša u snovima može jače krvariti nego tijelo na javi. U usijanom gradu skidam sve sa sebe kako bih gole duše dočekao prvi udar unutarnjeg vjetra što odnosi dalje sve ozljede koje inače svojom nervoznom upornošću ne dopuštaju da se razigramo u onom plavetnilu nade s kojim počinje put u nepoznato i sam život. Trebam tek titraj da me povede iznad izgubljenih legendi i praznih misli, tamo na vidikovac s kojeg se grad gleda uz istodobni smijeh i plač i gdje bi se mogao prisjetiti onih zaboravljenih stihova koji mi svakoga dana tako mnogo nedostaju.

Marijan Grakalić: Trijumf smrti Giotta di Bondonea kao točka umjetničkog preokreta

"Trijumf smrti" (Trionofo della morte, 1304–1306, Padova, Cappella degli Scrovegni) predstavlja sliku Giotta di Bondonea (1267.- 1337.) koja se višeznačno nameće perspektivi slikarstva čak i do te mjere da neki u njoj vide početke ne tek renesanse već i moderne i favizma. Naravno, tematski interes tu je posve biblijski, ali ipak različito percipiran i izražajno i kompozicijski no što je recimo prikazan u velikim djelima flamanskih i njemačkih majstora 14. stoljeća čije slike predstavljaju naslikanu mistiku nadahnute ponajprije djelom "O savršenom životu", središnjim spomenikom srednjovjekovne mistične književnosti kojem su se podjednako divili i Luther i Schopenhauer. Za razliku od čestog materijalizma i dijabolizma prisutnih u likovima sjevernih slikarskih primjera (Multschera, van Eyecka ili Memlinga), kod Giotta prisutan je jedan neposredan diskurs slike koja se time ujedno i vidi i doživljava bez nakaradnih senzacija uskih usana, klempavih ušiju ili buljookih očiju, čime se nadilazi prijašnja teatralnost i određena drvenost koja sliku najprije pretpostavlja tek kao kulisu nekog vjerskog oltara. Time u bitnom pogledu tadašnja vizualna umjetnost doživljava svojevrsnu emancipaciju od puke dekorativnosti i predstavlja moguće uistinu početak odmaka od dotadašnjih klišeja. Tako je i na ovoj slici cijela scena napravljena tako da se pažnja usmjeri ponajprije na Krista, prema kojem pogled nasuprot pozadini klizi prema dolje po golemoj stijeni, dok iznad lepršaju ožalošćeni anđeli. Bol je očita ne samo prikazom Kristova tijela bez suvišne dramatizacije već i određenom tronutošću patnjom što izbija iz kompozicije i izvedbe drugih likova: Marije Magdalena koja mu dotiče noge, Marije žene Cleophasove s rukama raširenim u bolnom čuđenju, Salomi gospinoj sestri, samoj Djevici Mariji koja ga podržava, te pijetetom očitim kod Nikodema i Josipa iz Arimateje. Opisujući istu sliku Henri Matisse u svojim "Notes du peintre" kaže kako je u njoj ponajprije zadivljujuće tome što "isti trenutak percipira osjećaj koji zrači iz njih i kojim su u kompoziciji prožeti svaki potez i boja." Dodajmo kako je važno razumjeti i to kako je u duhovnom pogledu to vrijeme gdje se u smislu svakodnevnih potreba razmišlja ponajprije o izvjesnom neograničenom očekivanju duša, a vrijeme, bilo prošlo ili sadašnje stapa se pred licem Božjim kako veli majstor Eckhart – u jednom trenutku. Tako to novo poimanje svijeta, a time i čovjeka i njegove sadašnjosti kod Giotta postaje izrazom koji unatoč tome što posjeduje određenu naivnost, pučko shvaćanje pobožnosti protkanu ornamentalnim i novelističkim elementima slikovnice, ipak ističe i kao oslobođenje od toga da se izrazi tek kao nešto što je uzdignuto tek u sferu vjerovanja. Suprotno tome, svojom potresnošću ono izaziva ona osjećanja koja u prvi plan stavljaju doživljaj intimnog produhovljenja slike, dakle čovjeka kao osnovnog predmeta svakog čuvstva i svake sudbine. Tako Norbert Wolf, autor jedne od monografija o Giottu, razmišlja je li moguće da su njegove freske u Padovi onaj ključni moment što je "postao točka preokreta koja je umjetnost otvorila avangardi". No ono što je izgleda iznad spekulacije jest značenje kojeg napominje humanist i filozof iz Modene, Picco della Mirandola (1463.-1494.) u svom dijelu "Govor o dostojanstvu čovjeka" tamo zaključuje kako je osnovna odlika duha umjetnosti i književnosti koja nastaje u tom historijskom slijedu shvaćanje da se čovjek "može poniziti do životinje, no slobodnom voljom i preporoditi u biće slično Bogu". Nesumnjivo je kako je Giottovo djelo "Trijumf smrti" ne samo višeznačno u pogledu odmaka od prijašnjih shvaćanja i likovnih izraza, već je ponajprije oslonac svim kasnijim likovnim preporađanjima koja ističu čovjeka i njegov duhovni svijet kao stalan predmet umjetnosti

Slovo o Vesni Parun

Iako kroz svoje riječi oni žive u nama, za života često bili su tek onkraj stola, daleko od svega smrtujući svoje boli i sjeme koje steže život poete. Sjetim se često Vesne Parun, uskoro će joj rođendan. Još jedne osebujne poetese u čitavoj koloni onih što s nama još živima ispisuju svoje riječi i bivaju svjedocima i žrtvama ubogog mentaliteta koji talente osuđuje na gladovanje i pokoru siromaštva, preranu smrt ili nedostupnost medicine. Kaleidoskop smrtovanja ne znači posve beznadnu izgubljenost već mogućnost slutnje da svake noći sja ona sjeverna zvijezda što "nijemo se povrh oltara kao suza smrznuta koči". Odnosi se to baš na sve. Sudbine danas znamenitih osoba prekriva patinirana i lakirana pozlata. Krleža svojedobno očajava nad tom odurnom i poraznom istinom. Gore su Vraz i Lisinski što su umrli od sušice i gladi. Kranjčević sa svojim stihovima, a koji je preminuo u 43. godini. Janko Polić Kamov što se ubio u Barceloni u svojoj 24. godini, dok se Račić pak mlad ubio u Parizu. Luka Botić preminuo je u 33. godini od tuberkuloze. Od iste bolesti siromaha umro je i Antun Branko Šimić. Felbinger je umro u ubožnici. Tamo su i Čerina, Vidrić i Harambašić koji su poludjeli, dok Matoš umire u 41. godini od raka grla. Izgleda kako je smrtonosna i fatalna nepravda učmala u našim prilikama neka nadsudbinska zakonitost. Zatvaram usta, oči i uši pred poraznom tugom, odbacujem sve i znam da nikakvo obredno pranje neće pomoći srcu u općoj bujici jezive i smrtonosne lakomosti. Zato maštam o kolijevci koja se nalazi u nestvarnom dvorcu iz želja. Onom čije zidine ne dotiče silovanje svakodnevnog hljeba i gdje ne vlada strava uobičajena prokletstva. Postoji neka samovolja slutnje što otvara vrata koja su nam nametnuta povremenom zemaljskom sljepoćom zbog koje ponekad ne vidimo očito. Možda je stvar i u onoj masci samoodržanja što sve više postaje mračna savjest noći a ponekad dovodi i do pričine kako je i mjesečina otrovna. Ovdje pod zidinama Gradeca sada ponovo počinje proljetna kiša. Obilno vlaži stepenice, kao što i suze vlaže onu zamišljenu kalvariju koju intelektualci dožive u narodu koji im se tek posmrtno divi dok ih za života omalovažava i odbacuje na marginu zbilje. Nema tu prostora ni mogućnosti da se prihvati kako su sve riječi tek odraz one zaboravljene vidovitosti što se izdiže iznad tona blata u kojima to i ne sluteći stojimo već stoljećima. Zato nam i jest tako kako je.

In memoriam za Vesna Parun (napisan i objavljen onog dana kada je otišla. 25. listopada 2010.)

Danas su zauvijek klonule one najnježnije ruke hrvatskog pjesništva, zatvorile su se oči istinske veličine domaće poetske zbilje, napustila nas je Vesna Parun. Uvijek kada ode netko toliko nevin, nježan i toliko sam, velik u svojim riječima i htijenjima, jedinstven u osjećajnosti koju je nesebično pjesmama podijelio s čitavim generacijama i neizbrisivo obilježio jednu kulturu i njenu književnost, to je kao da se uruši do stvarnosti i nestao komadić one mirne i staložene sreće i ljubavi koju je tražila u svojim pjesmama. Cijeli se život uzdizao ovdje, u tim pjesmama i nastojanjima kao tragedija ljubavi, kao neuzvraćenost dubljeg razumijevanja i izostanak očekivana ispunjenja nekad naslućena i željena života. Tako i njeno samotnjaštvo posljednjih deset godina, odlazak u Stubičke toplice na stan k prosjakinji Magdici i težak život od čvornate kore umjetničkog kruha, nije tek puki odraz osebujnosti jedne poetske prirode i njene sudbine već i primjer svekolike životne nedaće jedne bezočne kulturne politike koja svoje izvorne vrijednosti prepušta nemilim udarcima i nezasluženim patnjama. I sada kada se prisjetim Vesne, njenog ogromnog šala, nastojanja da gotovo dječjom nevinošću riješi osnovne životne probleme i pitanja, obuzima me beskrajna tuga i osjećanje krajnje nemoći. Ponajprije zbog oholosti koja će je uvijek pozivati i prikazivati, mahati njenom umjetnošću i dičiti se stihom, ali neće naći trenutak da je zaštiti ili pomogne, stavi na vrijeme u neku sinekuru pristojnosti egzistencije daleko manje skupu od tolikih besmislenih i skupih lakrdija naših vlasti. Naravno da je sada kasno za sve osim da se oda počast jednoj osebujnosti, poetesi koja nadrasta svaku učmalost i ne mari sve do svoga kraja za nepregledne kategorije prosječnosti naplavljene na rubovima hrvatskog pjesničkog i drugog kulturnog zrenja, ostajući time izoliranom ali postojanom u iskrenosti svoje osebujne umjetničke pobune. Vesna je rođena u travnju 1922. na Zlarinu. Odrasla je u siromašnoj obitelji koja je imala četvero djece, pa je zato često boravila kod rođaka u Splitu i Šibeniku. Maturirala je u Splitu 1940. godine, a potom studirala u Zagrebu. Njena intimna Odiseja počela je jednom nesretnom ljubavi još 1938. godine, što ju je zauvijek obilježilo. Često obolijeva, brat joj je poginuo kao partizan u Drugom svjetskom ratu, a nakon kojeg ona upisuje studij filozofije kojeg kasnije prekida. Svi ti događaji kao i tifus od kojeg oboljela na radnim akcijama prilikom gradnje pruge Šamac-Sarajevo utječu na njen život i pjesnički izraz. Svoju prvu pjesmu "Pramaljeće" Vesna je napisala i objavila još kao dijete na Visu 1932. godine, a potom u listu "Sjeme" kojeg uređuje Jure Kaštelan objavljuje 1938. svoju drugu pjesmu "Zov". Prva zbirka pjesama "Zore i vihori" izlazi 1947. godine i odmah snažno utječe na domaću pjesničku scenu. Ukupno je objavila preko 60 zbirki pjesama, proznih i dječjih dijela. Više puta je nagrađivana od strane stručnih i strukovnih udruga, a godine 1982. dobila je i nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo. Unatoč tome, teret siromaštva i život oskudice bili su ono tamno i teško svojstvo jednog izuzetnog života, nadahnutog pjesništva i značenja estetike koja će još dugo vremena biti nezaobilazna činjenica suvremene hrvatske književnosti. Draga Vesna, gdjegod sada bila i što god da se dogodi sa svima nama na ovoj kugli kamenja i blata, uvijek će stihovi tvojih pjesama biti tu, u nama, ispod kože, kao krv, srce i one ruke, toliko nevine i lijepe, da ih ne možeš ne sanjati. Laka ti zemlja, draga.

9 Votes

Marijan Grakalić: Trešnjevačka balada

U malim ulicama Trešnjevke uz prugu još postoje prizori neodvojivi od starih pjesama što ih pamtimo iz mladosti. Naizgled su neprolazni kao i prašina na cesti i okolnim malim dvorištima, kao dio zaboravljene kaldrme koja više ne vodi nikuda ili napuštene kuće nekada zidane za željezničke činovnike a potom ostavljene izvan svake sudbine. Spokoj predvečerja dolazi ovdje do izražaja sam po sebi jer tu je sve izdvojeno i već prošlo, te baš kao i svaka gotova priča nema potrebe za neku nervozu

Ponekad prođem tim putovima kako bih vidio kuda je to odlutala tišina dok svi drugi dijelovi grada ne žele ništa nepoznato. S druge strane pruge u visokim četverokatnim zgradama sivih i dotrajalih fasada, nekoć možda lijepih, osjeća se pritisak nemirnog šaptanja pod krovovima zbog kojeg ljudi navlače zastore na prozore kako susjedi ne bi primijetili nagost njihovih riječi ili pak neki na tren odlutali prazni pogled. No ovdje, s druge strane, dok hodam uz štreku i vlakovi mi dolaze u susret i dok mi se čini da sam zaboravio sve pročitane pjesme, osjećam onu grubu radost neodvojivu od mjesta koje je sve već reklo i koje stoga ništa više i ne treba. Gotovo da svečano prolazim kraj zaboravljenih gradnji, bake koja sjedi u nedalekom dvorištu na stolici i gleda u svoje stare papuče sa coflekima baš kao i svaki dan, dok miris kave iz velike pržionice upečatljivo vlada cijelim tim krajem.

Sve je tu iz dana u dan toliko nepromijenjeno da se mogu osjetiti živim u svakom koraku, u svakom satu, i sa lakoćom se u mislima vratiti u svaku mladost i svako doba, jer ovdje će i dalje sve biti isto, onako kako treba, kako je uvijek.

Vlakovi sad odlaze dalje. Putuju pod onaj zeleni sjaj sunca koje se gubi na zapadu da bi potom u crnini noći došli ka svome cilju negdje u Zagorju, Štajerskoj ili drugdje noseći putnike i misli zastrte u vagonima od zvijezda i tihog noćnoga neba. Tko zna što ih zove i kakav šum odzvanja u tim dušama iza zabrinutih očiju, umornih lica za koje se tek može pretpostaviti da su ponekad doživjela blage dane i mirna nedjeljna jutra u kojima se dvorištem crkve širio miris jorgovana. Neka im je sretno u tim nepoznatim mjestima, moguće malim i isto tako izgubljenim, kao što je i ovaj komadić Zagreba ostavljen u boli iz nekog prošlog vremena nalik na neugledan i nepriznati spomenik.

Pale se prva ulična svjetla. Mir je sada skriven u tami, tup od tjeskobe i osamljenosti isto kao što se i samotna starinska česma iz koje kaplje voda ovila mrakom kako bi ostala iza vidikovca bilo kakve mašte. Sada se pod škrtim svijetlom pljesnive ciglane kuće što ih jad nikada neće napustiti i zapuštena dvorišta pod tamnim sjenama listova i grana još više čine kolijevkom svih naših utihnulih sjećanja. Baladom od koje se ne može pobjeći.

Marijan Grakalić: INTERMEZZO ZA TRANZICIJSKU PORNO-ANKETU

(Ulomak iz romana ''U pandžama photnog zmaja'')

Život često nije onakav kakav se čini. Zavetu se nikada ništa nije činilo budući da je već pola stoljeća živil sâm u drvenoj kućici na Gornjoj Kustošiji. S njegova nevelikog imanja pružao se pogled na slamove Trešnjevke i Ilicu, koja je zavijala oko ciglane dalje, prema Gajnicama. Da mu je penzija bila veća, ne bi odlazil iz kuće prodavati životna osiguranja i uvjeravati mulce da je to "siguran put" u "mirnu starost", već bi je živio. Firma i mjesto na kojem je nekoć radio kao šef propagande samo s osnovnom školom više nisu postojali. Za njega se pričalo da je bio naočit kit i da su se na njega palile prave trebe. Posebno neka Hercegovka, ali je on, razmaženi jedinac kakav je bil, zajebo zaruke pobjegavši nakon zaručničke zaherice, koju je neki curin rođak dofurao čak iz Beča. Jebi ga. Život nije htio da se Zavet poslije toga ikada skrasi pa je živio sâm. Pizdarija s Plavim oglasnikom koju je smislio Zmaj možda mu je stvarno mogla promijeniti život; osjećao je da bi nešto trebalo mijenjati. Tim prije što je bio uvjeren da više nema što izgubiti.

Toga jutra obilno je doručkoval pa je mislio da mu se zato ruke vlaže više no inače. Ustvari, bio je uzbuđen. Palila ga je već sama pomisao na mlade komade. Sjeti se prošloga ljeta i svega onoga što se moglo od komada vidjeti po ulicama, pa se smrzne. Vidio je svakakve: plave, crne, cicate, raskuštrane, valovite, kovrčave, zamusane, napućenih usnica, lakiranih nožnih noktiju, lijepih zubiju, zanosne, razbludne – uostalom, ma kakve da su, sve su bile poželjne. Barem njemu! U laganoj odjeći, ili njezinim dijelovima, šepurile su se Ilicom, Cvjetnim placom, Trgom, baš posvuda. Da izludiš! Živo ga je rajcalo da li i komadi koji daju oglase za seksi usluge tak zgledaju. Kaj ak su droce druga liga? Onda bu bacil novce, pomisli. Ipak se nekako skulira, zaključivši da je svaka prilika dobrodošla. Nije mu se više barilo raspuštenice i polovnjače starije od pol stoljeća, čime se svojedobno strastveno bavil. Prvo zato kaj je moral mnogo brbljati o svemu. Od toga kakvo je vreme, pa zakaj pada snijeg ili sija sunce. Onda je moral saznati sve o obitelji i, naravno, bivšem mužu koji je u pravilu bil zadnja svinja. Sram ga bilo: pajcek jedan! Pa onda o deci i vodenim kozicama, šarlahu i prvim zubićima. Svašta muškarac mora pretrpjeti zbog pičke. Moguće da Zmaj ima praf. Moguće da baš tak treba: nazoveš picu iz oglasnika, daš peneze i dobiješ ono kaj si platil. Kao kod mesara: dvije kile svježe teletine – sto dvadeset kuna. Prava pica oko četiri glave. Pa i nije tak strašno. Ustane i ode do kuhinjske police pa izvadi limenku na kojoj je bilo otisnuto 505 sa crtom. Stajala je pored pokala što ga je dobil kao najbolji strijelac na natjecanju iz pucanja zračnim pištoljem još šezdeset i osme. Davno u njoj više nije bilo bombona. Tu je sad šparal lovu koju je dobil kada je dotepencima prodal roditeljske vinograde. Prvo izvadi marke, a onda ih spremi. Kaj čemu marke kad ima kune. Izvadi drugu vrećicu nabijenu parama pa odbroji soma. To bi po svim pričama trebalo bit dost. Zatim limenku vrati na mesto, a soma stavi u gornji džep kućnog ogrtača. Bil je spreman. Drmne travaricu pa se zavali u starinsku fotelju i stane proučavati oglasnik. Bilo je svakakvih ponuda, ali najviše mu se dopala sljedeća: "Mlada djevojka. 20. Bi sklonosti. Pruža gospodi ugodne trenutke u njihovu domu." Ne bez izvjesnoga krzmanja, Zavet nazove broj mobitela.

– Alo. Ovdje Leonida – javi se mladi ženski glas.
– A ovdje Zavet – reče on. – Ne, šalim se. Šalim se. Ovdje Željko. Recite, što nudite i tako…
– Nudi ti se, stari, sve. Drkanje ti je sto kuna. Pušenje dvjesto. Jebanje tristo kuna, a analno četiristo. Moraš imat svoj prostor i dolazim do tebe za po sata – izrecitira ona i brzo doda: – E da. Sve ti je preko kurtona. Jasno, jel? Bez toga ne može.
– A, gospodična, kak izgledate?
– E, ja sam ti crnka. Visoka sto pedeset i sedam. Pedeset kila, grudi trojka i ima me u guzi. 22 godine.
– Pa onda dođite – pristane Zavet i dâ joj adresu.

Zavet malo uredi brlog. Obriše prašinu s polica i sa slika. Zmazano posuđe brzo spremi u sudoper pa se baci na tuširanje da mladu picu dočeka čist. Pokucala je na njegova vrata baš kada je ostatke sijede kose šarafio češljem. Na brzinu odjene svileni kineski ogrtač sa zmajem na leđima, koji je davno kupil na placu, i otvori vrata.

Izgledala je upravo kako je rekla. Vesela cura, tamne kratke kose i lijepa okrugla lica i očiju. Noge nisu bile duge, ali je guza bila izbočena i okrugla. Mirisala je na neki parfem koji nije poznavao te se pomaknuo ustranu kako bi ušla.

– Evo me, stari – reče mu Leonida kao da se poznaju već čitavu vječnost. – Reci ti meni, koliko bih ti ja ostala, jer danas imam mnogo posla. Svi oće nešto jebat. Pa nek onda jebu mene. Ha. Ha.
– Pa, sat vremena. – Zavet se teško prilagođavao novim situacijama, a posebno takvim, delikatnijima.
– Dobro, sat vremena. A što da ti radim tih sat vremena?
– Sve!
– E, to je onda petsto kuna – reče Leonida i ispruži ruku. Zavet odbroji novce. Nije se bunio što je to sto kuna skuplje jer mu se dijete sviđalo.
– Moram se samo javit na mobitel – dobaci mu Leonida skidajući kožnu jaknu s krznenim ovratnikom i nehajno je prebacujući preko kuhinjske stolice. – Sat vremena – reče nekome s druge strane linije.
– Kako najviše voliš? Sprijeda, sa strane, zguza… – raspitivala se dok se svlačila i pokazivala bjelinu svoje puti i malenih, ali čvrstih cica s krasnim malim bradavicama koje su stršile. – Znaš, ja sam se sada kod kuće oprala pa sam čista.
– Dobro, dobro – prozbori Zavet. Bio je osupnut neposrednošću kojom je o tim svim stvarima pričala, a tako se i ponašala.

Leonida se u međuvremenu razodjenula. Jedino je na kratkim i jakim nožicama zadržala crne samostojeće čarape čipkastoga ruba. Pica joj je bila fino obrijana, ali, na veliko Zavetovo zaprepaštenje, što je uočio kada se sagnula da popravi robu, i ulaz u čmar. Doduše, tu su se nalazile dlake tvrde i oštre kao na mrkom muškom licu. Zavet je samo stajao pitajući se što bi sada i kako dalje, kadli ga ona primi za ruku i povede do jedinog naslonjača u sobi.

– Prvo ću malo sjesti na tebe. Može? – reče mu pa ga posjedne u fotelju. Sklupča se na njemu i počne ga milovati po licu, prsima i trbuhu. Malo mu olabavi pojas na mantlu pa zavuče rukicu i uhvati mu karu, nježno, kako Zavetu već dugo nitko nije učinio. Nježno mu je drkala pa se onda spustila na koljena i počela ga grickati. Izvadi ga iz usta pa vrhom jezika prijeđe preko glavića.
– Matori, pa dobro ti napreduje ta tvoja kara. Ajde da ti stavim gumicu pa da me dobro izjebeš – predloži ona.
– Može, al ja bih ti je i malo lizao – odvaži se predložiti Zavet.
– Volim da me ližu. – Leonida je bila otvorena za sve.

Prebaciše se na krevet i Zavet zaroni sijedu glavu među nožice. Prvo jezikom prođe gore-dolje po cijeloj pici, a onda nastavi udarati po klitorisu. Potom uvuče jezik pa usnama uvuče klitoris u usta, povuče ga lagano lijevo pa desno, a onda ubrza.

Leonida se dugo nije osjećala tako slobodno i dobro s nekim u krevetu kao sa Zavetom. Svi ti instant jebači samo bi ga metnuli, turali dvije-tri minute i gotovo. A ona je znala cijeniti trud. Zavet se baš trudio oko lizanja i bilo joj je lijepo; već je skoro počela svršavati kadli on stane i povuče se na nju. Njegova kara sklizne u mokru vaginu i ona uz jecaj žestoko svrši obujmivši Zaveta kao izgnanik rodnu grudu.

Zavet je užival u njezinom svršavanju. Osjećal je kako mu se mlada pička steže oko starog, ali još tvrdog kurca. Nastavi je lagano jebati, a ona je stenjala i uzdisala i lagano miješala dupetom ispod njegova glomazna tijela. Onda je okrene i zamišljeno pogleda u dupe. Cura odmah shvati, pridigne se i iz torbice izvuče bočicu s dječjim uljem pa namaza njegovu kurčinu. Potom ona lagano ukliza u njezin čmar, a ona zastenje. Prvo od boli, ali onda i od užitka. Zavet je bio ustvari nježan tip. Nježno ga je gural nutra-van pazeći i osjećajući dokle ga može gurnuti a da ne zaboli. Sa svakim ulaskom granica se pomalo širila pa ga je gurao sve dublje i dublje, a onda, na vrhuncu, počne ga nabijati svom silinom, dok je mala pod njim skvičala i dahtala.

Ležali su jedno pored drugoga i pušili.

– Ti kao da sto godina ništa nisi jebo, matori moj! – reče mu Leonida.
– Pa i nisam. Ja sam ti u penziji, a vršnjakinje me više ne zanimaju. I tako imaju brige s unucima – odgovori Zavet.
– Slušaj. Koliko ti imaš godina? Iskreno!
– Šezdeset.
– A jebeš bolje nego devedeset posto onih od dvajst. Jebeš s razumijevanjem. Paziš na ženu. Eto. To mi se kod tebe strašno sviđa. Oćeš li me zvati opet? – upita ona.
– Zvati? Ja bih te ženio. – Zavetu je godilo laskanje pa je to izlanuo ne bez primjese čežnje.
– Ženio bi kurvu? – upita mala.
– Bih!

Cura se nagne nad njega dotičući mu tvrdim bradavicama prsa i zagleda mu se u oči, kao da traži neku davno zaboravljenu stvar.

– Ma čuj, stari. Sad si me dobro pojebo i odmah bi se ženio. Pa šta nemaš ženu? – čudila se i dalje se zagledavajući u njegovo crveno i od alkohola podbuhlo lice te buljave oči. – Oženio bi me iako me brdo tipova već pojebalo i to te ne bi smetalo?
– Da! – ponovi Zavet sad već malo razdražen, ali na neki neobičan način blažen. – Čuj, ti si jedna lepa puca. Pašemo si. Kad ja više ne bum mogel, našla bi si ti nekog mlajšeg. No, do tog bu mi doba svaku večer lepo i ne bum bez veze trošil na cugu i kartanje.
– Razmislit ću jer mi se sviđaš – zaključi Leonida. – A sad moram požuriti jer ti je vrijeme isteklo, a frajer čeka.
– Koji frajer? – upita Zavet u čudu.
– Frajer koji me vozi od jednog do drugog i, ne daj bože, čuva me ako treba. Znaš da ima svakakvih budala. Nego, jel te mogu dobit na taj broj s kojeg si me zvao?
– Možeš! – potvrdi Zavet.

Kada je Leonida otišla Zavet trgne još jednu i zapali pljugu. Jebala ga je nemirna narav i nije mogao samo sjediti i ništa ne raditi. Počne ga živcirati što mu nije odmah rekla da pristaje na sve pa da ne mora čekati dva-tri dana. Onda se smiri pa iziđe u vrt kako bi udahnuo malo svježega zraka. Gledao je dolje na Zagreb, koji mu se prostirao pod nogama, i uživao. Onda naćuli uši pa skoči i odjuri natrag u kuću kao da ga je sâm vrag bocnul. Kad je ušao, shvati da je telefon zvonio negdje drugdje u susjedstvu pa prokune. Nema pet minuta da je mala otišla, a on je već na iglama i čeka. Baš sam blesav, zaključi. Prisjeti se i toga zašto se u to upustio. Više ga nisu jebala pitanja koliko bi joj dao za umjetnički dojam, higijenu ili pak tehniku. Bilo mu je bitnije da je ima, bez obzira na to što nije odlikašica.

(Ulomak iz romana Marijana Grakalića "U pandžama pohotnog Zmaja", ujedno to je naš najopsežniji kurvopisni roman od preko 300 stranica)

Marijan Grakalić: Željko Jerman i moj svijet

Iskrenost oduvijek plijeni time što je neposredna, najčešće i nenadoknadiva. Upravo takav bio je i pokojni Željko Jerman (Zagreb, 10. ožujka 1949 – Korčula, 17. srpnja 2006.). Nekoliko dana prije slučajno smo se sreli na vrućem kamenom stepeništu koje vodi kroz zidine u stari srednjovjekovni grad i skrenuli na rakiju. On tada već više godina nije čuo i sa sobom je nosio malu bilježnicu i olovku da mu prijatelji mogu napisati ono što imaju za reći. Volio bih sada imati tu teku i prisjetiti se cijelog tog razgovora, ni po čemu posebnog, običnog i ljetnog – o djeci, plažama i kućnim ljubimcima. Utopio se u moru ispred samostana sv. Nikole, nesretno i banalno, ostavljajući nas zatečene u nevjerici iznenadna gubitka.

Kao rijetko tko zračio je onom domaćom prisnošću koju može izroditi jedino asfalt Zagreba i taj je grad bio i ostao za njega vječno i jedinstveno mjesto otkrovenja, umjetničkog i osobnog. Od ozbiljne šprehe pa do sarkazma provlačile su se oduvijek u njegovim riječima siluete dotrajalih kuća i prašnih ulica, realnost posrednika zbog novih traperica, značaj i posebnosti domaćeg od stranog rocka, ali i teme buntovnog idealizma umjetnika koji živi svoje poslanje kao što se i sve drugo bilo to nevidljivo ili ne pri tome gubi u onom sutonu u kakvom je negdašnji Zagreb nestajao svake noći uz pijance, škripu tramvaja, rijetke automobile i radnike u plavim odijelima koji žure na spavanje iscrpljene poslom. Snažnom prisnošću vlastit je život pretpostavio kao umjetnost ostajući pri tome dijete grada u kojemu je znao sve špelunke i sve face, gdje je nesvakidašnjom hrabrošću iznjedrio vlastiti art unatoč nedaćama, klikama i klanovima, ostajući pri tome samosvojan s jedinstvenim pristupom zbilji i njenoj predodžbi, a što se vidi u njegovom filmu "Moj mjesec" iz 2005. godine.

Moguće je kako je misao da je jedan dan ili tek jedan trenutak dovoljan da izrazi cijeli život ili njegov sukus ona osnova koja leži u fascinaciji fotografijom što je temeljito pogodila Jermna, pa je on 1967. godine prekinuo školovanje i posvetio se tom mediju. Fotografski tečaj završio je 1970. godine kako bi potom pokrenuo studio "Blow Up", a 1973. pristupa radikalnim postupcima lijevajući kemikalije na film kako bi takvom dekonstrukcijom ukazao na važnost unutarnjih procesa na umjetnost i njen odnos prema realnosti. Taj izražaj prepoznaje povjesničar umjetnosti Radoslav Putar, bivši član kultne umjetničke grupe "Grgona" pa Jermanove radove uvrštava u važnu izložbu nazvanu "Nova fotografija". Dvije godine poslije upravo mu Putar priređuje i prvu samostalnu izložbu "Subjektivna fotografija", a Jerman zajedno sa Vladom Matekom, Borisom Demurom, Fedorom Vučemilovićem, Svenom i Marijanom Stilinovićem osniva "Grupu šestorice". Ova umjetnička akcija izvodila je prepoznatljive artističke intervencije po gradu, često na tadašnjem Trgu republike nastojeći angažirano ukazati na promjene što ih umjetnost stvara u nekom prostoru ili u svijetu. U tom periodu nastaje samo-pokrenuta galerija "Podroom" gdje se organiziraju izložbe i akcije. Sve to vrijeme Jerman snima i ono što naziva "Moj dnevnik", a što je ustvari jednostavna i svakodnevna umjetnička akacija koja nastoji prodrijeti u bit stvari i prikazati ono inače nedostupno.

Jedna od mladenačkih anarho-art akcija bila je primjerice anti-komemoracija bardu naše književnosti Miroslavu Krleži izvedena na njegovom sprovodu 1982. godine. Nabavljajući propusnice za pogreb temeljem iskaznice nekog udruženja umjetničkih fotografa, Jerman izvodi "nevidljivu akciju" snimajući sprovod fotoaparatom bez filma, dok Vlado Martek ostavlja tom prigodom uokolo Krležine knjige iz vlastite biblioteke. Javne umjetničke akcije Jerman je u period od 1979. do 1983. godine često izvodio sa svojom prvom suprugom Vlastom Delimar, današnjom heroinom našeg performansa. Poetska osnova Jermanove umjetnosti i osjećajnosti koja se trudila biti angažiranom i suvremenom svoja idealna počela nalazila je u onim uzorima kakvi su opjevani primjerice u njemu važnoj romantičnoj pjesmi Heinricha Heinea "Lorelei" koja govori o predivnoj vili Lorelei što svojom zvonkom pjesmom mami mornare zanesene osjećanjima u sigurnu smrt u vodama rijeke Rheine. Takvo osjećanje za tragično odnosno za smrtonosnu prirodu ljubavi i umjetnosti prisutna je u Jermanovim djelima. Ipak, on od ideala ne odustaje jer smatra kako je hrabrost ne samo iskustvo nego i osnovno obilježje originalne i samosvojne životne i umjetničke pozicije. Tako brak s Vlastom Delimar započinje kao umjetnička akcija javnog vjenčanja i nastavlja se velikim intenzitetom spajanja ne samo dvoje ljudi nego prožimanja umjetničkog nadahnuća sa životnom svakodnevnicom. Nakon nekoliko godina takav odnos izjeda ih oboje pa se rastaju ali ostaju prijatelji.

Željko Jerman zadužio je u mnogo čemu modernu hrvatsku umjetnost. Ponajprije radom "Ovo nije moj svijet" ispisanim na roli foto papira i izloženim na ulici jer je upravo njih i inače često pričešćivao svojim artom. Značajna je i njegova izložba "Moja godina", te "Punk Art". Na Slobodnoj umjetničkoj akademiji u Splitu predaje od 1998. do 2001. godine, gdje pokreće i galeriju Ghetto. No ono što me je uvijek oduševljavalo bili su njegovi tekstovi i kolumne koje je pisao. Prvo u "Studentskom listu" od 1988. godine, a poslije i drugdje iskazujući neporeciv slobodarski duh koji nije priznavao autoritete često se izrugujući njihovim glupostima. Jerman je čovjek koji je u ono navodno neslobodno i sivo vrijeme razvio transparent s natpisom "Ovo nije moj svijet" – hrabro i postojano braneći svoju autonomnost i pravo umjetnosti na slobodu. Pravo ujedno i na ove riječi koje pohađaju davno otišla prijatelja ne želeći i ne dajući da se svijet svede na ništavnost.

Marijan Grakalić: Miroslav Krleža – Teatar i općesvjetska nervoza smrti

Vrijeme ne znači nužno i odmak od onog tajnoga plamena čije zračenje i toplina i danas plamti u punini umjetničke prisutnosti i izražajnosti, kako je to slučaj sa s djelima Miroslava Krleže preminulog prije više od tri desetljeća. Aktualnost njegovih dijela i danas prelazi svaki okvir doskočice nudeći ponajprije inteligentnu duhovitost kao preporučeno pismo koje stoji iznad blijede slike suvremene stvarnosti ali i iznad predstave davno umirovljenog neba koje se ponekad voli dočaravati svim onim skupocjenim maglama što prikrivaju neprijatne zbrku otužne i nepravedne zbilje.

Nezaobilazni Krleža stalni je izazov teatra, posebno se to odnosi na njegovu najpoznatiju i najizvođeniju dramu "Gospoda Glembajevi" iz 1929. godine Posljednji primjer tome je njeno izvođenje u režiji Ivice Buljana postavljeno prošlog mjeseca u Ljubljani na pozornici nacionalne drame u integralnoj verziji. Buljan, koji se Glembajevima dakako bavio već i prije, sada u ovoj izvedbi koja traje preko četiri sata otkriva bitne i bogate nijanse Krležina teksta. Prošle su godine, dakle ne tako davno, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu "Gospoda Gelmbajevi" izvedeni su u režiji slovenskog redatelja Vite Taufera. Nešto prije toga, u veljači iste godine ta je predstava predstavljena u izvedbi "Ateljea 212" u režiji Jagoša Markovića u Beogradu. No i druga Krležina djela, kao što je to drama "Kraljevo" koju je u HNK-u u Zagrebu postavio Ozren Prohić ili predstava "Leda" koju je za "Gavellu" režirao Boris Svrtan, govore kako je interes za Krležu i njegovu književnost postojan. Baš zato omeđivanje njega kao pisca koje ide za tim da ga ukalupi u raznorazne predodžbe svođenja književnosti na okvire političkih ideja i struktura predstavljaju promašaj. Jedan od pokušaja emancipacije od tih ambicija je i predstava nastala po Krležinim djelima "Europa danas" a koja je napravljena u koprodukciji SNG-a iz Maribora, East West centra Sarajevo i mariborske ustanove za obilježavanje 2012. godine, jer je Maribor danas aktualna europska prijestolnica kulture.

Moguće je da uistinu postoji osvjedočenje posmrtne iskrenosti koje se ponekad zbunjeno i nesnalažljivo i nalik nevoljnoj brizi iščitava i onda kada je posrijedi pomanjkanju neke druge sudbine. Posebno je to vidljivo ovdje kod nas gdje beskrajna tmina prostora i mitova pogoduje svakoj priručnoj hipnozi mišljenja. Tako izvedbe Krleže postoje kao neke dobrodošle sezone razuma, utvrde oslobođena artistička iskustva bez zabati patetike zasnovane na ironijama pravednosti koje su čudom izmakle čeličnim stegama neimaštine duha koje ne mogu govoriti bez riječi mržnje.

Postoji tu čitava prtljaga i brojalice svakojakih zasluga, no figura nužne pobune i njene grmljavine ipak ispadaju iz Krležina dramatskog relikvijara koji provocira onaj žalac dijagnostičkog minimuma za sve vrste magija nemorala, kobne oblike povampirenosti i česti protuprirodni optimizam. Neskriveno prokazivanje mistike slijepe svrhe financijske otimačine i grabežnih pljački što stupaju u četveroredu ili šire, naricanje aranžirano dresurom jauka u blatu i drugi opći efekti zločina, te ismijavanje izlišnosti ispraznog govora i danas dovode do toga da je svaka Krležina predstava prvorazredni skandal. Smak svijeta malograđanske retorike nagnječene premudrim savjetima i oboružane i besplodnom misaonom municijom pljeska gomile.

Potrebno je naglasiti kako dramski element sve i svakog ovdje stavlja u odnos prema žalosnoj kosturnici prisutne općesvjetske nervoze iznoseći na površinu ono važno tajanstvo stvarnosti izborano u reljefu kojem nedostaje ikakve principijelnosti i poštenja. To se potvrđuje i danas u kada slike neposrednih ubojstva, ratova ili nepravdi u modernim medijima više nisu ništa drugo do li svakodnevna ironija što bi trebala posvjedočiti onu i tako iluzornu dimenziju ljekovitog iskustva nebrojenih političkih obrazaca i vjera o ljudskom napretku. U tom kontekstu ubojstvo jedne barunice iako je već odavno napisano nepogrešivo detektira ne tek propusnicu ugleda koje imaju osobe koje žive od političke i posjedovne vrste probave već upućuje na stalna vrebanja užasa života. Onih što su u Krležinim djelima prisutni u masi detalja. Nema tu lažnih nada, pa me često dotiče zebnja kako je ustvari stalno prisutno ono granično stanje koje dvoji između života čovjeka i sudbine trupla lutke obješene na konac neposredno prije dobrotvornog banketa.

Uostalom, kako bilo, Krleža zauvijek!

 Marijan Grakalić: Vino, magija, crvena boja, čokot, prahistorija duša i umjetnost čovjeka koji je izmislio Kajgod bluz

Urednikonstudeni 15, 2011/0 comments/Edit

Pijmo prije no što će zadnji čas nas zvati
pijmo vino danas, nemoj nikad stati;
jer kad smrtni hropac dođe i uhvati,
nebo neće tada ni kap vode dati!
(Omer Hajjam, Rubajije, 93.)

Uoči večeri što prethodi prazniku svih svetih i u kojoj je po jednom prastarom vjerovanju dušama mrtvih dopušteno da posjete svijet živih, na zagrebačkom Gornjem gradu u svratištu "Cinkuš" otvorena je izložba vinorela Ivice Kiša. Radi se o slikama naslikanima onim fluidom koji svojim svojstvima uzdiže dušu i zagrijava krvotok života, a plemenite crvenkaste nijanse tu zatočenih prizora vremenom tamne na papiru isto onako kako "stari" vino kojim su naslikane, kao i mi sami zajedno s njima. Iako grčka riječ za vino (oinos) potječe od egejsko jadranskog pranaroda, što znači kako su i riječ i i samo vino preuzeti u Grka kao posuđenice, ovdje se ne radi ni o kakvoj novotariji ili likovnoj "posuđenici" budući da je slikanje vinom drevna umjetnička vještina nastala u podneblju Mediterana. Prekrasne slike u crvenim tonovima koje odišu mirisom vina prilika su da se malo više kaže o odnosu vina, crvenila i drevnih motiva ljudske duhovnosti.

Upotreba boja u prvom slikarstvu ranih ljudskih zajednica podjednako je dio magijskog čina kao i sama slika koja ima vrlo vjerojatno i apotropejski karakter te nastaje tokom rituala. Dapače boje na ranim ritualnim predmetima, žrtvenicima i vazama u funkciji su obraćanja silama u koje se vjerovalo shodno štovanju primarnih vegetativno kozmoloških ciklusa, a posve nedvojbeno crvena boja (oker, cinober) od najranijeg doba karakterizira sveto i time ideju neumrlosti odnosno vječnog povratka. Marija Gimbutas koja je posebno istraživala kultove ranih neolitskih zajednica smatra kako je crveno boja Velike boginje, Majke Zemlje i života kojeg ona stalno iznova rađa pa je stoga ta boja simbolički regerativnog karaktera. Tako postoji osvjedočena praksa, i to na jednom širokom području ukopavanja mrtvih u grobovima okićene okerom, jer kako navodi Omer Rak "pišući o problematici okera u prahistoriji "ukop u maternicu analogan je sjemenu ukopanom u zemlju". Zanimljivo je kako je još kod Grka prisutan običaj Mundus patet (otvoreni svijet) povezan s boginjom Demetrom, a koji korespondira sa kršćanskim dušnim danom i gdje su u crvenilom ukrašenim posudama ostavljani hrana i piće duhovima mrtvih (demetreioi) koji se u to doba na tri dana vračaju u svijet živih. Neosporno je kako je crvena boja ono obilježje koje u holističkim predstavama pradavne Europe postoji kao jedan od medija što otvaraju put duši natrag u plodnu utrobu boginje odnosno žene, isto kao što i kasnije svojstvo crvenkastog ognjenog vina (vinum ardens) u alkemičara služi spiritualnom uspinjanu duše k svojem izvoru. Dapače, svetost crvene boje zabilježena je još kod ritualnih pokopa neandertalaca što se može ovjeriti nalazom groba tzv. Crvene gospođe u Wellsu čija se starost procjenjuje na oko 26 000. godina a koji je pokriven crvenim okerom, dok su recimo životinje nacrtane kredom u špilji u Lascauxu ispunjeni crvenilom kozje krvi, a što je ustvari magijski čin kojim se nastoji osigurati bogatstvo divljači potrebne za opstanak. Tako i novozavjetna poruka "Ja sam pravi trs, Otac je moj vinogradar" (Iv.15.1-11,1.) značajna je uputa prema golemom protokompleksu mnogih ranijih predodžbi i vjerovanja koji kroz svetost bilja i njegovih emanacija, a time i boja, govore o duhovnoj povijesti čovjeka neodvojivoj od divinizacije zemlje i njenih plodova.

Upravo zbog toga nije nikakvo čudo da biblijski otac Noa nakon potopa prvo sadi vinograd, jer je vino podjednako dio ranih rituala kao što je kasnije i ona "krv života' koja se pronalazi u euharistijskoj tajni. Vino i čovjek neraskidivo su povezani. Marin Zaninović navodi kako je "vinska loza prisutna u Europi već u tercijalno doba." Ta divlja loza (vitis silvestris) služila je kao hrana i moguće kao suučesnik kulta još u pradavno vrijeme, pa tako u ogledu "O ishrani prahistorijskih stanovnika Bosne i Hercegovine" Alojz Benac navodi da su stanovnici u naseljima sojenica u Ripču kraj Bihaća i Donjim Dolini kod Bosanske Gradiške jeli grožđe. No, posvjedočenost u religijski karakter ovog bilja pojavljuje se u Europi na području drevne Trakije, domovine kulta boga Dionizija, u doba srednjeg neolita u ravnicama Drame nedaleko kasnijeg antičkog grada Filipija oko 3500 p. n. e.. Zanimljivo je da tokom orfičkih misterija u kojima se slavi Dionizije i njegova sposobnost samooplodnje, prema Evripidu, vjernici moraju konzumirati samo "hranu koja ne diše", dakle bilje. Na ekstatičan i orgijastički način Dionizije kao božanstvo u sebi ujedinjuje i muške i ženske principe, preuzimajući kako misli Radmilo Petrović, i one kozmogonijske funkcije kakve je prije imala samo "velika boginja – majka". Povezanost umjetnosti s kultom ogleda se u kupama na kojima je često bilo napisano "živi i pij", a što se zasigurno odnosilo na vino i vjerovanje da ono uzdiže dušu. Čuvena je kupa majstora Egzekija koja se čuva u muzeju u Munchenu a koja pokazuje Dionizija u lađi ponad koje je ogroman čokot. Pijano stanje smatralo se svetim, ne samo u Grka, jer se držalo da se putem njega dolazi u izravan dodir s nadnaravnim. Samosavršenstvo kojem teže heladske misterije nemaju nikakve veze s idejom trezvenosti koja se u duhovnom životu anticipira tek mnogo kasnije i drugdje, ponajprije u visoko razvijenim religijama kao što su budizam i islam. No vino nije povezano samo sa slikarstvom, ono je na neki način od početka prisutno i pri drugim umjetnostima, pjesništvu, glumi, tragediji i komediji koje su svoje rane dane doživjele upravo u Dionizijevom kamenom kazalištu u Ateni. Mjestu u kojem su u početku izvođene dramatična prikazanja kozmogonijskih predstava, živih spomenika pradavnih vjerovanja da bi se postepeno kroz jedan duži vremenski period umjetnost emancipirala od mitskih i religijskih predodžbi, i doveo do oslobođenog umjetničkog izraza..

Postojanje loze i vina u našim krajevima još u prahistorijsko doba navelo je svojedobno i Milovana Gavazzija na zaključak kako "pojedinosti iz pučke vinogradarske prakse" ustvari povezuju naša područja s jedinstvenim mediteranskim kulturnim nasljeđem. Tome u prilog govori i Marin Zaninović koji ukazuje na činjenicu da su Iliri koji su nastanjivali Jadransku obalu ne samo poznavali lozu i vino prije dolaska Grka, već i na pretpostavku da je putem trans-jadranskih seoba ilirsko pleme Entrijaca nastanilo jug Apeninskog poluotoka i sa sobom tamo donijelo daleko prije Grka vinogradarstvo. Ako se uzme u obzir da je na području naše obale rasla divlja loza, a i to da su Ilirska plemena bila susjedi Tračanima što su prvi uzgajali lozu od kuda su to preuzeli Grci, nije nemoguće pretpostaviti da su to isto napravili i Iliri. Povijest vina previše je kompleksno pitanje i ne iscrpljuje se tek kretskim i mikenskim vazama, već se ono spominje i u drevnijem mitu o Gilgamešu, potom u Hamurabijevom zakoniku, dok su pak posude za vino dio egipatske svakodnevnice već u doba osamnaeste dinastije. Upravo zato nije neobično kako vino postaje onaj eliksir koji posvećuje, krv božja i jedna od supstancija zavjeta koji obećava "život vječni", ili pak u svojstvu "zmajskog eliksira" alkemijska panaceja za stvaranje čudesnog "kamena mudrosti".

Slikanje vinom, tim plemenitim sokom od grožđa, danas eto, evocira raznovrsne asocijacije i povijesne crtice, iako to istodobno svjedoči i općem iščezavanju skrivene svetosti koje je ovo piće nekad imalo. Tako je ono u raskoraku između skrivene tradicije svetog i nepostojanja njegove aktualnosti u konzumnom društvu modernog doba. Unatoč tome postoji očaranost vinirelima koja je nesvakidašnja, rijetka i suptilna metoda slikanja u kojoj prevladava impozantna monokromatska elegancija. Upravo to potvrđuje kako su uistinu samo detalji značajni kada je u pitanju ova umjetnička praksa. Slike Ivice Kiša, slikara, kantautora, profesora, teoretičara kulture i domaće face s Trešnjevke odnose se ponajviše na panorame naših gradova i zgrada, na vizure koje sada u crvenim nijansama postaju ponovo nove ili drugačije i gdje sve odzvanja kroz ton, boju, skalu, sastav i oris kao jedno posve umjetničko posredovanje u harmoniji strukture svijeta i njenog izražavanja. Dojam je da su to slike u koje rado vjeruje srce, pa postaju neposredno bliskima kao da smo ih oduvijek gledali ili kao da ih znamo ili ih se sjećamo od prije. Tako je ova izložba, kao i mala radionica vinirela koja je uz nju održana i gdje se desetak namjernika okušalo u slikanju portugiscem, po svom karakteru nagrada. Naravno, ne tek vizuri ili pogledu, isto tako niti odvajanju duha od tijela kao uzročno posljedična fenomena vinskih bakanalija, nego nagrada koja se ponajprije odnosi na ponuđeno istraživanje u umjetnosti kao onaj jedinstveni fenomen koji pretpostavlja da nešto uopće i jest umjetnost.

Iako danas nitko ne zna kako je i kada nastao prvi vinirel, činjenica je da tek pojava industrije papira omogućuje da se vino kao slikarska boja pretpostavi kao medij koji omogućuje svu izdašnost ove tehnike. Bili su u kratkom periodu popularni početkom dvadesetog stoljeća, da bi potom nestali na dugo vremena pod najezdom boja i njihova usavršavanja. Pretpostavka je da su prvi vinireli izrađeni na području današnje Italije, moguće na platnu ili koži, ili pak negdje drugdje na području Mediterana. No, ono što zanimljivo jeste da sadašnja aktualizacija vinirela od strane Ivica Kiša predstavlja svojevrsni fenomen koji se ogleda i u tome što svaka slika osim potpisa autora ima i zapis kojim vinom i iz koje berbe je naslikana. Tako određeno arhiviranje vinirela postaje dodatni element interesa i proučavanja, a slika neodvojiva od one krvi života po kojoj je umjetnost jedino vječna.

Marijan Grakalić: Mala saga o velikom pivu

U vrijeme kada se našim prostorima šire najrazličitije vrste hilijazama, političkih soteriologija te eskapističkih ideja i nada, na stolovima pri objedu i poslije njega i dalje je najprisutnije ono gotovo mitsko piće koje već više tisućljeća opija čovjeka i nerijetko uzdiže do ekstatičkih trenutaka ili pak do prigodne demencije trenutnih briga, pivo.

Već činjenica da je naša Zagrebačka pivovara starija od sto trideset godina, a pivo se dakako ovdje proizvodilo i pilo i prije, otklanja svaku sumnju o tome kako je riječ o slučajnosti. Stoga se s punim pravom može govoriti o alkoholnoj kulturi kao zasigurno najraširenijoj i najžilavijoj kulturnoj tradiciji u Hrvata i šire, daleko prisutnijoj nego što je pismenost, poštovanje vjerskih zabrana ili poznavanje povijesnih činjenica, književnosti i umjetnosti. Mađarski pisac Bela Hamvas svojedobno je ustvrdio kako postoji određena univerzalnost kada je u pitanju alkohol, pa je napisao: "Postoji samo jedan zakon pijenja: bilo kada, bilo gdje i bilo kako." Uistinu, zdravom čovjeku neovisna duha, kojem su strana ograničenja i zabrane mišljenja, dakle delikti tipični za svaku ideologiju, ni piće nije, niti može biti nešto što bi trpjelo indeks prohibitorum. Što se tiče piva, pokojna legenda i poznati pivopija Michael Jackson u predgovoru koji je napisao u jednom pivskom priručniku kaže: "Pivo je toliko popularno, najbolje prodavano alkoholno piće na svijetu, da se na njega često gleda površno." Da kultura ispijanja piva nije nešto površno, ustvari, i ne treba posebno dokazivati. Tako slikar Alfons Mucha u Pragu slika pivske muze, dok je kod nas Mencije Clement Crnčić slikao plakat upravo za Zagrebačku pivovaru. Pivnice po Engleskoj slikao je još John Henry Henshall (1856-1928), dok se u Njemačkoj tome posvećuju Adolf von Menzel i Max Liebermann. Pivo je i slikarska tema Pabla Picasa, Édourada Maneta, Edgara Degaa, Jean-Françoisa Raffaellija, Augustea Renoira, Ludwiga Meidnera, Marcela Gromaireije i drugih slikara. Sve to dovodi nas do toga da je život s pivom oduvijek imao i određenu misaonu potku u kulturnim krugovima, a nju je Otto von Bismark izrazio stavom kako "nije lako razljutiti čovjeka koji pije pivo i puši cigaretu".

Veoma drevni obzor mita o uskrsnuću, povezan sa izmjenom godišnjih doba i biljkama, sačuvan je u "Pjesmi o Johnu Barleycornu". Gotovo mitska personifikacija ječma (barley) postoji daleko prije nego što je nastao poznati album grupe Traffic "John Barleycorn Must Die". Pjesma u kojoj Barleycorn nakon smrti uskrsava kao pivo, kruh i viski bila je poznata još 1568. godine, no zapisao ju je i objavio škotski pjesnik Robert Burns po narodnoj predaji 1782. u kojoj se opisuju vegetativni ciklusi zemlje, te sadnja i žetva, to jest uskrsnuće. Izrazito je mnogo primjera piva u europskoj i američkoj literaturi, a čak se smatra da je moguće kako neki literarni žanrovi ne bi niti postojali da se nisu ispijale kašete piva. Kako bilo, možda najupečatljiviji opis pivnice, one "Kod kaleža" daje Jaroslav Hašek u "Dobrom vojaku Švejku", a o svom onom pivu i sudbinama s tim u vezi kod primjerice Bukowskog uopće ne treba niti pričati. To se gotovo više pije nego čita. A pilo se, dakako posvuda, pa i u oksfordskoj pivnici "Ptica i beba" gdje su se svojedobno družili Clive S. Lewis i njegov prijatelj John R. R. Tolkien, pisci fantasy romana. No, i oni manje skloni fantaziji također su voljeli pivo. Tako je Louise de Vilmorin, francuski pisac, pjesnik i novinar napisao da 'život s pivom neće nikada izaći iz mode jer to pokazuje iskustvo. Moglo bi se reći da je posrijedi duboko ukorijenjeni instinkt samoodržanja, podsvjesna mudrost naše prirode, koja usprkos modernim izumima zahtijeva pijenje piva kao jedno od onih užitaka što mogu zaštititi i produžiti ovaj dragi i voljeni život."

Zagrebački list "Obzor" 1892. godine donosi članak o gradnji i osnutku Zagrebačke pivovare. "Tamo gdje za Zagrebčane Zagreb prestaje – iza Mandalice – digao se najedanput kao da je iz zemlje nikao, novi dio grada… lijepi i ogromni taj niz zgrada jest, Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada." Najme, budući da se u to doba povećala potražnja piva, pojavile su se i nove tehnologije a pivari s Kaptola i Gornjeg grada nisu mogli namiriti potrebe puka, grof Gustav Pongratz i barun Petar Dragutin Turković iniciraju izgradnju nove pivovare. Tako je 19. svibnja 1892. u Hrvatskoj eskontnoj banci na Trgu bana Jelačića priređena osnivačka skupština dioničkog društva Zagrebačke pivovare. Tvorničke zgrade gradile su se po nacrtima arhitekta Kuna Weidmanna, a izvođač radova bio je Janko Grabor. Pivovara je otvorena 12. srpnja 1893. godine s vrtom koji je posjedovao električnu rasvjetu, a to je svakako bila tada jedinstvena atrakcija. Inače, prvu zagrebačku pivovaru u današnjoj Basaričekovoj ulici na Gornjem gradu osnovao je još 1740. godine Franjo Tobias Hosz. Nju je grad otkupio 1744. godine i davao u najam različitim vlasnicima. U njoj su održavane kazališne i putujuće predstave, a glavna konkurencije bila je pivovara kaptolskih kanonika otvorena 1750. godine. Nova gradska pivovara na uglu Nikolićeve i tadašnje Bolničke ulice pokrenuta je u 19. stoljeću pa je ova u Basaričekovoj prestala s radom. Ovaj tip malih pivovara koje su imale tridesetak sjedećih mjesta i boltu za pečenje rakije posve su istisnuli novi industrijski pogoni kakva je bila Zagrebačka pivovara dioničko društvo, ili Karlovačka pivovara koju je 1854. godine u Dubovcu kraj Karlovca utemeljio Barun Nikola Vranyczany.

Zagrebačka pivovara tako već sto trideset godina proizvodi svijetlo Ožujsko pivo nazvano tako zato što se nekada držalo da se upravo tog mjeseca rade ona koja su najbolja. Ovo novo i jubilarno, Ožujsko120, crvene je boje i veoma zanosno. Spomenimo i za prave pivoljupce i crno pivo Tomislav koje se pojavilo 1925. godine a toči se do danas u čast tisućite obljetnice krunidbe kralja Tomislava (925.). No, da to nije slučajno zna se već i od prije. Još je Shakespeare napisao kako je "pinta piva kraljevska hrana." Naravno, bilo je to u doba kada se pivo proizvodilo samo zimi i u malim količinama. U srednjem vijeku Njemačka, Nizozemska i Engleska prave su pivske zemlje, a brojnim ilustracijama, tekstovima, grafikama i slikama to dočaravaju Bruegel, Rubens, Frans Hals, Rembrandt, Pieter de Hooch, Vermeer itd. Pivari, seljaci, težaci, žene, fratri, velemože i drugi, tu su narisani u jednom zrelom nadzdravičarskom tonu uz čaše, krigle i kupe pune piva. Ustvari, tek je razvoj znanosti omogućio da se pivo od sredine 19. stoljeća može proizvoditi tokom cijele godine. Prije toga proizvodilo se zimi fermentacijom (divljeg) ječma ili pšenice, a u prapovijesti se čuvalo u smolom namazanim košarama, mjehovima, izdubljenim deblima, pa čak i u velikim školjkama. Bilo je vezano uz kultove i rituale jer je, ako je bilo duže fermentirano postajalo jače i dovodilo do pijanstva, pa je ponekad smatrano nadnaravnim napitkom. Isto tako, u velikim civilizacijama starog svijeta bilo je rašireno društveno piće i oblik hrane, a obrok u Mezopotamiji ili Egiptu činio je jedan kruh i dva vrča piva. Tako se pivo naziva i "tekući kruh". Neki zato danas smatraju da pivo nastaje istodobno s kruhom, te da je veoma teško utvrditi što je nastalo prije, ali je posve sigurno da je ono piće koje se pije već u ranim poljodjeljskim kulturama. Tamo se ono pilo pomoću slamki zbog ostataka žitarica koje ostaju na njegovoj površini za izrade piva, a vrlo je vjerojatno kako su ga prve radile žene koje su se bavile poljoprivredom i kuhanjem. Ninkasu je Mezopotamijska božica piva, dok se u Egiptu ono veže za božicu Hator, dok recimo, finski ep Kelevala smatra kako su pivo na svijet donijele tri žene dok su pripremale neku svadbu.

Kai Briket Smith u antropološkom djelu "Putovi kulture" na osnovu mnogih primjera izvodi zaključak kako u rano doba, kao i kod primitivnih plemena, ideja trezvenosti nije jako popularna. Takva ideja dolazi do izražaja tek u visoko razvijenim religijama budizma ili islama, dok su prije toga alkoholna pića često smatrana dijelom svetoga. Pivo se pravilo i vrenjem škroba ili prosa, a u Južnoj Americi žvakanjem kukuruza i manioke što se ispljunulo u veliki vrč gdje se zbivala fermentacija. O važnosti piva arheolozi i antropolozi ponekad koriste kovanicu "beerbread" koja spaja i pivo i kruh u istu riječ kako bi dočarali značenje toga pića u drevno vrijeme. Pretpostavlja se kako je povijesni izvor piva u ranim kulturama koje su postojale na Bliskom istoku i gdje su se kasnije razvile Sumerska i Babilonska civilizacija. Tu se pivo proizvodilo još prije 6000 godina vrenjem ječmenog šećera i pšenice, i smatra se kako je pivo od tamo preneseno dalje, u Egipat, Perziju, Grčku i drugdje. I kasniji su narodi, Germani, Skiti, Sarmati, Slaveni također znali proizvoditi pivo. Ono se proizvodilo bez hemlja i bilo je kiselo, pa su mu dodavani začini pelin, glog ili šafran. Hmelj je u pivarstvo ušao u ruskom gradu Novogorodu koji je u ranom srednjem vijeku bio Venecija sjevera gdje se pisalo jedinstvenim pismom urezivanim na brezove kore. U ostalu Europu upotreba hmelja dolazi zahvaljujući hodočasnicima koji su to uveli u samostanske pivare iz "medicinskih" razloga, ali i zato što je hmelj pridonio jačem konzerviranju piva. Ono je tada počelo sloviti i kao svojevrsni ljekoviti napitak te se moglo piti i u doba posta. Godine 1516. nastaje u Bavarskoj čuveni Njemački zakon o pivu – Deutsche Reinheitsgebot. On je određivao kako se pivo smije proizvoditi samo iz vode, hmelja, kvasca i slada, te je na bačvama bilo istaknuto kako je pivo proizvedeno prema Njemačkom zakonu o čistoći piva. Isti je i danas ugrađen u suvremeno zakonodavstvo.

Ipak, daleko prije, u čuvenom Hamurabijevom zakoniku napisanog klinopisom na stupu od crnog diurita još u 17. stoljeću p. n. .e. n kaže se: "Pivo ne smije sadržavati previše vode i ne smije se prodavati po previsokoj cijeni." Ono se spominje i u epu o Gilgamešu, a Babilonci su poznavali 16 vrsti piva, a Asirci i Sumerani više od 70. U Indiji ono je poznato pod nazivom 'džavara" dok se u drevnoj Kini proizvodilo od riže. Frigijci koji su se u paleo-balkanskim seobama tijekom drugog tisućljeća prije naše ere naselili u Maloj Aziji odlazeći iz povijesne Trakije pripremali su pivo od ječma, prosa i drugih biljaka. Tračani se i inače smatraju prvim europskim pivopijama, a povjesničar Helaniku u 5. st. p. n. e. piše kako su ga radili od raži. Uostalom, bog Dioniz kojeg Grci zajedno s Orfičkim misterijama preuzimaju od Tračana i koji je rani primjer mita o uskrsnuću u staroj Europi istodobno je i "Bog piva". Platon je smatrao kako je "mudrac onaj koji je izmislio pivo." Zanimljivo je i to kako su istraživači iz Narodnog muzeja u Edinbourghu na jednom od Hebridskih otoka pronašli godine 1985. posudu od gline s nepoznatim sastojcima. Tako se potvrdilo da je još u neolitu spravljano pivo od zobi, ječma, meda i paprati. Uostalom, što bi značajnije govorilo o pivu nego to da njegov naziv "bira" dolazi od korijena latinskog glagola "bibere" što znači – piti. Za razliku od stvarne i usmene povijesti piva, njegova pisana povijest započinje 3400. godine prije naše ere od kada potječu glinene pločice pronađene u sumerskom gradu Uruku s poreznim potvrdama označenim znakovima vrčeva s pivom.

Ipak, pokojni povjesničarPeter Damerow s instiuta Max Plank u Berlinu, prije nekoliko godina doveo je u pitanje karakter piva u drevnom svijetu. Na osnovu njegovih istraživanja, drevno "sumersko pivo" sadržavalo je veoma nizak postotak alkohola, pa je zato on doveo u sumnju kako bi se to piće (bappir) uopće moglo nazivati pivom. Analizirajući himnu boginji Ninkasai, božici piva, nije u njoj pronašao da se radi o fermentiranom napitku. Ipak, istraživanja ukazuju da se već za neolitske revolucije prije 11 tisuća godina proizvodilo piće hladnim muljanjem žitarica, a postotak alkohola u njemu ovisio je o količini dodane vode. Dakako, ti su napitci, svojevrsno pra-pivo, bili dakako posve drugačijeg okusa i vjerojatno ne s toliko alkohola kao današnja piva. Sve to pokazuje na dugu tradiciju koju alkoholna kultura predstavlja u povijesti čovječanstva, kao i to da je pivo neodvojivo od čitave goleme mitopoetike čovjekovog razvoja i opće povijesti hedonizma.

Mitopoetika rumenih obraza

Piše: Marijan Grakalić

Postoji rumenilo obraza koje je vrijedno svakog pamćenja jer donosi pročišćenje. Prvi spomen o tome nalazimo još davno u predstavama dadoforija, sljedbenika boga Baka u tračkim i grčkim mitovima. Mistične ciste (cista mystica) ne temelje svoje predstave tek na kupicama s vinom, falusima ili zmijama i zvoncima. Atributi pročišćenja prikazani su i kožom pantere ili lava što ovija posvećenu osobu kojoj su i oči ukošene zato što ona vidi sjaj unutarnja sagorijevanja koje otvara put ka blaženstvu. Zasigurno nije slučajno da u kultu koji je nastao negdje u prapovijesti na obalama rijeke Iskar nalazimo i animalističke značajke iako je po svome karakteru ratarski. Lov koji je nekada bio izvor egzistencije sada se odvija na jednom drugom nivou, kao ritualna igra ili predstava (teatar) pročišćenja usmjerena k tome da bude dio one mistične prakse koja se tiče središnje teme kulta – odnosa smrti i djevičanstva (novog života).

Kasnije je pod rimskim utjecajem Bakus (Libero), postao božanstvo prikazano s bradom ili nalik mladiću duge kose ukrašene cvijećem. Isto tako, u suštini jednostavna predstava arhaički upućena izvornim osjećanjima postaje vremenom sve složenija i sve dalja od tog primarnog izvora i njegovog osnovnog značenja. Ipak, mistična odnosno simbolička transformacija ne iscrpljuje se samo u crvenilu kože i s njome povezanom taktilnom prenadraženošću kako kako bi se dostiglo puteno blaženstvo i steklo novo i posvečeno tijelo. Davno grčko vjerovanje tako kaže kako za oslobođenje od zlih čina treba pojesti i mačju kožu.

Animal symbolicum uvodi nas u bogat svijet raznovrsnih magijskih i kultnih predstava i vjerovanja, koje slikovitim jezikom nastoje opisati ljudski senzibilitet i odnos unutarnjeg života i prirode svetog. Iz njega nije isključena niti slika i prilika čovjeka koji time simbolički poprima nadnaravna svojstva i tako mijenja svoje biće.

Rimska boginja ljubavi Venera (čiji kult nalazimo u Ardiji i Laviniumu već u trećem stoljeću prije naše ere), ne samo da je prikazana kao mačka već je ljubavnica Bakusa s kime ima sina Mutunusa Tutuntusa (pandana grčkog Prijapa). Uz to, ona je isto tako i nježna majka Eneje, praoca Rimljana.

U tom veoma složenom kultu koji nije podnosio grijehe protiv ljubavi tijelo također ima bitnu ulogu. U Rimskom nacionalnom muzeju postoje zapisi o vjerskim festivalima vezanim za plodnost i trudnoću mladih žena pri kojima se štovala falusna prikaza vjereničkoga božanstva (Mutunusa). Zaštitnica tih procesija bila je upravo boginja Venera (Generix), koja time dakako nije prestala biti odvojena od kozmičke ravni (Venera Uranos).

Tako su misteriji koji su nedvojbeno bili i seksualne prirode te vezani uz želju za potomstvom podjednako kao i za slijed godišnjih doba, a koji su započeli na Balkanu nekad davno prije, našli i u krugu rimske kulture. Dapače, bili su tu prepisani u onu abecedu važnih vjerovanja za tumačenja ondašnje svijeta i njegovu svrhu.

Rumenilo na obrazima i podatnost svilene kože nisu tek naša moderna izmišljotina, stoljećima su dio čežnje koja traga za nikad osvojenom besmrtnošću.

Napomene o svrsi i slobodi uz predodžbe klasične starine

Piše: Marijan Grakalić

Čovjek je sam sebi često ona najslađa duhovna hrana posebno u ovo vrijeme gdje je sve relativno, međusobno povezano i uvjetovano jedno drugim. Nije nikakvo čudo što i daleko prije smrti susrećemo ljude bez smisla, one već nestale u ljušturi koja postoji oko njih, akademskoj ili na drug način njegovanoj tako da bi bila tek odar na kojem se počiva i prije smrti. Pojave često više nemaju neke granice ili vrijednosti. Zvijezde su užarene tijela na nebu uglavnom poznatog kemijskog sastava daleko od pjesničke srži, blještava munja blistavo je pražnjenje elektriciteta a ne moć boga ili šamana, također, postoji općenita teorija svega i objašnjeno je sve, već od postanka svemira do toga kako su ovce pojele ljude, i još, i dalje. Pored svog tog golemog znanja i krupnih koraka nezadržive globalne budućnosti koja nas nemilice sustiže, čovjek je i dalje nekako nevjeran sebi unatoč ponuđenim pozitivnim rješenjima i prilikama da ispuni svoju sudbinu kao obrazac neke društveno korisne svrhe. Težnja ka autentičnosti vodi ga drugdje u ona manje poznata i nesigurna podneblja u kojima stenje nesklad, a mnogi dosezi civilizacije izgledaju kao posljedice progonstva ili bolni stećci ponižena duha.

Slika svijeta dobro pokazuje prevladavajuće odnose između čovjeka i povijesti ili društva. Tu su podjednako važne Pereljmanova "Zanimljiva fizika" kao i rubrika "Vjerovali ili ne" iz "Politikonog zabavnika", također i fenomenološki spisi Martina Heideggera koji stavlja filozofski obol na ideju kako je dobar život samo onaj koji je autentičan, ali i nebrojene masovne kosturnice bez kojih se ne bi ostvarile spoznaje, bez kojih ne bi bilo koristi i bez kojih se možda nikada ništa i ne bi promijenilo. U iskonu te slike koja je danas temelj kulture, tradicije i obrazovanja stoji klasična starina iz koje Aristotel porućuje kao je pak sreća smisao, svrha i cilj života. No kako je to ustvari izgledalo?

Herodot opisuje grčku demokraciju kao ludu košnicu u kojoj masa odlučuje ne samo o zakonima već i o njihovoj primjeni, te kako je ona često korištena i kao maska pod kojim se tlači manjina a domoljublje služi kao i nama dobro poznata metoda iznuđivanja. Demagog tako od prvotna značenja vođe naroda nazaduje u značenje zavodnika naroda, a ideje istinitosti i časti u toj civilizaciji ne znače više nikome ništa. Svako tko ističe u javnosti podložan je uvredama i klevetama, a ostracizam je popularni način kažnjavanja nepodobnih koji često, da bi izbjegli kazne samo poduzimaju bijeg negdje drugdje. Među mnogima prognanici su bili Alkibijad, Aristotel, Protagora i Anaksagora. Jakobinska diktatura usporediva je sa ondašnjim stanjem "slobode" koja ustvari nije drugo do li teror polisa nad pojedincem. Tako je kod Helena sloboda uvjetna i relativna jer svatko može postati robom, najčešće zbog dugova. Doušnici sikofanti pletu intrige oko svakog nadahnuti svojom pohlepom puni strasti da svakoga izlože fukari i otmu mu imovinu i slobodu, prokažu ga i ograniče te istaknu vlastitu mizernu ulogu kao bitnu za društveni život (zvuči li poznato?).

Iako nema državne cenzure umjetnicima su propisane teme kojima se moraju baviti kako ne bi došli pod udar svećenika što je opasno je bi ih se moglo optužiti za bezboštvo. Čak i oni koji su geniji i koji su potrebni polisu istodobno su podložni odbacivanju. Drag im je Fidija, veliki umjetnik ali je problem jer je umjetnik. Telmistoklo je veliki vojskovođa i to mu se zamjera isto kao što se Sokratu zamjera mudrost a Aristidu pravednost. Anaksagora je protjeran jer je tvrdio kako je Sunce usijani kamen, a uloga religije i svećenstva bila je totalitaristička budući da je država tada sama po sebi bila i vjerska institucija, pa je moć svećenstva bila ogromna. Praznovjerje, netrpeljivost i vlastoljubivost još su gore nego danas upravljali društvom i njegovim životom, a jedino što je bilo donekle izmaklo ispod šape tih opasnih određenja bila je "podla" komedija spremna da pod svaku cijenu ismije i one moćne i one mudre. Uostalom, kroz čitavo razdoblje helenske povijesti, još od Homera koji kaže kako nema ništa jadnije od ljudi, ta se misao provlači u različitim varijacijama kao ona turobna istina kako je najbolje da se čovjek uopće i ne rodi. Tako Meandar misli da je najsretniji onaj koji zarana napušta život, dok se pak kultnom Hegesiji (Peisithantosu) pripisuje rasprava Apokarteron (Ho apakaretron), odnosno o onima koji više ne mogu izdržati život pa se ubijaju glađu. Protuteža tim sumornim raspravama je ili filozofska i spoznajna jer, kako kaže Anaksimandar, bolje je da se čovjek rodi jer može promatrati poredak stanja svijeta, ili pjesnička što se vidi iz Alkinojeva odgovora Odiseju: "… bogovi uprežu ljude u propast, da bi (čovjek) živio potom u pjesmi i spomenu potomstva".

Ograničenja i ideali koji izviru iz samih temelja zapadnog svijeta, a ovo gore tek su usputne bilješke, provlači se kroz povijest i misaonost sve do današnjih dana. Sartreova maksima kako su "pakao oni drugi" u tom kontekstu mogla je izgleda lako biti razumljiva i pripadnicima grčkih polisa kao i kasnijim ljudima gdje filozofija i misao služi zato da slobodu uživaju povlašteni i bogati, a svećenstvo i demagozi svojim doskočicama opravdavaju postojeće nepravde. Ipak nadahnuće grčkom i općenito klasičnom kulturom (grekomanija) započinje ciklusom "Atenskih starina" slikara Jamesa Stewarta i Nicolasa Reveta u Engleskoj, dok u Njemačkoj filolog Heyne 1767. započinje niz predavanja o arheologiji umjetnosti Grčke i Rima. Tada se pojavljuje Welandov niz romana o klasičnoj starini, Lessing ističe "Agahtona" kao prvi roman klasičnoga njemačkoga ukusa dok Goethe smatra da ugledanje u antiku znači njezino oživotvorenje.

No, tko zna je li baš ugledanje u klasicizam i shvaćanje turobnosti koja postoji iza tih idealističkih vizija i ljepota ono što je nagnalo Alberta Camusa na stav kako previše analiziranja i razmišljanja zavodi ljude i onemogućava im da iskoriste "pravi trenutak" za sreću. "Nećete živjeti ukoliko budete stalno tražili svrhu života" – ističe on, dok pak u 18. stoljeću kada se misao već dobrano probudila od skolastičkih stega i mjera, moda klasicizma zahvaća onaj "bolji dio" društva koji u tome pronalazi izraze drugačije i zavodljive estetike. Tako Maria Antonaeta ovjenčana lovorom i ogrnuta grčkim plaštem svira harfu, dok Angelika Kauffman, tada slavna portretistica, slika svoje mušterije kao sibile, bakantice ili muze. To je moda koja će se uz dodatna tumačenja i varijacije zadržati i dalje sve do prerafaelita, moguće i duže.

Na tragu tog oduševljenja je i Nietzschekoji unatoč senzualnosti za nihilizam vjeruje da se isplati živjeti zbog kreacija i uživanja u umjetnosti. Umjetnost kao važnu dimenziju životne filozofije odnosno subjektivnoga idealizma uzdiže doduše još Fichte tvrdnjom kako je tek u njoj moguće da neko "transcendentno stajalište postane općenitim" što ga je potom učinilo pravim prorokom svih zanesenih romantičara. U tom pogledu i klasicizam također ima značajnu ulogu u nastanku kasnijih pojava i razmišljanja jer su misaona zapažanja doprinijela tome da se jedno moderno doba još više pokrije idealima nastalim iz mimikrije jedne prijašnje povijesne epohe. Tako Babeuf mijenja svoje krsno ime u Grakhus (vidi vraga!), a časopis koji izdaje naslovljava imenom "Pučki tribun". Nebrojeno je mnogo primjera kako su klasični uzori razvojem demokracije zaživjeli u moderno svijetu, no veoma je značajno da su oni bili i vizija svojevrsna oslobođenja od stege feudalna društva i crkvene duhovne tiranije.

Tako za Francuske revolucije u mnogim mjestima niču poprsja Seneke ili Katona a moderni junaci i borci za slobodu kao Lafayette dobivaju nadimke po starim uzorima. On tako slovi kao Scipio Americanus. Napoleonovo osvajanje Egipta i otkriće piramida, Lord Elgin koji kao engleski diplomata pri Visokoj porti otkupljuje i donosi panteonske stupove u London, Joseph Bonaparte koji kao kralj Napulja počinje iskopavati Pompeje te nastanak arheologije koju utemeljuje Friedrich August Wolf kako bi se stekle 'spoznaje o antičkom društvu uopće", kostimira podjednako i modu i misaonost što traje sve do današnjih dana. Europa 19. stoljeća vrvi sfingama, karijatidama i obeliscima, antičkim lavovima i drugim primjerima nastalim po klasičnim uzorima. U Hamburgu su u to doba čak izgradili i vješala koja su imala korintske stupove.

Idealizam i njegova klasicistička nadahnuća imali su svoju reakciju u romantičkom pokretu nadahnutom idealima apsolutnih vrijednosti poznatih navodno još iz pradavnih vremena. Tu se narod doživljava kao psiho-historijski pojavu nastalu iz mita, kao što i žena , također iracionalno, potiče iz podzemna carstva "matera". Povijest, narod i pojedinac gotovo su organski povezani i svako od njih ostvaruje svoju vrijednost zahvaljujući nadređenoj formi ili ideji. Komentirajući tu pojavu sklonu pretjerivanju i umišljaju Nietzsche govori kako neki ljudi imaju previše, drugi premalo, ali da su i jedni i drugi podjednako bolesni. Clemens Brentano pak tumači: "Svaki čovjek ima mozak, srce, želudac, slezenu, jetru i druge organe, a tako i poeziju; tko jedno od svojih uda previše hrani i pazi, kako bi se to udo razvilo bolje od ostalih i na njihovu štetu, izgubio je ravnotežu. Prevelika guščja jetra, ma kako bila ukusna i tečna, pretpostavljaju uvijek bolesnu gusku". Ipak, u društvenom kontekstu iz tih pokreta (koji su ovdje ustvari tek naznačeni) pojavljuju se "moderne ideje" (liberalizam i socijalizam) za koje Metternich kaže kao su nevidljivi neprijatelji koji ga progone. Nove ideje žele reformirati društvo kako u Austro-ugarskoj monarhiji tako i cijeloj Europi, što bi ustvari rastrojilo postojeći poredak. Već od tog doba u Europi postoji snažna borba protiv onog smisla postojanja koji svoju svrhu vidi u tome da od kuće u kojoj živi bolesnik napravi bolnicu. Tajni ideal vlasti nekako od tog doba nije više tek u lažnom isticanju ideala "demokracije" klasične starine i njihovih kasniji povijesnih odraza kao primjera navodno napredne kulturne ideje, već i u baroknom idealu čovjeka kao marionete čiju će pozu, uspjeh i estetski dar isto kao i u Homera nekada razborito zapaziti i ocijeniti potomstvo. U tom pogledu tu ulogu kasnije preuzima fotograf koji slikom bilježi "duh vremena" nekog društva koje, dakako, vjeruje i propisuje da se svatko tko se opire aktualnim zakonima ustvari ponaša neprirodno.

Kako bilo, ideali klasične starine nadahnuli su svijet ka istraživanju i reinterpretaciji osnovnih pojmova i ideala važnih i za suvremeno društvo. U isto vrijeme kada se otkriva kako klinasto pismo nije tek ukras, jer ga je dešifrirao profesor Grotefend a Champollion riješio zagonetku hijeroglifa, kada pjesnički duh naroda zahvaljujući ideji Cuviera (Anatomie comaree) postaje usporediv pa se "Saga o Nibelunzima", "Kućne priče i gatke" braće Grimm poredbeno svrstavaju uz Ilijadu Homera iz Smirne i tako dalje, nastaju i druge usporedenice koje nastoje razvrstati strukturu pjesničkoga jezika i istači njegovu važnost za razvitak duha. No, istodobno cijela ta hitoriozofska euforija otvara prostor pojavi ideoloških struktura koje će kasnije značajno obilježiti političku stvarnost. Tako Fredrich Karl von Savigny, osnivač historicističke pravne škole, smatra kako je osnova svakog prava običajno pravo nastalo djelovanjem unutarnjih i nevidljivih sila. Adam Muller opisuje državu kao živi i individualni organizam, dok pak Karl Ludwig von Haller tvrdi kako vlast potiče od boga i da je prirodni poredak da se svatko pokorava volji vladara i njegovoj sili. Tako mada moguće i nesvjesno, ideali klasične kulture na izvorima njihove reafirmacije u modernom svijetu, ustvari zagovaraju one strašne a često despotske tiranske ideje i prilike kakvi su vladali većim dijelom povijesti antike.

Očito, ideali klasične starine nisu riješili temeljne ljudske dvojbe iako su potvrdili neotuđivost ljudskih strasti i patnji u samim temeljima sebi predočene slike svijeta. Uz gornje napomene recimo kako su mnoge ideje o slobodi, smislu i svrsi života česti nesporazum koji neraskidivo veže čovjeka i stvarnost, osim možda onda ako se čovjek prikloni maksimi koju je istakla Simone de Beauvoir da je u životu posebno vrijedno ono što se daje drugima u smislu ljubavi, prijateljstva i suosjećanja.

Kopljarovi stupovi plača – Ili kako je Trg žrtava fašizma opravdao svoje ime

Piše: Marijan Grakalić

Instalacija umjetnika Zlatka Kopljara osvanula je oko fontane ispred Doma hrvatskih umjetnika na Trgu žrtava fašizma, istog onog oko čijeg su naziva gotovo cijelo jedno desetljeće trajale rasprave i demonstracije zato jer se Zagreb nije i ne želi odreći svoje antifašističke baštine.

Prvotno se ova zamišljena instalacija trebala nalaziti unutar samog zdanja izgrađenoga krajem tridesetih godina dvadesetog stoljeća po idejnoj skici Ivana Meštrovića, točnije u središnjoj bijeloj i okrugloj prostoriji koja se danas pomalo nezgrapno naziva "Bačva". Kako zbog statike zgrade to nije bilo moguće, stupovi od cigli dopremljenih iz Jasenovca sa stepenastim završetkom smješteni su oko fontane arhitekta Stjepana Planića izgrađene 1941. godine, a koja se nalazi na prilaznom platou Meštrovićevom paviljonu.

Simetrija postavljenih stupova pretpostavlja zanimljivu mogućnost igre i pretpostavke dublje duhovne ako ne već i vizualne konotacije. Naime, ona vizualna nije iscrpljena tek simetrijom zvijezde i mogućeg nebeskog pečata, već u bitnom smislu grubi i istrošeni materijal cigli dramatično odudara od bjeline bračkoga kamena od kojeg je sagrađen paviljon što se sada promatra kao pozadina, dok zelenilo i zemlja okolnog parka barem simbolički pridonose zamišljanju onog vječnog groblja na kojem počivaju stradali. Raspored stupova sinkroniziran je sa zvjezdastim peteročlanim širenjem ulica oko ovog kružnog trga, a time dakako i s reminiscencijom na njegova prethodna ali i sada moguća značenja.

Pitanje umjetnosti ovdje neposredno zadire u povijest ali i urbani slog grada, no moguće i više od toga. Krenimo redom. Ovaj je trg ona točka grada koja je najčešće trpjela službu režimima i ideologijama ali i represiji. Ime mu se često mijenjalo. Do 1927. bio je to Trg N, a od 1927. do 1941. Trg kralja Petra I. Osloboditelja. Dapače, i sam Dom hrvatskih likovnih umjetnika izgrađen je na trgu gdje se prerdviđao spomenika kralju, iako je ranije bilo zamišljeno da Dom bude na Mažuranićevom trgu, tamo gdje je danas zgrada "Hrvatskog kola". Nakon što je dr. Lujo Thaller, gradski zastupnik, 1932. ostavio čitav imetak za podizanje spomenika kralju, odlučeno je da se umjesto skulpture na kraljevu trgu izgradi umjetnički dom (zaklada), a idejno rješenje je s najvišeg mjesta tada povjereno Meštroviću kao najznačajnijem jugoslavenskom umjetniku toga doba. Poslije, u doba tzv. NDH zvao se Trg III., da bi od 1943. postao Trg Kulina bana a zgrada paviljona pretvorena je u džamiju s tri minareta po nacrtu arhitekata Požgaja i Planića. Kasnije su, 1949. godine minareti srušeni, pa je to do 1990. bio Trg žrtava fašizma dok se sam Dom likovnih umjetnika po planu Vjenceslava Richtera 1951. godine preobrazio u Muzej revolucije. U doba režima predsjednika Tuđmana to je Trg hrvatskih velikana, a na inicijativu umjetnika Meštrovićev paviljon vraćen je tih devedesetih Društvu likovnih umjetnika i obnovljen za galerijsku svrhu. Danas se prostor opet naziva Trgom žrtava fašizma. Zgrade na njemu građene su u doba ekonomske konjukture dvadesetih i tridesetih godina XX. Stoljeća. Tada je bilo zamišljeno da njegov početak bude još više monumentalan i počinje sa zgradom današnje Narodne banke koju je projektirao Viktor Kovačić i njezinim nezavršenim pandanom na drugoj strani Trga Burze, također Kovačićevim projektom, a u kojemu je godinama bilo Ministarstvo kulture.

Mnogo je poveznica koje se tu susreću i govore o imanentnom zlu. Primjerice negdašnji studentski dom Moša Pijade, a poslije po Meštroviću, sagradila je JAZU kao blok stanova za iznajmljivanje. U podrumima je nakon nekog vremena najprije bio staro-jugoslavenski a potom i zloglasni zatvor Ustaške nadzorne službe Dide Kvaternika. Ovaj arhitektonski projekt projektirao je Edo Šen i njegov asistent Milovan Kovačević koji je poslije i sam u tom podrumu mučen. S druge strane pak, u podrumu zgrade kojom se trg veže s ulicom Franje Račkoga nalazio se zatvor njemačkoga Gestapoa. Zanimljivo je i to kako su mnoge kuće na trgu planirali i gradili značajni arhitekti kao što su to Viktor Kovačić ili Aladar Vladimir Barany slijedeći jedan tada popularan historicistički stil. Kako su kuće građene uglavnom židovskim kapitalom devastirane su tokom Drugog svjetskog rata, a potom nacionalizirane u socijalizmu. Danas se tu ne može nazrijeti negdašnja raskoš tih palača koje nikada nisu vraćene, pa je tako današnje političko sjedište Hrvatske demokratske zajednice smješteno u negdašnjoj trokatnoj najamnoj kući Rosenberg-Rosenstock na broju 4. Trga žrtava fašizma.

Vratimo se sada projektu instalacije K 19 umjetnika Zlatka Kopljara koja je osvanula na Trgu žrtava fašizma uz potporu Srpskog narodnog vijeća, Židovske općine Zagreb, Zajednice Roma, Spomen područja Jasenovac, Ministarstva kulture Hrvatske i Gradskog ureda za kulturu. Ona se zbog slučaja što nije izložena unutar arteficijelne okrugle "bačve" galerije odnosno muzeja, sada u vanjskom okruženju trga i grada doima ustvari prirodnije jer izravno upućuje na suočavanje i promišljanje, bez zidova zdanja doduše važne ali i manipulirane povijesti. U tom kontekstu nije dovoljno tek naglasiti vjerodostojnost umjetnosti u javnom prostoru ako se pri tome zaobiđe konkretno značenje samog prostora jer upravo ono daje ovdje onu potrebnu težinu razumijevanju kako umjetničkog čina tako i slobode da se on ostvari.

Još je važno naglasiti kako pri tome i sva druga prisutna značenja, od povijesnih i političkih do umjetničkih i artificijelnih, pa čak i grmova ruža u okolnom vrtu, sudjeluju u interpretaciji koja nije konačna. Ona nije takva ne samo zbog suočavanja, zaborava, oprosta, pomirenja, slobode ili vjerodostojnosti, već zbog same biti umjetnosti da se uzdigne iznad vremena i pojava prema vječnom pitanju odnosa dobra i zla, lijepog i ružnog, pravde i krivice. U tom je smislu Kopljarov monument i obilježje i opomena. Ono se ravnopravno svrštava u red one beskonačne težnje da se nadvlada zlo pokazujući jednostavnim primjerom naslaganih cigli kako je ono konkretno, stvarno i prisutno. Na isti je način tako, Trg žrtava fašizma, ako ne prije onda sada, opravdao svoje ime.

Tom Gotovac – Stope kao mjera memorije slobode

Piše: Marijan Grakalić

Brončane stope na pločniku postoje od nedavno kao javna memorija koja nas podsjeća kako se umjetnost nekada uspjela dovinuti do sveprisutnosti čak i tu na vrhu Ilice prema Trgu Republike i postati na jednostavan način živom ikonom unatoč trgovačkim radnjama, izlozima, prolaznicima, sivim bojama fasada, svim zvukovima i škripi tramvaja, glasovima zaprepaštenja kao i žamoru publike u negdašnjem kinu "Lika'. Nesumnjivo je kako je u ono vrijeme kraja sedamdesetih i danas kulturno zanemarena popisa stanovništva, kada se dogodio performans Toma Gotovca "Volim Zagreb", on u sebi anticipirao sve prisutne poetike nadolazeće tragedije.

Umjetničkim činom šetnje golog muškarca gradom uhvaćene su tada in falgranti egzistencijalno obnaženom imaginacijom sveukupna nemirna stanja nadolazećeg preloma povijesti. Golotinja je pri tome simbolički i stvarno nepoćudna vizija, provokacija koja pripada neukalupljenima, a odvažnost vodi tek u izgnananstvo, na granice društva ili preko njih. Dakle, upravo tamo gdje je Tom živio i gdje je za života bio označen kao marginalni umjetnik.

Groteska se bila već tada potvrdila u svom finišu. Onda kada nagog Toma Gotovca na Trgu nakon desetak minuta hapse i sprovode u policijsku stanicu na Zrinjevcu tramvajski kondukter, dimnjačar i milicajac.

Uniforma se tu ne predstavlja tek kao puko pitanje identiteta ili simbol vlasti već bitno kao sukob kultura. Onaj isti koji će u svim kasnijim vidovima i na svim razinama odrediti dalji razvoj i propast ideala pluralističkoga društva i potke njegove umjetnosti.

Brončane stope na ulici danas su također groteska. Uvlačenje vlasti koja je preokrenula šinjele avangardnom identitetu i tek memorija slobode čina, a ne razumijevanje slobode umjetnika i njegova djela.

Fotografija Ivaan Posavec

Pablo Picasso – Dah erosa i predsmrtni imaginarij

Sanja traži žrtve svoje;

U zrcalu je odraz lika;
Mišljaste, da anđel to je,
A vaša je bila slika.
(Sanja; Max Jacob, 1876. – 1944. )

Piše: Marijan Grakalić

Neke odmah pogodi sudbina da vide sliku smrti prije nego što po prvi puta otvore oči. Tada svijet stoji i u tom trenutku sve liči na zaustavljenu misao koja koleba iznad ruševina. Plač djeteta stiže nekoliko minuta kasnije kada mu se upuhne dim cigarete kroz nos čime ono tada biva odvojeno od predvečerja što se spušta na polja i nepregledno more. Lelujavi plavičasti dim diže se gore prema golemom svodu neba, iznad labirinta ovozemaljskih opreka i ograničenja, noseći sa sobom i taj prvi dah koji određuje sve. Misterij talenta uvijek znači i više nego što pokazuje i moguće je da stvarnost pri tome samo skriva izvore snažnih uobrazilja koje su u pozadini. Smionost je pri tome presudna jer se tek putem nje može dohvatiti suština onih alegorijskih vrijednosti koje umjetnik izražava u svojim djelima slijedeće zagonetne pretpostavke proturječnosti stvaranja na osobnom, društvenom i kozmičkom planu.

Isto tako, moguće je da nikada prije nije ni postojala ona umjetnost koja ne bi bila protkana magijom i u sebi sadržavala nepresušni eros, odnosno supstancija tog demona za kojeg Platon misli da je važan glasnik nebesnika kada su u pitanju strasti i umjetnost. Susreću se tu inspiracija i varljivost, nestalnost i vještina, lutanja i traženja, nadarenost i hir, dakle, sve ono što krasi Pabla Picassa (1881 – 1973) i njegov umjetnički rad u cijelom životu. Život i umjetnost pretpostavljaju se kao čitav niz metamorfoza koje slijede jedna drugu poslije i prije suočavanja sa smrću i koje oslikavaju gotovo cijelo jedno stoljeće. Smrt je tako također i na čuvenoj Picassovoj slici "Guernica" onaj usud ispred kojeg svi fenomeni gube na svojoj relativnosti i značenju. Pri tome, tu nema niti najmanjeg mjesta za nered ili slučajnost koliko god se činilo da je cijela kompozicija izvedena tek na osnovi asocijacije ideja i osjećanja. Osnovni dojam ipak se izražava kao mentalni pejzaž prisan naumu da se dođe do pozadine onog (ne)reda zbog kojeg postoji ne samo strahota rata i smrti već i ona čudesna potka zbog koje postoji neprekidnost egzistencije.

Takvo nesvodljivo svjedočanstvo posjeduje gotovo pogansku gramatiku osjećanja i zavjeta utkanih u umjetnikov osobni labirint. Ono se odnosi na preranu smrt njegove sestre Conchite koja je preminula od difterije 1895. godine i njegova sujevjerna obećanja, svojevrsne žrtve, kako nikada više neće slikati ako će to pomoći da ona poživi. I inače susret sa smrću može ispuniti duh osjećanjem neobične snage o čemu svjedoče brojni artefakti izvorne umjetnosti Afrike i drugih prekomorskih krajeva što ih Picasso otkriva kasnije u skladištima francuske etnološke zbirke u Parizu, gdje se nalaze kipovi i maske često oslikani najživljim bojama kako bi se naglasila neprekidnost egzistencije unatoč smrti te prisustvo otišlih u svijetu živih.

Kod Picassa se stoga stiče dojam da se putem njegove umjetnosti trajanju pridodaje ona nestvarna krivulja koja uznemiruje jer narušava anatomski integritet ljudskog tijela (Gospođice iz Avignona), istodobno uklapajući u svoje vizije brojne starije likovne prauzore ali i svijest o tome kako nema beznačajnih situacija u načinu kako se tumači i prikazuje svijet. Ta odlučnost da se na taj način pokuša zarobiti vrijeme jedinstveni je slikarski monolog koji govori i o prošlosti i o budućnosti, o životu i smrti, o stvarnom i imaginarnom i upravo zato cijelu tu umjetnost podiže na nivo poezije. Podneblja danas raspolućena između mita o Picassu i aktualne egzistencije njegove umjetnosti.

Gobekli Tepe – Monumentalna umjetnost lovaca iz prapovijesti

Piše: Marijan Grakalić

Gobekli Tepe arheološko nalazište kraj turskog grada Urfe svojim značajem dovelo je u pitanje brojna dosadašnja mišljenja i teorije o ranim ljudskim kulturama jer bitno mijenja poimanja o vjerskim, gospodarskim i umjetničkim dometima ljudi kamenog doba. Do sada je istraženo tek oko pet posto cijelog kompleksa koji po nekima predstavlja prvi ikada izgrađeni hram koji se sastoji od monolitnih spomenika u obliku slova T (tau križeva) visokih do šest metara i teških od 16 do 50 tona postavljenih u ovalne ili okrugle ne nadsvođene prostore ograđene suhozidom i ciglom, te s podovima popločanim taracom kakav se tek mnogo kasnije pojavljuje u rimskom graditeljstvu. Ovi stupovi postavljeni su u strogom simetričnom odnosu jedan prema drugome, ukrašeni su piktogramima, kipovima i reljefima divljih životinja i insekata, te stiliziranim statuama žena i muškaraca. Fantastično otkriće megalitskog svetilišta izgrađenog u doba kada se na tom području susreću keberska kultura koju su sačinjavali paleolitski nomadi (18.000 – 10.000. p. n. e.) i natufijanska kultura mezolitskih lovaca i skupljača plodova (12.500 – 9. 500 p. n. e.), baca posve novo svijetlo na mogućnosti rane ljudske zajednice. Posebno se to odnosi na natufijansku kulturu uz koju se veže mediteranski tip čovjeka koje je bio nizak i vitak, po Grgi Novaku gracilan, te je u svojim migracijama stigao i na naše područje još u mezolitiku (Crvena stijena) i u neolitu (hvarska kultura). Naime, već je prije uočeno da su Natufijanski lovci u prelaznom periodu prema poljoprivredi svoje ukrase, ali i alate kao što su srpovi, ukrašavali rezbarenjem životinjskih motiva što je upućivalo na tradiciju drevne lovačke umjetnosti ali i vjerskih kultova s time povezanim. Gobelki Tepe koji je sagrađen daleko prije početaka obrađivanja zemlje isto ukazuje na veliku ulogu zoomorfnih simbola u vjerovanjima starog mezolita, a očito je i to da su se oni još dugo zadržali u ljudskoj kulturi.

Datiranje nalazišta pokazalo je kako je kompleks počeo nastajati negdje oko 11.600 godine pr. n. e., a završen je u potpunosti oko 8.000 g. pr. n. e. kada je ponovo zatrpan. Upravo ta činjenica, što je hram zatrpan, omogućila je da se prepozna kako se radi o umjetnom brežuljku na kojem je nekada bilo ljudskih aktivnosti. Još 1964. godine to je uočila jedna grupa američkih arheologa s Univerziteta u Chicagu koja je nekom prigodom posjetila njihove turske kolege, ali su unatoč tome što je lokalitet bio pokriven gomilom kamenih blokova površno zaključili kako se radi o groblju iz srednjeg vijeka. Tek godine 1994. kada je jedan pastir primijetio neobične kamene obrise i obavijestio o tome djelatnike muzeja u obližnjem gradu Sanliurfu, a ovi Njemački arheološki institut u Istanbulu, počela su istraživanja predvođena njemačkim arheologom dr. Klausom Schmidtom. Tako je počelo otkopavanje ovog jedinstvenog nalazišta rane megalitske gradnje izvanredno očuvanog pod nasipanom zemljom, 7000 godina starijeg od Stonehengea, i barem 5000 godina od prvih gradova u obliženjem Sumeru. Ujedno, radi se o najstarijem do sada poznatom primjeru ljudske arhitekture koja je veća i kompleksnija no što je primjerice gradnja šatora ili kolibe. Nalazište je zbog prirode njegovog otkrića tako nazvano Gobekli Tepe što na turskom znači "trbušasto brdo".

"Ledeno doba tek što je bilo završilo. Izuzmemo li hrpe kamenja, građevine slične šatorima i nekoliko konstrukcija od mamutovih kostiju, čovjek na Zemlji još nikad za sobom nije ostavio ništa sagrađeno. I sad odjednom ovo!" Istaknuo je dr. Schmidt opisujući jednom važnost otkrića koje pripada dobu što je prethodilo upotrebi keramike jer ovdje nisu pronađene krhotine zemljanih posuda a niti za sada nastambe ili vatrišta graditelja cijelog kompleksa koji je građen u dugom periodu od oko 2000 godina. Pronađeni su kameni alati, djetla, šila, kameni vrhovi strijela, te oko kilometar dalje stijene krečnjaka, kamenolom iz kojeg su izrezivani monolitni blokovi u obliku tau križeva što su potom premještani i ugrađivani u jedinstveno svetilište. Od 1995. godine do sada je iskopano oko desetak prostorija u kojima se nalazi 40 tau križeva na kojima su i u dubokom reljefu i kao skulpture isklesane divlje svinje, ptice, krila lešinara, zmije, antilope i druge životinje, insekti, te stilizirane statue žena i muškarca s penisom u erekciji. Zanimljivo je da se ovi T stupovi nalaze u strogom simetričnom odnosu jedan prema drugom i obično oni manji okružuju veće, bez obzira da li su smješteni u okrugle ili ovalne prostorije, te uzidani u suhozide. Upotreba kosina i poluga, jer u to doba još nije bilo točka, posvjedočuje se ovdje kao ljudsko znanje iz najstarijeg doba. Za pomicanje i postavljanje ovih spomenika trebalo je, kako se izračunalo, ako su se vukli na drvenim oblicama oko 40 ljudi, a bez njih 180.

Dr. Schmidt smatra kako su skupine lovaca i skupljača živjele u negdje u blizini ovog kompleksa koji je građen iz godine u godinu, živeći pod šatorima od životinjske kože, loveći i berući jestivo samoniklo bilje. Dok kanadski arheolog Ted Banning koji predaje na Univerzitetu u Torontu cijeli kompleks vidi kao mjesto na kojem su živjeli ljudi a ne bogovi pozivajući se pri tome na teorije francuskog antropologa Claude Lévi-Strauss o prirodi zajednica koje grade kuće. Ipak, u cijelom kompleksu nema jama za otpatke koje inače nalazimo u kasnijim neolitskim naseljima, nema niti ognjišta na kojima bi se priređivala hrana, a isto tako unatoč pretpostavkama da je možda cijeli kompleks neka vrsta groblja još nisu pronađeni pokojnici kojima bi se to i posvjedočilo. Nađene su brojne životinjske kosti životinja žrtvovanih u vjerskim procesijama, što samo govori kako su tu nedvojbeno postojali obredi i rituali magijskog karaktera, te da je magija bila isprepletena sa svim vidovima života, od podjele rada, tehnike gradnje svetilišta, uloge društvenih staleža i pojedinaca, pa do mnogobrojnih pravila koja su određivala gotovo svaki poduhvat tadašnjeg društva. O prirodi svetilišta ima mnogo nagađanja, no nedostatak grobnica ne isključuje postojanje posmrtnih ceremonija u kojima bi se tijelo pokojnika izložilo divljim životinjama ili pticama, kao što je to i dan danas praksa pokapanja u vrletima Tibeta naslijeđena iz prastare prošlosti.

"Svatko je do sada mislio da samo složene, hijerarhijske civilizacije mogu da podignu tako monumentalne objekte i da su te civilizacije nastale s početkom zemljoradnje", ustvrđuje Ian Hodder, profesor antropologije na Stanford Univerzitetu koji rukovodi iskopavanjima u Catalhoyuku, poznatom i također veoma važnom neolitskom nalazištu također u Turskoj. Po njemu "Gobekli mijenja sve. Ovaj kompleks je razrađen, složen i datira od prije zemljoradnje, a to čini ovu lokaciju jednom od najvažnijih arheoloških nalazišta za dugo vremena." Dr Schmidt pak smatra da otkriveni tau križevi nisu ništa drugo do li "najranije predstave bogova". "Oni nemaju oči, usta, lica. Ali imaju ruke i šake. Oni su stvaraoci. Po mom mišljenju, ljudi koji su ih izrezbarili su se pitali neka od najvećih pitanja. Što je univerzum? Zašto smo mi ovdje." S druge strane pojavilo se i mišljenje kako su ti kameni stupovi klesani u obliku slova T i zato jer su služili kao potpora za moguće krovove od šiblja, trave i blata, no ipak njihovo ukrašavanje i simetričan odnos ukazuje na to da su imali sveto značenje i mogući kozmološki značaj, a kojeg se još nitko od istraživača nije dotakao. Prikazi životinja, oblik obrednog stupa i sve ostalo govori rječnikom simbola i ideograma koji su bili jasni i shvatljivi tadašnjim poklonicima jedne mezolitske svijesti, a o čemu mi možemo nešto doznati i iz kasnijih primjera. Sasvim sigurno tau križevi imaju svoju mitopoetiku koja korespondira s nebom za koje se još u srednjem vijeku ponegdje zadržalo prastaro vjerovanje kako je kameno. Tako egipatske stele imaju u gornjem dijelu sferičasti oblik zato jer ponavljaju vjerovanje o isto takvoj prirodi neba, dok ovdje ravnina gornje plohe sugerira na drugačiju asocijaciju i viziju ravnine neba koje je horizont ispod kojeg žive ljudi i njihove duše. U svakom slučaju su ovi kameni oblici kao totem ili stela u središtu obreda koji povezuje žive i mrtve, ljudske članove zajednice s moćnim silama za koje se vjerovalo da vladaju i žive u određenim životinjama bitnim za opstanak društva. Tako su kameni prikazi božanstava u drevnom Egiptu također bili stupovi ili ploče ukrašeni ušima kako bi bogovi čuli izgovaranje molitvi u njihovu čast.

Do nedavno nije bilo ničega s čime bi se Gobekli Tepe mogao usporediti, dok nedaleko od njega, isto kraj grada Sanilurfa nije otkriveno nalazište Nevali Cori koje također ima odlike megalitske gradnje i slične T stupove. No, ono je mnogo manje od Gobeklija i iako 500 godina mlađe, daleko primitivnije napravljeno. Jedinstven je nalaz stotina ljudskih figura od pečene gline veličine od 20 centimetara na više, ali ne i lončarije koja je karakteristična za neolitski period. U njemu su nađeni tragovi koji upućuju na to da je služilo i za stanovanje, ali je isto tako ukazalo na to da ove pred-keramičke kulture bacaju sasvim novo svjetlo na kasniji razvoj poljoprivrednog društva koje je, očito, nastajalo na jednom ogromnom prostoru i u veoma dugom periodu od nekoliko tisuća godina. Nedavno je tako National Geographic objavio tekst o problemu Gobekli Tepea s tezom da neolitsku revoluciju nije potakla tek potreba za preživljavanjem,već vjerski zanos mezolitskih lovaca koji su zbog potrebe za vjerom promijenili način života i izmislili ratarstvo. Isto je tako nekritički cijeli taj nalaz jednom drugom prilikom proglašen "izgubljenim rajem" jer se ideja raja pojavljuje u obližnjoj ali mlađoj sumerskoj civilizaciji, pa se čak daju i neke usporedbe s biblijskim Edenom. Ovu je parolu ipak, objeručke prihvatila turistička zajednica grada Urfe.

U svom radu "Animals in the symbolic world of Pre-Pottery Neolithic Göbekli Tepe, south-eastern Turkey", istraživači ovog lokaliteta Klaus Schmidt i Joris Peters bave se, osim arheološkim pozicioniranjem cijelog problema, životinjskim simbolizmom kao sadržajem totemskog kulta tadašnjih ljudi, ali i kao dijela tada prisutnih šamanističkih obreda Oni zaključuju kako je etnografska i antropološka građa skupljena u primitivnim društvima bila presudna za tumačenje pećinskog slikarstva u Franco-Cantabrijanskoj regiji. Tako su i mišljenja kako T stup u kojem je u reljefu urezan medvjed predstava lika šamana.

Za razliku od ranije paleolitske umjetnosti u Europi, monumentalna građa Gobekli Tepea prvenstveno pokazuje kako nije riječ o djelu jednog ili više individualaca, nego složenog poduhvata niza generacija cijele jedne zajednice očito složene hijerarhije i logike koja u konkretnom primjeru svetilišta govori da šamanizam nije religija već kompleks heterogenih obreda i vjerovanja. Kao takav on se kasnije pronalazi u mnogim religijama, ali baš zbog svoje specifičnosti da se radi ponajprije o magijskoj praksi nije mogao biti obzorom nove vjere, odnosno religijskim podstrekom koji bi sam zbog sebe želio promjenu načina proizvodnje. Na to ukazuje i arhaična priroda šamanističkih vjerovanja o zoomorfnoj prirodi ljudske duše, a koja su kako je očito potvrđena baš kamenom umjetnošću koju donosi Gobekli Tepe. Isto tako ovi rani nalaz tau križeva pokazuju ne samo na vjerovanja o animalnim metamorfozama za šamanističke prakse, već govore i o mogućoj predstavi tog kamenog stupa kao osi svetog centra svijeta, neba i podzemlja. Upravo zato i okrugli ili elipsoidini platoi u kojima su smješteni nisu slučajno takvi. Oni shodno prirodi shamanističkih vjerovanja ukazuju na ginekomorfnu simboliku posvećenog mjesta, u ovom slučaju na karakter hrama života i smrti u kojem su životinje oni drevni pratioci duše šamana što putuje u odgođenu smrt da bi se potom simbolički povratio u svijet živih. Pri tome već simbolički, stup (lik šamana), već počiva u rodnici novog svijeta okružen značajnim magijskim imaginarijem odgovornim za opstanak zajednice i njene slike svijeta.

Zasigurno ima još mnogo tajni i nepoznanica koje Gobekli Tepe ljubomorno čuva, ali i za sada neizgovorenih pitanja koje će ovo otkriće pobuditi kako bi se bolje razumjela ona toliko presudna promjena lica svijeta koja je započela poljodjeljskom revolucijom.

Fotografija RB