KNJIGE

Najava - Marijan Grakalić: DOLAZAK TITA

Novi roman dostupan je od iduće sedmice na najboljim knjižarskim mjestima i izvan njih.. Preporučam svima ,posebno onima što ih ne zanimaju prevladavajuće književne apologije i misaona dosada. Izdavač je Shura Dumanic a naslovnicu je izradila Petra Brnardić. Vjerujem da će vas ova gotovo adventska priča, silno razveseliti. M.G.Svoj primjerak možete naručiti kod izdavača na adresi: shura.publications@gmail.com 

Zorica Radaković: 𝐀𝐓𝐄𝐈𝐙𝐀𝐌 𝐈 𝐁𝐄𝐒𝐊𝐑𝐀𝐉 𝐀𝐊𝐀𝐃𝐄𝐌𝐈𝐉𝐄 𝐀𝐌𝐏𝐔𝐓𝐈𝐑𝐀𝐍𝐈𝐇

Ne izjašnjavam se o poeziji kolega osim iznimno, kao sada – o knjizi stvarnosne poezije prijatelja Marijana Grakalića, "Akademiji amputiranih".Inače je sva poezija "stvarnosna" – ovisno o tome kako će tko definirati stvarnost, odnosno – na što će staviti fokus. Tako, stvarnosno se proteže od refleksije svemira, društva (lokalno i globalno), ratova, ideologija, ljubavno-intimnih odnosa i propitkivanja samog sebe, svojih dilema i iluzija (što pripada zrelijem stupnju duha kad se nadilazi angažiranost kroz neku ideju i svjetonazor, sve u svemu kad dolazi do "mračne noći duše" što je pojam koji vezujemo uz poeziju svetog Ivana od Križa, a označava proces ekstremno bolnog suočavanja s istinom). U slučaju Marijana Grakalića kao pisca, pjesnika, osobe, i kao lirskog subjekta – to je suočavanje nepopravljivom istinom amputacije noge.Ta situacija je neumitnost, svršen čin – situacija bez izbora, točnije – nešto što je tek izbor između smrti i prilike da se živi invalidno, bez mogućnosti normalnog kretanja, uz tegobu ograničenja i osjećaj fizičke nemoći, dakle – riječ je o svršenom činu, prijelomnoj točki u kojoj duh obično traži viši smisao, ponajčešće kroz obzore metafizike, postojanja boga, sudbine, no – u Marijanovim pjesmama – startni ateizam ni ne pokušava skrenuti prema gnosticizmu nego – poetikom direktnog iskaza – čini proboj ka crnom humoru u ruganje smrtnosti i smrti!Činjenica jest da su tehnologija i medicina napredovali da rutinski usađuju nove organe počevši od zubnih implantata pa do kukova – čovjek je civilizacijski na putu da postane robocop, a onda – kada jednom i umre – da se preseli u cloud kao formu vječnosti, što je obećanje transhumanizma koji uvelike mijenja poslanstvo religija koje barataju vizijama zagrobnog života. No, ono što je daleko bitnije od tehničke realnosti ljudskog tijela jest to da je tijelo najosjetljiviji medij patnje.Budisti bi rekli: "Sve je patnja." Od rođenja do smrti. Uz osobni životni put prepun fizičkih, psihičkih i društvenih zapreka – svjesnim, empatičnim pojedincima patnja je i patnja drugog – bio on znanac ili nepoznat netko tko se zatekao u boli, bilo u nekoj kolektivnoj prirodnoj ili ratnoj katastrofi. Samo psihopat može biti ravnodušan na patnju svijeta, a ako bi k tome bio ravnodušan na patnju bližnjega, nekog koga zna, kolege i(li) prijatelja – tada kažemo da takav nema nema dušu. Ukratko, po stupnju suosjećajnosti se mjeri profinjenost naše ljudskosti, bez obzira možemo li ju realizirati kroz neki (aktivni) čin pomoći ili tek razumijevanjem, emotivnim i duhovnim prisustvom. Dakle, Marijan Grakalić kao osoba, kao prijatelj, a onda kao pisac – zatekao se u stanju boli (bolesti) i to u jakoj boli tijela no istodobno u visokom stanju duha u kojem je iznjedrio pjesme o toj boli, knjigu, naglašavam: aktivnu knjigu, knjigu koja izaziva na supatništvo.U tome je moć te knjige pjesama, ona je kao živa rana, živi medij razmjene čustava te je sama gesta čitanja Grakalićevih pjesama čin dubokog povezivanja s autorom i njegovim svijetom koja se dijeli na bolničke noći i dane prepune osamljenosti i neizvjesnosti. Problem je u tome što je jezik nedostatan za prenošenje suptilnih emotivnih i spoznajnih nijansi, i uz najspretniju vještinu stilskog izbora kazivanja – Grakalić ima potrebu naglasiti svoju nedorečenost pa će u pjesmi Osmijeh Bodhidarme aludirati na budističko učenje spominjanjem tog budističkog svećenika iz 5. ili 6. stoljeća koji je osnovao školu na osnovi učenja Lankavatara Sutre koja uči i zapravo opominje da se stvarnost ne može izraziti oslanjanjem na riječi (o čemu je dao i fusnotu). Ali, bez obzira na tu nedorečenost koja je, uostalom, karakteristična za sve vrste umjetnosti – stupanj sugestivnosti je nadmašuje istkanom mučnom atmosferom (u kojoj u istom viru plutaju psihička i fizička stanja i infektivni otpad i kava s automata).Zbog te "nedorečenosti" i jakih sugestija i jest teško čitati "Akademiju amputiranih". Jer, to nije štivo s kojim ćemo lakše utonuti u san, naprotiv – doživjet ćemo jezu različitih stupnjeva, baš kao i strahopoštovanje zbog brutalnog opisa bolesničke stvarnosti popraćene (crnim) humorom. Npr. u pjesmi Bakterija – gdje kazuje kako mu u rani žive bakterija koja mu osim mesa i kostiju jede vrijeme! Opis ispiranja rane i uklanjanja bakterije je toliko hladno realističan da je hiperrealan jer pri tom lirski subjekt (bolesnik) doživljava prisnost sa samim sobom.Tako, u Grakalićevom stilu crnog humora mogli bismo reći da je bol put kojim se dolazi k sebi. Baš kao i u slučajevima histerije kada, kažu to stručnjaci – histeričnu osobu treba ošamariti, pri čemu taj šamar automatski osobu vraća u normalno stanje. Dakako, nije mi namjera pojednostavljivati fenomen boli, naročito ne u spletu višeslojne patnje, bilo bi brutalno reći da je autoru iz nekih skrivenih, možda i kozmičkih razloga "to trebalo", no kad se to već dogodilo – onda su ovi pjesnički realistični zapisi oni koji trebaju nama koji smo smo na liniji suosjećanja i supatništva. Zašto?Na to pitanje se ne može odgovoriti. Ključ je u misteriji koja se nalazi u samoj biti poezije. Pa i ove, Grakalićeve koja odbacuje čak i natruhu patetike i sentimentalizma i koja se mjestimice doima kao predložak za prozu, a možda i za filmski scenarij.Naime, sama poezija kao takva ne može biti racionalna, ona je po sebi alkemijski proces jer pretače izrecivo u neizrecivo i obrnuto, pa čak i kad nastoji objektivno govoriti o objektivnom (činjeničnom). Tako – ovdje kao rezultat uočavam cinizam ispod kojeg kulja tuga za vlastitim (bespovratnim) tijelom, za osjećajem (izgubljene) cjeline; a uzmemo li u obzir planetarnu popularnost riječi "iscjeljenje" – moglo bi se reći da je težnja za cjelinom nešto – ako ne religiozno, onda svakako – mistično, te bi u tom smislu ove pjesme bile itekako nad-ateističke.Pjesme Akademije amputiranih su elegije u crnohumornom ruhu, amputirani se nazivaju "podrezanima", anestezija se prikazuje kao gotovo erotično iskustvo, itd. Ukratko, umjetnost se smatra moćnom ukoliko u njoj pulsira princip erosa i thanatosa, a ova "teška" knjiga pjesama to jest.Pa, iako je umjetnički moćna – to nije knjiga za svakoga, nije za mlađu generaciju, čak ni za početnu srednju dob, već za zreliju generaciju koja je više ili manje bogata iskustvom poraza, a koji su priprema za uranjanje u tajnu samootkrića. To je knjiga o tzv. graničnom iskustvu (iskustvu blizine smrti), mračna noć duše, noć u kojoj nema ideologije, u kojoj nema boga nego samo svijest o krhkosti egzistencije. Ipak, nije u pitanju spoj dijalektičkog materijalizma i budizma, autor nam nudi ideju beskraja, tako što će u pjesmi Rana zapisati: "Nema straha od vremena/ ono i tako nema kraja" .

Aleksa Đukanović: DNEVNIK U TIJELU POEZIJE: RIMBAUDOVSKA ISKUSTVA

Prikaz knjige pjesama Marijana Grakalića »Akademija amputiranih«, Pučko otvoreno učilište »Sveti Ivan Zelina«

Marijanu Grakaliću (Požega, 1957.), (post)jugoslavenskom i hrvatskom pjesniku, piscu, novinaru i uredniku koji živi i stvara u Blaževdolu kraj Zagreba, u izdanju Pučkog otvorenog učilišta »Sveti Ivan Zelina« publicirana je nova knjiga, 24. po redu – zbirka pjesama i poetskih zapisa: »Akademija amputiranih«.

Ova knjiga pjesama bavi se najvećom umjetničkom i ljudskom temom – motivom tjelesnog stradanja.

Čitatelji će autorov snažan izraz i rafiniranu poetiku doživjeti još bliže i osjetljivije ako razumiju da u ovoj knjizi pjesama ništa nije izmišljeno. Grakalićeva rečenica nalikuje onoj što su je sredinom 20. stoljeća – najvećeg vijeka, epohe najrazmjernije dosadašnje ljudske patnje – gradili Miroslav Krleža i Ivan Goran Kovačić. To je duga, duboko misaona, široko asocijativna, a istodobno snažno senzibilna, lirična, iskustvena, ironična, samoranjava, cinična i antinihilistična rečenica – jer Grakalić uvijek vidi »svjetlo na kraju tunela«.

U ovakvom poetskom izrazu bolnički krevet i njegov okoliš – koji su prostor rađanja, života i hoda pjesnikovih misli i stihova – nisu samo puko mjesto radnje, već cjelokupna metafizika našeg ljudskog bivstvovanja, početak i kraj, izvorište i ishodište životnoga smisla. »Akademija amputiranih« nije samo zbirka pjesama uklesana u dodir s realnim tjelesnim tegobama njezina autora – to je intimni dnevnik duhovne i tjelesne metamorfoze pretvorene u poeziju visokoga intenziteta i sugestivnosti, sa vjernim rimbaoudovskim iskustvom čije je izvorište stvarno i neposredno proživljavanje autora – a koji se, kako reče Kišov Boris Davidovič: »ne predaje pasijim sinovima«.

​»Akademija amputiranih«, donosi dakle osobito potresno, ogoljeno i duboko proživljeno ljudsko suočavanje s fizičkim gubicima, bolničkom svakodnevicom i kao posljedicom svega toga – korjenitom promjenom životnih obzora, jer kroz stihove koji nastaju u sobama vaskularne kirurgije, ambulantama i među sterilnim krevetima, autor bilježi trenutke neposredno nakon teških zdravstvenih kriza i operacija u kojima ima toliko nabijene psihološke i autopoetičke sugestivnosti i snage koja premašuje, usuđujemo se kazati, sve one patnje i nedaće koje prožimaju, primjerice, sve one likove Dostojevskoga koji odreda plivaju u raznim rezignacijama i koji su, kako Krleža reče »kao slamčice nošene strujom vjetra«. No, ​Grakalić nije klonuo ničim. Niti duhom, niti tjelesno u cjelini, niti kao umjetnik niti kao čovjek niti kao zemaljsko biće koje kao i svako ovisi od svojih bioloških kapaciteta. Njegov lirski subjekt ponovo uči funkcionirati u svijetu čije su se vrijednosti izmakle pod nogama, i to zamjetljivo uspješno i odlučno, ali sada se prostor kretanja ipak, sužava samo na bolničke hodnike, vožnju kolicima i onaj trenutak u kome, poslije svega, dolazi do ispijanja »prve jednonoge kave« ispred kliničke bolnice. Kroz daljnje motive, primjerice: šavova, zavoja i štaka, autor ispisuje vjernu i snažno kontrastiranu kroniku vlastitog tjelesnog stradanja te istodobno takvim kontrastom slavi život jače i dublje negoli uslovno »zdravi« tj. »dvonošci« jer takvim opisima i jakim konstrastom budi u čitaocima duboku suosjećajnost, divljenje i ipak jednu drzovitu dozu općeg životnog optimizma, unatoč prividno ne baš idealnoj situaciji koja je tada trenutačno bila na stvari. Dok se u tradiciji ruskih pjesnika patnje – poput Ane Ahmatove ili Borisa Pasternaka – bol često univerzalizira kroz kolektivni udes cijele nacije, naroda ili date skupine ljudi ili kroz povijesnu katastrofu i zlehudu metafizičku sudbinu naroda, Grakalić ovdje svoju bol zadržava u sferi duboko intimnog, gotovo kliničkog, ali jednako egzistencijalno teškog prostora, i opet taj isti bol instrumentalizira se tako da se subjekt ne plaši njega niti ga osjeća kao opasnost, većma kao nužnu teškoću za daljnji nastavak i jačanje osobnog sklopa psihičkih, moralnih i opće-ljudskih pa i umjetničkih vrijednota. Ruski pjesnici u boli traže transcendenciju i katarzu kroz patnju a Grakalić pak reagira prkosom, blagom ironijom i autentičnim prihvaćanjem preostale stvarnosti koja stvara i nudi nešto najbolje, nešto što ne može nitko tko nije dotakao ova Grakalićeva dna i slična im: da počne iznova i to od temelja, ne da započne promjenu ovu ili onu, već da krene živjeti ispočetka. ​Ovo – po tematici, poetici i psihološkoj sugestivnosti – velebno djelo nadilazi samu dokumentarnost bolesti koja jest »kostur« autorove poetike, ono je višestruko slojevito promišljanje o prolaznosti, samoći i povratku unutrašnjim izvorima, glasovima. Pjesnik eksplicitno odbacuje sažaljenje i sive zidove običnih dana, prijašnjom snagom koja nipošto nije usahnula pod teretom izvanrednih okolnosti tjelesne boli. Njegovi stihovi svjedoče o tome kako se i u potpunoj izolaciji, suočen s tjeskobom, može očuvati osobni integritet, dostojanstvo i neponovljivi trag slobode na vlastitoj obali bivanja.

Danas, kada ne samo u domaćoj i regionalnoj, već posebice i u europskoj i široj inozemnoj poeziji nedostaje istinitih nadahnuća – kada mnogi pseudostihovi postaju tek dekorativna ispovjedna jadikovka, tužbalica i puko jalovanje bez dovoljne misaone dubine – Grakalićevi stihovi zrače snažnom činjenicom koja govori i ponavlja da su istiniti, pa prema tome i nepogrješivo iznimno vrijedni, jer kako reče Krležin Ilustrisimus iz »Vučjaka«: »Čovjek ne stvara zato što je sretan, čovjek stvara zato što je nesretan, zato što ga biju nedaće, patnja, bol – psalmi su ispjevani zbog bola, Biblija je ispisana zbog patnje, Odiseju je napisao slijepac iz svoje muke i mraka, Devetu simfoniju je komponirao gluh čovjek da nadjača viku prostaka oko sebe…«

Grakalićevi tekstovi u NIN-u, Poletu, Danasu, Vjesniku, Mladini, Startu i Večernjem listu značajno su obilježili osamdesete na prostoru ondašnje Jugoslavije. Danas je osnivač i urednik glasovitog književnog portala kulturne mreže jugoistočne Europe »Radio Gornji Grad«, čiji spektar autora obuhvaća cjelokupni nekadašnji prostor potonule Jugoslavije i šire, te predstavlja jednu od posljednjih kulturnih i humanističkih oaza gdje se slobodno napisana riječ može pustiti u etar bez ikakvih ždanovljevskih i afadejevskih oblika cenzure. Član je PEN-a BiH, slobodni je umjetnik i, po potrebi, kustos jedne galerije u malom gradiću na padinama Medvednice.

(Tekst je u skraćenoj verziji objavljen u beogradskom »Danasu« 6/7. lipanj 2026)

Šura Dumanić: KRUG SE ZATVORIO

Marijan GRAKALIĆ: Pogled u noć, Litteris, Zagreb, 2023., 119 str.

POVRATAK – PUNI KRUG

Tijekom 2023. Marijan Grakalić objavio je šest naslova (!), među kojima roman "Pogled u noć" kao dio trilogije koja se bavi "povrakom ratnika"* Djela teška, tjeskobna i iznimno zrela – po peru, i poruci!

Roman "Pogled u noć" pogled je u nadolazeći mrak! Mrak kojeg nismo svjesni, ili od koga (pijanstvom ili kakvim drugim zaboravom) bježimo, mrak koji eventualno pripisujemo nečemu izvanjskom što nahrupi, koji nas na kraju preplavi i proguta. U ovome kratkom, ali žestokom djelu mrak će progutati aktere priče – i doslovno, i simbolički. Majstor pera, Grakalić, tek na zadnjim stranicama otkriva modus operandi nesreće koja je pogodila obitelj glavnoga junaka Filipa: njegova oca Ferenca, majke Fani i sestre Flore.

Filip se na prvim stranicama knjige, kroz maglu, snijeg i sivilo s ratišta probija prema Zagrebu. Radnja se odvija u vlaku koji u zadnjemu vagonu s bojišnice prevozi mrtve vojnike. Dobivši otpust iz vojske, glavni junak u vlak ulazi iscrpljen ratovanjem, ali se u njegovoj glavi nastavlja delirij jučerašnje pucnjave i okršaja u šumarku, ubijanje… Iskustvo je to koje u nj urezuje snažnu brazdu, pukotinu bića, kroz koju ga preplavljuje osjećaj besmisla, goleme tuge i usamljenosti, pa na jednome mjestu čitamo: Sjedio je u blijedoj pukotini zimskog jutra, a bliski su mu bili samo oni kojih više nema i upamćeni trenuci, vrijeme kojeg također više nema.

Mračan, roman noir napisan je u napetoj i strogoj matrici, riječi precizno izrezbarenih i kompozicijski ugrađenih, tako da djeluju strogo i hladno poput poruka isklesanih u mramoru. Tekst izaziva tjeskobu i tugu. Ako je svrha takve naracije bila čitatelja taknuti u srce i uvući ga u neizvjesnost koju akteri romana proživljavaju, autor je u nakani uspio. Teško prohodna radnja, sve do potkraj "gusti" tekst nije lagan za čitanje ni za refleksiju.

Opis zagrebačkoga kolodvora u ratno jutro kada se junak vraća kući, okružen sivilom i nezainteresiranošću ljudi "što prolaze peronima i hodnicima (i) postaju nesuđeni svjedoci svakodnevna i nestalna iščezavanja svijeta…"; i dalje: Susreću se tu još gutači smrti, lakrdijaši, heroji samohvale, oni što su plaćeni da ispod krinke potkazuju, blagorječivi prevaranti, ostavljeni ljubavnici, banalni makroi i svakakvi drugi svati okorjeli u svim vrstama nakaradnih zloća…, a para i dim iz lokomotiva samo još pojačavaju dojam paklene potrošenosti i jada.

No, još u onome vlaku koji je pratio blijedi Mjesec i "jedna zvijezda s licem usamljenog dječaka u kući pored pruge", nazirali su se obrisi likova koji će se kasnije pojaviti i povezati u sudbonosnoj igri, da bi se na kraju potpuno ogoljeni akteri, u grčevitu srazu odnosa i uloga te ukopani u bezizlaznost "poretka stvari", poubijali. Obruč, gotovo školski zakonito, mora eksplodirati (ili implodirati) u sveopćemu metežu i obračunu – do uništenja.

*

Razorena obitelj susreće se u staroj birtiji na Gornjemu gradu, jedva se prepoznavši nakon godina izbivanja. Otac, slikar Ferenc, vraća se iz Italije (tek na kraju saznajemo da je nakon suprugine smrti, krivo obaviješten o svemu, bio ucijenjen i upućen u Veneciju kao doušnik), sin Filip, umoran i iscrpljen ratovanjem, te posrnula, nesretna i mentalno odsutna kći Flora… I tek kod priče o Flori autor napušta poetični realizam i užasnu stvarnost nadilazi nadrealističkim opisom. Flora je, naime, jednoga dana pobjegla s gostujućim cirkusom, našavši ondje toplinu razorena doma i osjećaj slobode: …A onda bi se stvarnost povukla s bijelom mjesečevom zrakom i ona bi, gledajući u noć, naga i slobodna jahala prostranstvom neba crnog konja sjajnih očiju čija su kopita ostavljala iza sebe neshvatljive daljine. Jedne je noći jašući tako srela blijedog vuka koji je u zubima nosio komad sunca. Tada je nestalo nebo, konj se propeo i pao, zemlja se otvorila, vuk je ispustio plijen iz gubice i pobjegao pred crnim sjenama ustalim iz starih grobova, a ona se pretvorila u mjesečinu nad mirisom smrti i izgubljenom slikom Bogorodice…

Razaranje obitelji nije slučajno, nego rezultat pomnog, višegodišnjeg i zlonamjernog djelovanja jednoga državnog službenika, revnoga, pohotnog i bez (samo)kontrole, što pisac vješto koristi ispisujući dramatičan (i dramaturški) tekst koji je vješto, u krug realnosti koju opisuje, uključio sam čin pisanja, stvorivši enigmatičnu naraciju što čitatelja magnetski privlači i uvlači u svoje zagonetne kodove pune tajnovitih naznaka i slutnji.

Ovo je roman atmosfere – one izvanjske i one unutarnjeg stanja, koje se međusobno prepleću, sapleću, podudaraju i pothranjuju. Nema opisa zla (sve do posljednjih stranica, kada je Zlo prepoznato na djelu), ali ima izvanrednih opisa tuge, praznine, otuđenosti, izgubljenosti u svijetu, obamrlosti duha i osjetila, kakav je primjerice opis "zagrebačkoga sentimenta" koji podjednako prožima grad, glavnoga junaka i druge aktere: …Zašto je tako hladno? Možda, pomisli, što uistinu nisam nigdje. Samo prolazim kroz nestalna sjećanja i prošlost koja je davno dotekla svome kraju. Pa i ovdje, u ovoj birtiji, iz svakog ćoška dotiče tuga sklupčana u davno završenim životima. To je taj zagrebački sentiment, patos nestvarne nekropole, tragičan i različit od svega što postoji u drugim drevnim gradovima…

Simboli – Mjesec, imena

"I mjesečina može biti pogled na svijet", citira Krležu autor romana, stavljajući ove riječi kao krilaticu na početak, najavljujući time nestalnost i privid svijeta i priče o kojima će govoriti na stranicama knjige.

Pa kakav je pogled na svijet glavnoga junaka (autora)?

Autor provlači jedno raspoloženje kroz cijeli tekst, sublimirajući tako opise vlastitih misli, osjećaja, sjećanja ili unutarnjega egzila u svijetu koji se umotan u paučine magle i sivila – raspada.

Mjesec/mjesečina je nijemi lajtmotiv romana, stalno prisutan pokazatelj stanja u svijetu i među ljudima. Promjenjiv, pomalo odsutan, svjedok. Jednom je Mjesec običan – blijed, potom hladan, ili slab, u drugom trenutku vidjet će ga autor crnim: Prošle noći u kupeu vagona sjala je mjesečina onog crnog mjeseca koji vlada nebom nakon uštapa i koja ima moć da ulazi u pigmente živih pretvarajući ih u opsjene. Zato se može učiniti kako se pleše sa sjenama… Sablasan je Mjesec, sjena Mjeseca, njegov trag, i trag još uvijek nedorečenog, neotkrivenog (tek naslućenog) značenja ovakvog "pogleda na svijet".

Imena aktera romana, počevši od obitelji glavnoga junaka Filipa: otac Ferenc, majka Fani i sestra Flora, nastavljaju se redom s početnim slovom F – krčmarica Frida, grobari Franjo i Ferdo, te žbiri Faust i Feliks. Je li u pitanju razigrana autorova mašta ili je u primisli imao važno ime "na F", možda lik Goetheova junaka Fausta, ili drugu "faustovsku" figuru iz koje na čudesan način izviru fikcijski junaci i junakinje, njihove sudbine i ukupna atmosfera romana – to ostaje zagonetkom.

*

Rat je, reklo bi se sagledavajući cjelinu rukopisa, pojavni oblik zla koje stalno rovari među nama, puše nam za vratom, prati, širi laži, uhodi i ucjenjuje, pletući vrzino kolo – sve do njegova pucanja.

Zlo u romanu personaliziraju dvojica "službenika", od onih pogodnih i aktivnih za svake vladavine, pod svakom vlasti i režimom. Zlo je predstavljeno u punoj akciji i punoj banalnosti, pa je roman dinamičan poput mračnog i krvavog trilera. Na kraju se razotkriva zlo koje "službeno" prati oca obitelji i koje u operativcima Faustu i Feliksu, zbog njihove revnosti i pokvarenosti (pohotnosti), otvoreno djeluje, što će završiti masakrom u zagrebačkoj "krležijanskoj krčmi", pucnjavom i sijevanjem noževa te smrću aktera romana. Ovaj "naš" Faust, žbir i bahati podlac, ne nosi teret tragedije, ni u jednom trenutku ne pita se o putu kojim ide, nema savjesti, već lakoću zla koje je Arendtova davno označila banalnim, pa nije čudno to što u zadnjemu dijelu romana pisac poseže za scenarijem koji po svemu pripada baš žanru trilera, razotkrivajući "ljude iz sjene" koji vuku konce tuđih života. Drama je došla do vrhunca u završnome činu sveopćeg pokolja u zagrebačkoj birtiji, što je tek dio slike mnogo šire nego što je to priča o jednoj zagrebačkoj obitelji i dvama žbirima.

U konačnici, svi su u istome vlaku prošli kroz gustu i mrklu zagrebačku noć, koja ih je poput nadrealnog suca i tamne mjesečine – progutala i pretvorila u ništavilo. Krug se zatvorio.

Duša je čamac koji plovi tananom pučinom mjesečine u neprolaznoj noći što okružuje cijeli svijet. Treba biti lađar ili mornar, umjetnik, znati Sidartu, pomoliti se Madoni čije je lice boje suhog zlata, i moći otići iz sebe bilo na Istok ili Zapad, tamo već gdje upućuje beskraj naslućen u melankoliji dugačka sumraka…

(Šura Dumanić © IO DHK)

* Prvi je roman "Posljednji Štignjedeci" (2023.) o povratku iz I svj. rata, drugi je "Pogled u noć", a treći govori o povratku glavnoga junaka iz jasenovačkoga logora (II svj. rat); izlazi iz tiska uskoro.

izvor Stav, časopis za kritiku

GRAKALIĆEV BOG MARS

(Marijan Grakalić: "Pogled u noć", roman, "Litteris", Zagreb, 2023.)

"Pogled u noć" jedan je od onih romana koji svojom koncepcijom i strukturom drže branik i u celini brane kompoziciju i strukturu klasičnog romana kao takvog, unatoč savremenim tokovima koji su razbili i obrisali sve moguće granice među svim tim nebrojenim i novoničućim književnim žanrovima a koji su u svojoj deobnoj miksturi premašili danas svaku lucidnu, razumnu i logičnu borhesovsku proznu amalgamiju.

Književna Republika 7-22, 2024

Neveliki po obimu (varirajući tako između duže novele i kraćeg romana podsećajući time simbolično i strukturno na Krležine proze "Vražji otok" ili "Tri kavalira Frajle Melanije") novi roman Marijana Grakalića: "Pogled u noć", odmah, ex abrupto, od prvih "redaka", baca pred čitaoce i zapljuskuje ih takoreći te uskrsava pred njima nikada zamrlo lirično i melanholično književno i idejno krležijanstvo u punom obimu. Uskrsava, dakako, u novom Grakalićevom romanu ponovno sve ono što bijaše istinsko krležijansko u temama, poetici i stilu: i domobranske blatne pustopoljine iz "Barake pet Be" ili "Tri domobrana", izdiže se nanovo iz istorijske tišine gotovo isto krležijansko ratno okružje: "kiša, blato, tmina, klupko rasporenih crijeva bez mogućnosti raspleta" (Krleža, "U logoru"), i nastavljaju se u ovom romanu svi oni brojni neprekinuti filozofemski i društveno-politički ali i oni klajnbirgerski dijalogosi, ideje i promisli, monumentalno započeti iz Fricovog pera još u slavnim petosveščanim Krležinim "Zastavama".

Pojavljujući se, ipak, u današnjim prelomnim istorijsko-društvenim i ratnim trenucima ukrajinskog rata i celokupne evropske društveno-političke drame, Grakalićev antiratni ili protivratni roman po simboličkom ključu na jedan sugestivan i skoro neosetan literarni način spaja u sebi tematski, simbolično i umetnički-senzibilno tri evropska rata: po autorskoj poetici i stilistici u romanu – Prvi svetski rat (i to onaj "literarni Prvi svetski rat" iz Krležinih novela, romana, pesama i dnevnika), zatim – jugoslovenski rat 1991-1995. (koga tematizira), i današnji – ukrajinski rat (kao usputno-slučajni i fatalno postojano simbolični "memento", ili pak kao svojevrsni "post-festum").

Ono što bi se odmah po zaklopu ove knjige moralo primetiti jeste autorova snažna intelektualna doslednost i jasno primetan etički stav kroz celo štivo. Sve to takođe proizilazi i iz ranijih Grakalićevih proza, jer je ovaj autor, kako se vidi, od one vrste naših pisaca koji svoja moralistička stajališta ne prilagođavaju sredini u kojoj se nalaze, naprotiv.

U karakterizaciji svojih likova Grakalić se takođe diskretno "poigrao" (zasigurno: sa svojim velikim književnim učiteljima). Po simboličkom ključu Grakalićevog Filipa možemo, ne samo gradacijski i komparacijski već i po idejnom sklopu i karakterno-filozofskom habitusu poistovetiti i sa Krležinim Latinovićem iz 1932. godine, nadasve potpuno (unatoč uvedenim razlikama). (Zašto da ne? Ko kaže da Miroslav Krleža svog "novog" Filipa Latinovića ne bi baš tako načinio da je danas živ i da je stvorio nastavak "Povratka Filipa Latinovića", i to povratka – u Hrvatsku, na zagrebački Gornji Grad, možda baš u 1991. godinu?; baš kao što je veliki Krleža i svog slavnog Kamila Emeričkog nameravao – u svojim dnevničkim hipotetičkim razmišljanjima – provesti sve do 1941. godine i sloma Kraljevine Jugoslavije u svojoj zamišljenoj i nikada dovršenoj VI knjizi monumentalnih "Zastava".) Autor dakle, od prve do poslednje strane nenarušivo vlada kompozicijom romana, bez narativne praznine, a kroz sve to prolazi jedan tihi i neprekinuti šum i blaga kompozicija koja neodoljivo podseća na evropski Veltšmerc XIX stoleća.

Iako u romanu pripovedač pretežno troši svoju naraciju na impresionističke opise napetih i složenih ličnih, međuljudskih odnosa svojih likova, njihovih života i sudbina u fatalno pomućenim i zamršenim socijalnim i psihološkim lavirunzima u vremenu koje nije bilo (uslovno kazano) "normalno" negoli "vanredno", do sugestivnog izražaja tako najviše i najizrazitije dolazi onaj očekivani posledički ekspresionistički momentum koji, kao na slikarskim platnima velikih majstora, široko baca svetla i oslikava u jednom fragmentu čitavo jedno vreme, takoreći jednu malu i burnu (ipak tragičnu) epohu, baš kao u Krležinim genijalnim prozama nastalim posle Prvog svetskog rata. Tako ovaj zanimljivi roman više od svega opisuje ratni i postratni duhovni, moralni, društveni i psihološki horizont jednog podneblja i njegovih ljudi.

Opis i ambijent Grakalićevog Zagreba u ovom romanu neodoljivo melodično podseća na ambijent Krležinog Zagreba, onog nestalog "svetomarijanskog" Zagreba "baroknih portala" iz njegovog osamljeničkog ratnog "Dnevnika" iz 1942, kada Krleža – sanjajući neprestano i beležeći svoje snove u svoje dnevnike – sanja neutoljivo i o begu u nedostižnu slobodu. Česti mikro-motivi i pasaži koji se prepliću u ovom romanu jesu one slike koje autora ovog teksta takođe neodoljivo podsećaju na brojne Krležine motive i slike u mnogim njegovim prozama: vozovi, putovanja, osamljene noći pod mesečinom, jedna tiha, blaga, primamljiva i simpatična dešperantna ratna atmosfera sa sivim oblacima koja se provlači stalno i neprekinuto, te kadaveri, "dril vojnički", hladna zimska mrazna jutra, susnežica – i neizostajuća krležijanska simbolistička "kiša" koja umirujuće kroz naracijski ton provejava čitavim romanom. Pošto autor ovog prikaza gleda (i želi da gleda) i promatra sve literarno što može kroz dr Krležine umetničke "naočare" tako u ovom romanu vidi i spoznaje toliko toga primamljivog krležijanskog što bi bez dvojbe i sam uneo u ovaj roman da je njegov autor.

Porodični odnosi među glavnim junacima Filipom, Ferencom, Florom kao da nastavljaju Krležine "Glembajeve", kao da se piše novi nastavak "Lede" "Agonije", "Galicije", etc., ali pod drugim imenima junaka (i "pomalo" promenjenom radnjom, dakako), a krčma kao žalosno saborno mesto "svete zajednice porodice" zasigurno je i simbol mnogo čega šireg na našim prostorima, jer Krleža ju je neretko koristio kao jasnu metaforu objašnjavajući gde, zašto i kada uvek započinju sve naše južnoslovenske "tučnjave" i nesporazumi u povesti i kakve su stvarne prirode ti sukobi doista – kafanske prirode, dakako. Na koncu, Grakalićevom simbolizmu nema kraja (ako ga budemo podrobno i najšire tumačili): o Fauste i Felikse uvek će se poštena noga spoticati dok je ljudskog roda a ukopne lopate Franje i Ferdinanda nećemo moći izbeći, niko od nas, nikada, zasigurno, ma kakvi bili i gde se god nalazili.

"Pogled u noć" jedan je od onih romana koji svojom koncepcijom i strukturom drže branik i u celini brane kompoziciju i strukturu klasičnog romana kao takvog, unatoč savremenim tokovima koji su razbili i obrisali sve moguće granice među svim tim nebrojenim i novoničućim književnim žanrovima a koji su u svojoj deobnoj miksturi premašili danas svaku lucidnu, razumnu i logičnu borhesovsku proznu amalgamiju. A autor ovog teksta u formi klasičnog romana i dalje vidi spas za savremenu deformisanu književnost koja se raspada podjednako i po idejnim i po strukturnim i po žanrovskim šavovima, te nam je preko potrebno vraćanje "na fabrički reset".

Grakalićev roman bavi se odlučno i pitanjima ratnih nedela, amoralnih postupaka, gubljenja svakog ljudskog i moralnog osećaja u ljudima pogođenim ratnim ili poratnim okolnostima. Roman se takođe bavi, kako segmentarno tako i u celini, ratnim profiterima, zločincima, tajkunima, špijunima, jednom opštom ljudskom mračnom i zaumnom atmosferom koja vlada i diriguje iza kulisa, iza zavese, iz potaje, etc. – što i danas na mnogim stranama i dalje predstavlja ne samo književne i umetničke tabue koje "ne treba čačkati" negoli mnogo više i čvršće sve to predstavlja društvene i državne tabue (što je još žalosnije). Grakalić sve ove pojave demistifikuje i o njima ne piše pripovedački "neutralno" kako su nas godinama (nadasve pogrešno) učili brojni i bajni "književni učitelji". Naprotiv: ovo Grakalićevo štivo time je i sočnije i privlačnije jer autor neskriveno i jasno-određujuće, dakako, sa opravdanim gađenjem, piše o takvim društvenim i (ne)ljudskim anomalijama ne nalazeći u njima (kako bi i trebalo) ničega afirmativnog na čemu bi se temeljila nekakva hipotetička "dopadljivost" određenim sortama čitalaca.

Ipak, u današnjim vremenima kada kultura i umetnički osećaji u mnogim grupacijama ljudi sve više zamiru a sve više i krvožednije jačaju uticaji raznih "elita" i njihovih manipulativnih šablona – ovakvi romani, kao što je Grakalićev "Pogled u noć", i te kako su potrebni. Preko su potrebni, jer ovakva proza nema samo funkciju i ulogu ostajućeg pečata i traga moralne savesti jednog naraštaja već, bez dvojbe, ima i bitnu društveno-angažovanu ulogu, bez obzira koliko je književnost kao grana umetnosti sistematski skrajnuta iz svih "visokih" krugova gde se još određuje i odlučuje o obliku i načinu života ljudi.

Na kraju, pisac ovog prikaza, ne može a da nepobitno ne zaključi s tim: da je Marijan Grakalić pišući svoj roman uneo u njega, doista (zasigurno delimično podsvesno, možda i nehoteći) toliko mnogo one (i srpskom i hrvatskom čitalaštvu) dobro znane osobite poetičke antiratne liričnosti Crnjanskog, ali i jezičkog, stilističkog andrićevskog (kako bi to Krleža rekao) preblagog "adađo" pripovedačkog tonaliteta; pa tako Grakalićev antiratni lirični roman "Pogled u noć" sa apsolutno upotpunjenim idejnim svetonazorom ostavlja na čitaoca i krajnji dojam da je u rukama i pod okom držao nežnu, rafiniranu lirsku ali istodobno i angažovanu prozu, ili pak weltschmerzsku poemu, ili možda kakav omamljujući danteovski infernovski spev modifikovan, razume se, sadašnjem čitalačkom "uhu" i oku.

Aleksa đukanović (Zemun, avgust 2024.)

Samuraji šanka, treće izdanje

Upravo je izašlo reće izdanje haiku pjesmarice "Samuraji šanka", u izdanju Turističke zajednice Sv. Ivana Zeline. Ovog puta bez bez engleske verzije, ali s majstorskim karikaturama Stiva Cinika. Dakle pet godina nakon prvog i tri godine nakon drugog izdanja, "Samuraji šanka" i dalje su aktualno štivo i izgleda najčitanija pjesnička knjiga u Hrvata i šire. Početna plagiranja i idejne krađe od nekih domaćih pseudo-književnih epigona propale su, kako je bilo i za očekivati, jer su daleko ispod razine originala. Iako se "Samuraji šanka" bave kavanskim fenomenima i gostioničarskim perfekcionizmom zelinskog kraja i uopće Srednje Europe, veliki uspjeh doživjeli su i u Zadru, Rijeci, Daruvaru, Sarajevu, Zagrebu i u mnogim drugim mjestima koje unatoč posebnostima dotiče univerzalni duh i širina pjesničke haiku forme. Naravno, mnogima je veoma bliska sveprisutna tema života u gostionicama, kafićima, restoranima i drugim mjestima gdje je šank bitna institucija. Unatoč tome nema ovdje nikakvih banalnih napjeva, crtica ili dosjetki. Šank i iskustvo koje nije puko kazivanje svjedoči kako je čovjek zagonetno biće koje i na ovaj način nastoji steći bolji i dublji, možda obilniji uvid u sebe, svoj život, u mile i drage, pa čak i one slučajne znance koje susreće na istom mjestu i s istim namjerama. Opijeni logos (jezik) privodi nas bliže skrivenim mitopoetičnim sadržajima, pokazujući kako ono što je suštinsko nikako ne mora biti baš smisleno a da bi bilo razumljivo. Nije li baš u tome bit poezije koja nas otvara prema svijetu i odmiče od banalnosti šutnje.

Promocija ove jedinstvene knjige i izložba karikatura Stiva Cinika nacrtanih za ovo izdanje bit će u Galeriji Kraluš, Vatrogasna 3. u Sv. Ivanu Zelini u subotu 7. lipnja u 11. sati. Dakle, ako želite svojom pojavom uveličati živu poetsku riječ i vizualni identitet "Samuraja šanka", najčitanije hrvatske knjige posljednjih godine, svakako ste dobrodošli.

Marijan Grakalić

Marko Raguž: Putovanje u Svemirsku kraljevinu

Marijan GrakalićMateja Majcen, Svemirska Kraljevina, strip album, POU Sv. Ivan Zelina, 2024.."

Jednog davnog ljeta na Hvaru ostala mi je nedopijena dokraja vinska čaša, na stolu od kamena. I danas, posle mnogo vremena, ja mogu da zagledam u tu široku čašu i da na sjajnoj površini vina vidim pergolu sa okrajkom neba i da naslutim živ i nejasan odraz moga lica i pored sebe seosku djevojku koja govori glasom iz grudi, popravljajući kosu i izvinjavajući se: "Imamo samo sira, hljeba, maslinki i vina." U to malo svjetle tečnosti, koliko grob da se prelije, što je ostalo iza moje utoljene žeđi, ja sam nekad mogao da utopim ne samo sve što jesam, što sam bio, vidio i znao o životu, nego i sva vina ovoga svijeta i svijet sam sa svima promjenama i svima stvorovima i ljudima, živim, pomrlim i nerođenim. Dug dan na ljetnjem moru, vino, hljeb, maslinke, i nasmijana mlada žena sa toplim glasom koji dolazi iz grudi. Pa to je bilo mnogo više nego što je meni izgledalo da treba za moj kratak vijek bez računa", pripovjeda Ivo Andrić u jednom svom putopisu.Kao što postoji stvarni lik i odraz u ogledalu, tako postoji i stvarnost i njen duhovni, nebeski odraz. Da bismo povezali te dvije stvarnosti, potrebna nam je pomoć viših sila. Neki se služe magijom riječi, to jest poezijom. Rijetki sretnici imaju priliku u svemirskom brodu izaći iz zemaljskog balona od sapunice. Međutim, jedan od najstarijih i najprovjerenijih modusa je upotreba božanskih napitaka, kakvo je npr. vino. U stripu "Svemirska kraljevina" vino je metafizički posrednik između zemlje i neba, koji su povezani tajnim putevima. "Ja sam jedini, koji ima lozinku za onostrano", samouvjereno bi mogao izgovoriti Jazbec, glavni junak stripa, nakon što ispije prvu čašu vina. Nema nikakve sumnje da je jedna od prednosti upotrebe prekomjerne količine opijata, to što bivamo izbačeni iz unaprijed utvrđenih pravila kretanja. To su staze, obilježene semaforima, koji nas nastoje ukalupiti u realnost korisnih/podobnih društvenih tijela, kojima je pravac kretanja unaprijed trasiran. Nakon jedne boce vina se okuražimo i pustimo dizgine, što bi se reklo. Putevi nas nanesu na stranputice i dovedu u nepredviđene okolnosti, a to je samo uvertira za dospijevanje na mjesta gdje se dodiruju zemaljsko i nebesko. Taj kontakt među njima je svakodnevan, to jest smisao svakog božjeg dana je da pronađemo nov i originalan portal koji posreduje među tim realnostima. U stripu "Svemirska kraljevina" je vino taj posrednik koji staze stvarnog grada Blaževdola spaja sa nebeskim Blaževdolom. Tok postojanja se odvija na jednoj nižoj frekvenciji, koja prožima svakodnevnicu i ono što je uobičajeno. Ali postoje mjesta gdje se taj tok povezuje sa frekvencijama višeg stepena, a na tim tačkama se odvija probijanje granica, odnosno ukrštanje stvarnosti. Čovjek ima patološku potrebu da se uzdigne iz frekvencija svakodnevnice u te više, kosmičke frekvencije, koje nije do kraja spoznao, ali ih sluti. Tako bi se povijest čovječanstva zadržala na nultoj poziciji, na poziciji arhaičnih plemena bez kulture i jezika, da čovjek nije imao potrebu da probije okove ograničenosti. Neartikulirani krik prastarog čovjeka je probio okvire i uobličio se u jezik; jezik je u svakodnevnim frekvencijama spoznao svrhu prenesenog značenja u jeziku, koje frekvencije svakodnevnice prenosi u više zone postojanja. U toj potrebi za uzdizanjem je nastala umjetnost, koja ljudsko postojanje teži približiti Bogu, odnosno kosmičkim i univerzalnim istinama. Društvo nas prisiljava da naš pogled na svijet "odrvenimo" realnošću, da postane krut, kao kožnjak drvosječe. Tako da je svakodnevno poželjno prebaciti se u naš metafizički, nebeski odraz. To je temeljni postupak koji se primjenjuje u stripu "Svemirska kraljevina". Vinski podrum kao kosmodrom u ovome stripu je samo vanjsko, tehničko rješenje da junak dospije u nebeski Blaževdol. Tako se dva pripita junaka ovog stripa pitaju zašto se naša galaksija zove "Mliječna staza"? Možda bi bio adekvatniji naziv "Vinska staza", pošto vino zemljane mnogo bolje uznosi u sfere galaksije. Mnogo toga na zemlji je "odrvenilo", a umjetnost, što je odavno poznato, mora da ima ulogu sjekire koja lomi led u nama, u našoj percepciji. Džoni Štulić je u jednoj pjesmi imao kovanicu – "daleko od istine". Zaista, čini se da se najveći dio ljudskog postojanja odvija u zonama, koje su daleko od istine. Ljudi prave ciklične kružnice na svoj način, ali čini se da su te kružnice nekako izmještene u polje koje nije na adekvatan način povezano za tokovima univerzalnih istina. Tako da je i jezik društvene stvarnosti jako odvojen od tih istina, a samo krhke spone umjetnosti i poezije povezuju te otuđene ljudske stvarnosti sa kosmičkim istinama, koje nisu do kraja poznate, jer ih samo slutimo – ili ih poistovjećujemo sa Bogom. Tako da bi se povijest čovječanstva mogla svesti na najblistavije tačke, na način na koji je to učinio Stefan Zweig u svojoj knjizi "Sternstunden der Menschheit" ("Zvjezdani sati čovječanstva"). Stefan Zweig pokušava u jeziku locirati neke od najblistavijih trenutaka u povijesti čovječanstva, koji su značili prekretnice te povijesti, odnosno probijanje granica, nakon kojih "ništa ostalo nije kao prije". Takva mjesta u postojanju čovjeka na zemlji se ne bi mogla desiti da ne postoji potreba da se jedan učahureni svijet proširi, da se njegove stege odbace kroz probijanje granica i prelazak u više sfere stvaranja. Postoji mnogo takvih pojava u prošlosti – od Isusa, Kolumba, Leonarda da Vinčija, Galileja koji su mijenjali tok ljudskih zbivanja na zemlji, jer pokrenuti božanskim stvaralačkim/osvajačkim nagonom, oni su osvajali više stepene postojanja, vodeći na tom putu za sobom i druge ljude. Tesla, na primjer, tvrdi kako postoji opće znаnje i istine koje je čovjek oduvijek posjedovаo. "Po mom osjećаnju i iskustvu", veli ovaj naš genijalac, "u svemiru imа sаmo jednа mаterijа i jednа vrhovnа energijа sа beskonаčnim brojem mаnifestаcijа životа. Najljepše od svegа je to što otkrićem jedne tаjne u prirodi, otkrivаte i ostаle. One se ne kriju, tu su oko nаs, аli mi smo slijepi i gluhi zа njih. Ako se emotivno vežemo zа njih, one nаm sаme od sebe dolаze i prilaze".Nema nikakve sumnje da svaki čovjek ima blistave trenutke u svome životu, koje pamti kao nešto što je životna vrijednost. Tako je oduvijek bivalo. Čežnja za iluzijama je nasušna potreba, pa se otuda javila i potreba za "svemirskom kraljevinom". Ako u svakom božjem danu ne pronađemo taj magični prostor, koji svakodnevnicu povezuje sa višim frekvencijama postojanja, onda ta svakodnevnica tavori u jako prizemnim zonama postojanja, koje nije povezano sa smislom i univerzalnim istinama. Skolastički filozofi su smatrali da je čovjek kao biće razapet između životinje i anđela. Tako da je njegov cjeloživotni napor uzdizanje "naviše", prema onome što simbolizira anđeosko. Sve ono što doprinosi metafizičkom osvještavanju čovjekovog bića smatra se korisnim, pa tako i vino. Međutim, umjetnost često oblikuje halucinacije koje izazivaju opijati, kako bi ubrizgala infuziju fantastike i nadrealizma u stvarnost. Opijanje alkoholom i narkoticima je jedna vrsta potrebe čovjeka da se odvoji od stvarnosti i dospije u neke egzotičnije sfere. Tim stazama se kreću i junaci stripa "Svemirska kraljevina", koji postaju svojevrsni "astronauti šanka", za koje pređeni put od prve od zadnje čaše vina znači i jedno transkosmičko putovanje, tokom kojeg se nađu u nebeskom Blaževodu, za istim takvim šankom. Čudni su putevi Gospodnji, što bi se reklo. Mnogi smatraju da je to Sizifov posao, jer su istine najvišeg stepena nedokučive, ali kroz napore da se te nepregledne razdaljine povežu, ljudsko postojanje jedino može ostvariti svoj puni oblik, jer ono teži da se ostvari u i zonama koje su trenutno van domašaja, ali koje se mogu dosegnuti, odnosno prevesti u suženo ljudsko postojanje, i na taj način ga obogatiti i proširiti. Ukupna povijest je bila zasnovana na tom procesu – na probijanju granica i širenju kruga spoznaja. Bez takvih lučonoša se ne bi osvijetlili prostori u Tmini, koje nismo mogli sagledati, ali koji su bili na dohvat ruke. Umjetnost u cjelini je zasnovana na tim potrebama. Književnost se zasniva na potrebi da se potonula mreža jezičke stvarnosti povezuje sa nedokučivim stvarnostima; ako one još nisu spoznatljive, to ne znači da ne postoje. Svaka sonda koja šalje impulse iz drugih galaksija je jedan blistavi trenutak čovječanstva, koji je otpočeo prvim crtežom iz lova, koji je na stijeni pećine nacrtan krvlju, ali je na taj način trenutačnom produžio vrijeme, i otvorio prostor za učenje na osnovu iskustva prošlog vremena, koje je naposlijetku proizvelo sonde, koje šalju slike iz međuzvjezdanog prostora, šireći ljudske horizonte i pokušavajući da pronađu drugi, skriveni pol svih pjesničkih metafora u jednoj onostranoj zoni, koju poezija sluti, kao proizvod mašte, a sonda, koja je, također, proizvod mašte, možda i prodre na kraju u to onostrano polje – koje poistovjećujemo sa Bogom. Međutim, to ne bi bilo moguće da svaki dan koji proživimo, ne povežemo sa tim višim frekvencijama, odnosno na taj način održimo smisao postojanja živim. Na valovima tih stremljenja ljudi upiru pogled prema Nebu tražeći "svemirsku kraljevinu", obećanu zemlju. U Andrićevom "Ex Pontu", knjizi koja se bavi esencijama čovjekove egzistencije piše: "Ne nosi nas vjetar kao lišće i ova gorka sreća da se leti nije smisao i svrha samoj sebi. Mi nismo atomi prašine koja se u oblacima bez cilja diže ljeti nad drumovima, nego sićušni dijelovi beskonačnog mozaika kome ja ne mogu ni naslutiti smisao, oblik ni veličinu, ali u kom sam, evo, našao svoje mjesto i stojim pobožno kao u hramu"….MARKO RAGUŽ Sarajevo, 09. 12. 2024. 

Nera Karolina Barbarić: SVEMIRSKA KRALJEVINA ZA DOBA NOVOG STRIPA

Grakalić/Majcen, Svemirska kraljevina, POU Sv. Ivan Zelina, Zelina 2024.

Uvijek ima nešto posebno u držanju stripa u rukama. Ipak, danas je puno lakše pronaći i uživati u mističnim, ponekad opskurnim stripovima nego prije samo dvadesetak godina. Pa, što to izdvaja novi, "zelinski strip" Svemirska kraljevina od drugih?

Prije svega, Svemirska kraljevina je kasni strip prvijenac scenaristu Marijanu Grakaliću, ali i prvo strip ostvarenje crtačici Mateji Majcen. Između tih dvoje autora, zbog činjenice da ne pripadaju istoj generaciji, duge su godine uspona i padova stripa, no evidentno su se oni razumjeli na temi i tako usporednim korakom ušli u grafičku književnost na način da su, poput pravih modernih stripaša, čak dražesnije, odabrali pogodan jezik scenarija i onaj vizualni za svoje djelo. Uneseni humor, reprezentacija likova i sadržaja unijelo je estetsku i narativnu inovativnost u grafičku književnost, za što je podjednako zaslužan mehanizam Grakalićeva pripovijedanja (koji ovdje opet promatra izolirano selo Blaževdol i tamošnje neobično obične ljude), i crtež Mateje Majcen.

Marijan Grakalić je autor koji se dosad potvrdio u mnogim književnim žanrovima (poezija, roman, pripovijetke itd.), ali – za razliku od romana Posljedni Štignjedeci (gdje afirmira četvoro Štignjedeca iz trošnoga blaževdolskog zaselka u svjetskoj revoluciji!) i poezije –događanja iz Svemirske kraljevine mogli bismo prepoznati kao nastavak njegove svojedobno objavljene uspješnice Samuraji šanka. Međutim, ovaj put posegnuo je za formom stripa – kako bi istakao posebnost svojih junaka za koje su ga inspirirali stvarni blaževdolski ljudi: Romeo Kasak, Željko Litvić Žac i Biljana Bibi Delić. Ukratko, Grakalić se ozbiljno prometnuo u kroničara zelinskoga kraja.

Unatoč tomu što u scenariju Svemirske kraljevine propušta stanovita doza cinizma, strip donosi zapaženu dozu originalne duhovitosti iz koje promiče autorov stav prema ljudima iz zelinske, donekle marginalizirane sredine, prema kojima osjeća iznimnu empatiju i kojima je evidentno naklonjen. Osim toga, na taj je način izbjegao u svom scenariju ponoviti zamorne strip oblike i stereotipe. Ovaj se strip zato može definirati kao posve književni jer u prvi plan stavlja unutarnji svijet osoba koje portretira, a ne neki kolektivni mit o 'nadčovjeku', stvoren za brzu konzumaciju i zabavu. Naime, Mateja Majcen i Marijan Grakalić u ovom su se nekonvencionalnom stripu sadržajno posvetili istraživanju fantazija stanovitoga gospodina Jazbeca, običnog stanovnika Blaževdola, i njegovih pajdaša, također sasvim normalnih ljudi koji, međutim, međusobno skrivaju prošlost, priče, fantazije i razoružavajuće neobičnosti. Grakalićevu simpatiju i vjeru u njih Majcenica je ugradila u svaku tablu Svemirske kraljevine. Njihovi junaci, dakle, nisu neki tvrdi tipovi upleteni u mračne sile, već jedinstveni pojedinci s određenim identitetom koji nemaju životnoga prostora kako bi bili viđeniji i potvrđeni, pa im Grakalić i Majcen – zastupivši ih u Svemirskoj kraljevini kao junake – daju puni opseg ljudskosti.

Većina ljubitelja stripa danas može potvrditi oporost tema iz zlatnoga doba ove vrste književnosti, gdje scenarij često pogađa čitatelje zapletom. Dočim je suvremeni, moderni strip mekši, posvećeniji sposobnostima komuniciranja drugim sredstvima, pa se stvaraju stripovi s punim razumijevanjem i gradacijom napetosti koje izazivaju smijeh. Ideja o postojanju "dobrog momka" i "lošeg momka" u stripu praktički je prošla. Zahvaljujući razvoju elektronskih medija, društvenih mreža itd., više nisu atraktivni isključivo zlikovci i

antizlikovci, već likovi koji prolaze kroz iskupiteljske lukove, ili imaju simpatične pozadinske priče. Upravo to je prepoznao Grakalić u svom scenariju, dodatno obogativši priču točnim lokacijama.

Dio ovoga stripa koji je zavrijedio podrobniju analizu svakako je Jazbecov način zabavljanja uz pomoć opjevane zelinske kraljevine, izvrsnoga vina za birtijaško rundanje gemištima. Jazbecovo druženje s njegovom družinom na prvu se doima kao čudan scenaristički potez, no onda se vrlo brzo otkriva kako postoji poanta koju scenarist izvlači upravo iz svoga glavnog lika. Zahvaljujući pak vještoj likovnosti Mateje Majcen postaje jasno da se scenarist igra s likovima i nekim njihovim prijestupima ili manama. Ne vjerujem da je Grakalić sve to slučajno izveo, ali je s takvim posebnostima zapravo pokazao kako se ozbiljno pripremao za svaku epizodu. Bez takvih simpatičnih i vjerodostojnih dijelova sama priča bila bi u pojedinim dijelovima pomalo konfuzna. Možda je autor i išao na to da nam prikaže sve te silne fantazije svoga junaka i snoviđenu pojavu malih zelenih kao aktera u priči. Upravo taj dio donosi neke veoma atraktivne vinjete koje prikazuju ambijent u kojem je strip smješten, ali i dodaje dubinu fantazijama koje, potpomognuti zelinskom kraljevinom, likovi proživljavaju. Dakako, Mateja Majcen svojim je crtežima to dodatno podebljala i pojasnila.

Table stripa Svemirska kraljevina, zahvaljujući inovativnosti crtačice, izgledaju kao one u nekoj bilježnici, s iscrtanom pozadinom dnevnika anonimnog usamljenika. Likovi su duboko osjenčani, a uz blok bilješki i fantazija na kojima su slike vrlo bogate pojavljuje se iznimni detalji – u vidu malih zelenih – oslikani sada već karakterističnim autoričinim potezom pera. Mateja Majcen educirana je likovna autorica (završila je Likovnu akademiju). Crta bojažljivo, predajući se tekstu, ali osnažena očitim talentom za umjetnost grafita i/ili slikovnica. U strip je unijela svježinu koju nam u grafičku književnost unose upravo mladi autori, posebice oni koji su se stripu predali u doba pandemije i kasnije. Iz table u tablu pokazuje vlastitu crtačku notu, odupirući se standardima klasičnoga stripa. Crtež joj je nekonvencionalan; koristi se raznim stilovima, pa crtež na pojedinim tablama izgleda kao da je samo skiciran, a onda potpuno realističan i detaljan. Paneli se često doimaju razmetljivima i raskošnima, ali slike djeluju nevjerojatno živo i uvjerljivo. To joj je omogućilo pokazati svoje kreativne stavove o temi, ali i stvoriti slike koje su bliže likovnoj umjetnosti nego klasičnom stripu. Boje i kolorirani detalji pojavljuju se na stranicama gdje se pripovijedanje oslanja na detalje poput pojave malih zelenih, a ne na tekstualni okvir s detaljnim prikazom događaja koji su u tijeku.

Nema dvojbe da smo Svemirskom kraljevinom dobili inspirativni strip, djelo dvoje iznimnih autora, dirljivo i uvjerljivo, lišeno pretencioznosti i nategnuta humora kakvo malo njih može stvoriti. Grakalić i Majcen zajedno su kreirali novi narativ koji nam je nevjerojatno podsjećanje na novinski strip kad je bio na svom vrhuncu.

NOVA HRVATSKA PROZA: MARIJAN GRAKALIĆ, POSLJEDNJI ŠTIGNJEDECI

Piše Igor Žic

Mene je Marijan Grakalić (Požega, 1957) osvojio tijekom nekoliko dana intenzivna druženja u listopadu 2012. Bio sam izlagač na Zagrebačkim književnim razgovorima u Društvu hrvatskih književnika, a on je dolazio, uvijek s nekim novim idejama. Svaku večer odlazili bismo u kafić Cinkuš, u Mletačkoj ulici, između restorana Didov san i Banskih dvora. Tamo je uvijek bila i fotografkinja Marija Braut. Nekakav vrhunac tih druženja bilo je otvaranje izložbe Dore Katanić – neobičan i poetičan događaj, koji je Grakalić organizirao i u kojem je uspio spojiti različite medije: film Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli – nastao po djelu Vjekoslava Majera Iz dnevnika malog Perice – s glazbom iz filma, koju su izvodili Cinkuši, s velikim slikama Dore Katanić – na kojima su motivi iz filma! On je otvorio izložbu ispred caffe-bara, kako bi potom Cinkuši oživili najbolji hrvatski film svih vremena. Slatkast okus kolačića madeleine!

Grakalićevi romani (i priče) neuredni su, s blistavim trenucima koji se gube u bujici njegovih misli. Njegove Pjesme vojnika čitaju se lako, no potom ostaje čudan osjećaj da nije sve na svom mjestu. Na neobičan način povezao je osobno s univerzalnim, pa često nije dokraja jasno o kojem je tu ratu uopće riječ. Ili je to posve svejedno – jer su svi ratovi isti? Vrlo je opasno na taj način relativizirati rat koji je obilježio neku generaciju. Naš rat nikad nije isti kao svi oni prethodni, niti će biti isti – kao svi oni budući. Ratnom ciklusu uvjetno pripada i knjiga Posljednji Štignjedeci. Kratki roman zbiva se tijekom Prvoga svjetskog rata i poslije njega i donosi antičku tragediju – ispričanu na način realističkih romana 19. stoljeća. Knjiga je mnogo urednija od autorovih ranijih djela, ali discipliniravši sebe, oduzeo si je svježinu, nepredvidivost, razigranost i sve zvuči malo suho i prigušeno. U početku roman donosi i odbljesak književnosti Oktobra, pa i ranog Krleže – bez njegove pompoznosti! – no to je tek ratni vihor. Uskomešanost koja se rasplinjuje na bregovima Prigorja: "Brežuljkom se polagano širi miris pečenja. Mačke već stoje u redu kraj štaglja. Rat, Rusija, zarobljenički logor, dobrovoljački odred, privremena vlada Kerenskog, revolucija, Lenjin, oktobar, Trocki, konjica Crvene armije, stotine bogalja po cestama, bespoštedne bitke i masovne smrti u nepreglednim zelenim prostranstvima goleme zemlje i dalje su samnom. To vrijeme posvuda je već prošlo, osim u nama koji smo ga neposredno doživjeli."

Potom Grakalić ispisuje nesretnu ljubavnu priču začetu u trenucima kaosa uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Iako je mogao nastaviti s kovitlacem događaja zemlje i krvi, odlučio se za krajnje discipliniranu naraciju. Gotovo da oblikuje nostalgičnu sliku koja se doima poput osušena cvijeća u okrhnutoj vazi na provincijskom bidermajer stoliću… koji su načeli crvi. Ipak, središnji motiv – preuzimanje očeve ljubavnice – ima u sebi nešto od Henryja Millera. Ili grčkih tragedija… "Poslije ručka sjeli smo u salon, zatražila je cigaretu. Pušili smo i gledali se kao da sjedimo u nekoj svečanoj dvorani izgrađenoj iznad naših prošlosti. Promatrajući je tako privlačnu, ovdje u obiteljskom salonu, bilo mi je savršeno jasno zašto ju je pokojni otac ljubio. U trenu sam preneraženo uhvatio samog sebe kako spoznajem kako bih i ja to mogao, čak i bez osjećaja bilo kakve zadrške ili srama. Najprije sam pokušao odbaciti takve misli, naravno, iz moralnih obzira. No, naš odnos, ako bi se ostvario, ustvari ne bi bio rodoskvrnuće, jer nismo iste krvi. To što ima dijete s mojim pokojnim ocem možda je društveno sablažnjivo, ali ne znači da me ne može ljubiti. Ili ja nju. Ljubav je često pitanje krajnosti koje se tjelesno i duhovno dodiruju i isprepliću."

Nekoliko puta pročitao sam ovaj kratki roman. Prvi put u srpnju u idiličnoj Staroj Kapeli, pokraj Požege – u kojoj je Grakalić rođen. Potom sam ga pročitao u kolovozu u vili baruna Albergottija u Arezzu – jer je glavna junakinja Sara Talijanka iz Mantove. Ipak, roman je čvrsto povezan s Blaževdolom, uz brege, vinograde i klijeti. Provincija ostaje provincija čak i kad se stjecajem okolnosti nađe u središtu krvavih povijesnih zbivanja.

"Kao luđak uletio sam među vojnike pucajući iz puške, a kad se ispraznila pucao sam iz pištolja. Na one što su bili dalje, bacao sam bombe, a zatim sam izvukao sablju i obezglavio nekog oficira dok je stajao pokušavajući izvući pištolj iz futrole oko pasa. Ne znam koliko sam ljudi ubio, ni kako. Bijes i očaj dali su mi nadljudsku snagu."

Bitka kod Lužana bila je izgubljena i prije no što je počela. Kraljevina SHS rođena je u krvi i u krvi je nestala. Zapisana je na groblju tek nemogućnost sreće u nasilnim vremenima.

Posljednjih godina Marijan Grakalić živi u svojoj kući usred vinograda u Blaževdolu, nedaleko Zagreba. S velikim zdrastvenim problemima. Izgubio je nogu zbog bolesti i njegov svijet naglo se smanjio. Odlazak na kat postao mu je nemoguć. Preuredio je podrum u spavaću sobu. Ostaju mu invalidska kolica, hodalica i štap. I poneki prijatelj. Iščekuje rehabilitaciju u toplicama i protezu.

Možda će jednog dana prerasti u lokalnu legendu, no vjerojatnije je da će tek dobiti fotografiju u Cinkušu, kao i Marija Braut. I tako – dok Cinkuš ne postane sjećanje.

MARIJAN GRAKALIĆ POSLJEDNJI ŠTIGNJEDECI, POU S. Ivan Zelina 2023.

Piše Nera Karolina Barbarić

Premda je svoj novi roman Posljednji Štignjedeci (nakladnik Pučko otvoreno sveučilište Sv. Ivan Zelina), najavljen kao prvi dio trilogije o mukama ratova i poslijeratnih vremena, Marijan Grakalić podnaslovio Pastoralna tragedija iz našeg kraja, riječ je zapravo o hrabroj i kontroverznoj knjizi koja osuđuje mentalne navike poslije Velikoga rata što su paralizirale svaki napredak i/ili zdravorazumsku političku kritiku, a opisuje lažne ili neshvaćene državotvorne trendove koji su prohujali hrvatskim zabitima dvadesetih godina prošloga stoljeća.

Marijan Grakalić se odavno etablirao kao pisac lijepoga štiva, virtuozna jezika, ekspresionističkoga pisanje, transverzalne znanstvene i humanističke izobrazbe, mistično obojenih sadržaja. No, ovaj put je posegnuo za – u književnosti nikad dovoljno crpljenom temom – post ratnim vremenom. Kad je u nekom djelu riječ o ratu i vremenu nakon rata, nikada nije dovoljno naglašeno kako to nije samo element diskursa vidljiv u sadržaju, već je to tema, poučit će nas Grakalić u Posljednjim Štignjedecima, koja nam omogućuje da istražimo jedno od mentalnih mjesta što proizlaze iz tumačenja izvan tekstualnog dijela romana. Autor u svom novom romanu zato ne sterilizira masovne smrti tijekom Velikoga rata, ne propušta racionalizirati zločine, ne skriva strahote rata što su ih okusili njegovi junaci koristeći se eufemizmima, metaforama ili mračnim akronimima. Ali, za ovoga pisca rat i poraće nije samo tema, to je njegov način pisanja, situacija pisanja, zakrivljenost diskursa, odnosno autorov modus vivendi u pisanju. Činjenica da je narator u romanu zapravo mrtva ili umrla duša Gabra Štignjedeca, jednoga od glavnih junaka romana, dopušta autoru izlet u izvantekstualno i točno tako roman treba shvatiti.

Valja, međutim, napomenuti da rat, posebice razdoblje s kraja Velikoga rata, predstavlja neizmjernu investiciju za Grakalića kao pisca. Za mnoge ljude njegove generacije, uvjerene kako je posrijedi bila kulminacija herojskog pothvata koji je doveo do brojnih prevrata u društvu, kulturi i, dakako, politici, i za pisca Veliki rat i poratne godine također nisu bilo kakva prilika, već prije šansa da se nastavi s rekonstrukcijom vlastitog identiteta, samoga sebe, što će u romanu vješto pokazati kroz likove četiriju sudionika Prvoga svjetskoga rata (dugokosog Imbre, spretnog Šveca, golemog Romula Sakyamunija i Gabra Štignjedeca), odnosno kroz ratni put tih četiriju jednostavnih momaka iz zelinskoga Blaževdola kojima je uniforma nakon rata poslužila da na okupu drže složene komadiće vlastita identiteta, da preobraze svoj skromni, beživotni, razočaravajući bitak u stvaran život, po mjeri tadašnje narodne svijesti. Za razliku od mnogih posjetilaca prigorskih birtija – a upravo je birtije ovaj autor sklon pretvoriti u kultno mjesto zbivanja svojih djela, pa to čini i ovaj put – koji od rata nisu očekivali ništa, ova četiri junaka, obrnuto, od rata očekuju normalizaciju života, kako za sebe, tako i za svoju domovinu. Za Štignjedece, skrajnute zelinske junake, domovina nije mali vinograd, već vjera predaka, vjera domaćeg naroda i za njih je sukob, rat, neizbježan. Ideal vojnika koji su proživjeli Galiciju, kalali šume u zarobljeništvu, ratovali s crvenoarmejcima i poput štakora putovali brodovima od Crnoga mora do Jadrana, dobar život je u Domovini, a Domovina postoji, ali je u isto vrijeme i Domovina u nastajanju (zvala se ona Seljačka Republika Hrvatska ili kako drugačije…); Domovina je u romanu i završena realizacija i projekt. Upravo je rat događaj koji te potrebe pomiruje, spaja i predstavlja. Međutim, kada bira ispovjediti iskreno gledište vojnika, borca, kako bi objasnio funkcioniranje sustava stvarnosti i, točnije, etičkog jezgra koje karakterizira taj sustav, pisac će reći: "Naše je ratovanje s vremenom postalo unutarnji hod prema ravnodušnosti, jer kako inače podnijeti toliko smrti, krvi, nasilja. Dobar dio naših vojnika zanosio se idejom da stvaraju novi svijet…".

Veliki rat, kao i svi ratovi, podvrgavani su valorizaciji, povjerenoj skrupuloznoj brizi "najboljih" povjesničara, a zapravo je doživio okrutnu fragmentaciju parcijalnih, lokalnih i potresnih tumačenja. Marijan Grakalić tu povijesnu nepravdu pokušava koliko je to moguće ispraviti. Posljednji Štignjedeci, ispričani tako pastoralno mirno, lišeni su napuhane dramatičnosti, kao da je autor pisao škarama, pa i kad opisuje trenutke smrti svoje ljubavi Sare i njena sina Antona. Iza njegovih jednostavnim opisima kadriranih slika nema pozadine: ni brijega ni jarka; nema vinograda ni kleti; samo ružne slike smrti… Svejedno je roman Posljednji Štignjedeci jedna jedincata dramatična cjelina, kojoj je rat ustvari "ljepilo" za sadržaj.

Naizgled čvrst i posvećen svakidašnjim užicima (uživa, primjerice, u pečenju guske) ili normalnom životu (ljubavi prema Sari i njenom sinu, svome polubratu), glavni junak ne pokazuje visoke osjećaje. Premda je riječ o vojniku izvrsnih performansi, koji povratkom u Blaževdol uspijeva vratiti živce u savršen mir, ozbiljno je uzdrman posebnim uvjetima života svoje obitelji i njihovom smrću. Upravo je opisujući strepnju i intuitivni strah glavnoga junaka za svoje najbliže autor u ovom dijelu romana briljirao…

Duhovno, autor se ne distancira od mjesta i događaja rata. Njegova gotovo ovisnost o trenucima toga vremena duboka je i intenzivna, a vidno dobro istražena povijest više nije samo doba entuzijazma i boli i one strašne žrtve koju nove generacije ne poznaju. Grakalić je ovaj roman pisao izvan onoga što nazivamo realnim vremenom, filtrirajući svu percepciju stvari i znanja o svijetu kroz te događaje, pomalo ih opsesivno rekonstruirajući. Drugim riječima, on ne opisuje samo vojni posao koji smatra "velikim", već je zaokupljen novim odnosima, odnosno projektom rata kakav je trebao biti. Taj ekskurs, koji kao da nam je dostavljen iz nekog drugog svijeta i nekog drugog vremena, zapravo je primjer naglog i kosog prijelaza iz ispričanog u proživljeno, kalemljenja naizgled dalekih događaja u ispričano, pa stoga dokumentira lom stvarnosti koji svjedoči o kontinuiranom prijenosu određene prošlosti u sadašnjost. Ako je ovaj autor zaboravio unijeti ili je, nedajbože, oskrvnuo dio povijesti, to je zato što je za njega prava povijest ono što je viđeno na ratištima (svoj odnos prema, primjerice, Domovinskom ratu pokazao je već u knjizi poezije "Pjesme vojnika"!), bilo kojim ratištima…

Jer, kad je naratora smjestio u onaj zapušteni grob na kraju romana, stavio je sebe "u zagradu ispred povijesti" kako bi o njoj govorio više nego kao nositelj iskustva – kao netko tko je ispred ili iznad događaja, ali ne u događajima. Jedini oblik sudjelovanja u povijesti za autora je – biti preplavljen njome; dočim je jedini oblik književne etike – ne biti njome preplavljen. Podsjetila bih da je svojedobno veliki Pier Paolo Pasolini primijetio kako je želja da se bude sastavnim dijelom povijesti ustvari "narcisoidna fiksacija koja implicira, izvan prirodne deformacije epistemološkog odnosa sa stvarnošću, nostalgiju (ne sumrak) za erom u kojoj se ta fiksacija dogodila". A sve što se u ovom romanu događa autor je zafiksirao ili polijepio koristeći se autobiografskim detaljima (Blaževdol kao mjesto događanja, primjerice) iz današnjeg vremena, ali njima manipulira intelektualno i etički. No, upravo to je jamstvo tekstualnog jedinstva ovoga romana.

Želja za spoznajom i dubljim proučavanjem proširila se tijekom Velikoga rata na prirodu i vrste te sudbinu čovjeka, na odnose među stvorenjima: vojnički život i služenje u ratu postalo je neprestanim spletom odnosa. Pisanje o tomu nedvojbeno uključuje ljudske događaje, povijest duša. Tu muku neprekidne prošlosti fiksirane u vječnoj sadašnjosti Grakalić je izvrsno prepoznao te maksimalno pojednostavljeno i stilom specifičnijim za govor nego za književnu diskurzivnost sofisticirano opisao. Nije bitan narativni čimbenik (prolepsis) niti temporalnost priče, već bolan, ljutit ljudski doživljaj vremena, koji subjekt pripovijedanja (tako bismo mogli nazvati glavnoga protagonista) izražava. Dodajmo, svijet koji on vidi, prikazuje i opisuje tijekom rata i nakon rata vrlo je barokan, u svojoj destabiliziranoj prirodi sazdan od besmisla i manjkavosti, inertnih političkih shema, što se ne mogu naći ni u kakvom svjetlu ideala.

Pisanje o ratu, shvaćeno kao književna konvencionalnost, zahtijeva i perfekciju u izrazu, u stilu, u tehnici, u autorskoj funkciji da precizno kida niti istkane književnim kodom. Kod Grakalića to nikada nije problem, on se uvijek uvlači u mikro i makro tekstualnu bitku; on odlučuje koje odlomke eliminirati, koje pustiti da se "sami" pričaju. Pa i to što je potrošio život glavnoga junaka i naratora u romanu, Gabra Štignjedeca, na prokletstvo duše, jest pitanje autorove stilske strategije.

Jer, za pisanje zanimljivog romana često nije potrebno davati život nejasnim zapletima ili krivotvoriti zastarjele i tajanstvene jezične registre, već je najbolja strategija razgovarati sa srcem čitatelja, presresti i zadovoljiti njegove potrebe. Na svoj mističan način Marijan Grakalić je u tome posve uspio.

Stepska tuga koja rađa revoluciju

O romanu Marijana Grakalića "Posljednji Štignjedeci", POU Sv Ivan Zelina, 2023.

"Znanost je u pravu utoliko što se, naravno, nijedna množina ne može ukrotiti bez vodstva, bez određenog reda i grupiranja. S druge strane, ona je u krivu vjerujući da je mogućno samo jednokratno, obavezujuće, dugotrajno uređenje mnogih pod-ega. (…) Stoga nadopunjujemo nepotpuna učenja o duši u znanosti konceptom koji nazivamo umijećem gradnje. Pokazujemo onima, koji su doživjeli raspadanje svoga ega, da mogu preraspodijeliti figure u bilo kojem trenutku bilo kojim redoslijedom i da tako mogu postići beskrajnu raznolikost igre života. Kao što pjesnik stvara dramu od pregršt likova, tako i mi od likova našeg rascjepkanog ega stalno gradimo nove skupine, s novim igrama i napetostima, s uvijek novim situacijama." (…) Potom je veselom kretnjom pogladio ploču, nježno prevrnuo sve figure, gurnuo ih na hrpu i promišljeno, kao izbirljivi umjetnik, izgradio potpuno novu igru od istih likova, s vrlo različitim grupiranjima, odnosima i zapletima. Druga je igra bila povezana s prvom: bio je to isti svijet, isti materijal od kojeg ga je izgradio. I tako je pametni graditelj gradio jednu igru za drugom od likova, od kojih je svaki bio djelić mene, svi izdaleka slični, svi prepoznatljivi kao pripadnici istog svijeta, posvećeni istom porijeklu, ali svaki potpuno nov"…

HERMANN HESSE (Stepski vuk)

O knjizi "Posljednji Štignjedeci" Marijana Grakalića

Put ima doslovno i simboličko postojanje. Put tijela zahtijeva napor tijela, u odnosu na put koji treba savladati. Tin Ujević je negdje napisao da je potrebno u životu mnogo vremena da prođe dok ne shvatimo kako naš životni put nije pravolinijski, kako nam se u početku čini, nego je to krug. Književnost je odavnina pratila put ljudskog roda, ali i bezbrojnih pojedinačnih sudbina. Međutim, baš kao što je put materijalan, sazdan od prostora i vremena, postoji jedan unutrašnji odraz puta. To je put duše, koji je dosta maglovitiji i tajnovitiji, u smislu odredišta. Naš doslovno pređeni put se preobražava u jedan labirint sa stazama što se račvaju. Slike "proživljenog" uronjene u ocean nesvjesnog, izranjaju u izobličenoj formi, izgubivši vezu sa nekom davnom etapom pređenog puta, unutar kruga, koji je također postao imaginaran. Samo još jedan dokaz da je vrijeme relativno i da njegovo odredište nije tok, nego stajaća forma, poput oceana. Ali da bismo do njega dospjeli potrebno je preći naporan put, u suprotnom se razvodnimo "nedovršeni", bivamo vraćeni na početak, kako bismo možda u nekom drugom obliku pokušali ponovo, kao "đaci ponavljači." Svi pamtimo iz škole da je najstrašnija kazna "ponoviti razred", što je samo jedna naivna forma "vraćanja na početak", iskakanja iz zakonitosti kruga. Život je uspon, a svaki dan jedna nova bitka koja se mora izboriti, kako bi se osvojeno vrijeme i prostor rastvorili u slobodnoj igri snova, na čijim putevima nema "semafora", ograničenja niti obilježenih mapa.

O tome govori knjiga "Posljednji Štignjedeci": "Važno je jasno razumjeti riječi, bez obzira odnose li se na sam put ili na cilj na njegovu kraju. Sama riječ "Štignjedeci" dolazi od glagola "stignuti", odnosno: dospjeti, doći na kraj puta, ostvariti namjeru, ali i doseći krajnju ljubav ili, još upečatljivije, "biti zadešen (ne)srećom". Prvo uzdizanje je "povratak", mjesto gdje se susreću početak i kraj, ali i gdje se otvara pukotina, u koju se upliće naše pamćenje. "Mirna noć ovdje ima vlastitu svijest. Sjene i tame šume u trenu mogu izgledati poput čudesnih znakova ili simbola, poput lica mrtvih koje sam susretao minulih godina." Međutim, krugovi ljudskog života ne bi bili toliki problem, da se oni kreću kao zemlja i sunce, bez sudara (koji će se jednom i desiti). Atomi povijesnog na zemlji se raspu, u formi rata, što proizvodi iskakanje iz protoka harmoničnih krugova, što svoj odraz ima na svijest. Protagonist "Posljednjih Štignjedeca" je povratnik iz rata, iz Rusije, gdje je bio zarobljenik. Pronalazi svoj svijet u napuštenoj kući, ali nakon izbivanja zbog rata, ništa više nije isto. To je vrijeme Lenjina i Oktobarske revolucije, a protagonisti iz Rusije na blatu vojničkih čizama donose i ideje komunizma. "Kako se 1918. godine vratilo oko 350. 000 vojnika, a iduće još 200. 000, od kojih su mnogi i u Jugoslaviji mogli postati oružje revolucije, vlast je bila izuzetno oprezna. Pokraj Maribora napravljen je veliki logor za povratnike, ali bilo ih je na još pedesetak drugih mjesta." Ali taj život povijesti se odvija u dolini, dok je uspon na brdo, na kojem se nalazi kuća, poput jednog malog hodočašća, pri čemu se misli povezane s ravnicom osipaju i otpadaju kao prašina. To je prostor gdje živi autentična svijest, koja spaja i povezuje ono što politika pokušava razdvojiti i presjeći. Društvena stvarnost tog vremena je razapeta između vlasti Pešte i bečkog dvora (koja narod lišava slobode) i ideje revolucije, koja pristiže iz Rusije. Društveni život, obilježen ratom, je izbjegavanje zamki, koje plete tragično vrijeme. Potrebno je pronaći liniju puta između kosmičkih i društvenih zakona, biti uvijek na ivici, i "brisanom prostoru": "Uvijek podvojena zemlja, uvijek više vladara ili onih koji bi to željeli biti, više domovina, uvijek bar dvije monete, dva-tri pisma i jezika, ovo i ono plemstvo, kolebanje vjere i misli između Zapada i Istoka, i svakojake druge raspetosti proistekle iz tog konstantno nesređena stanja, jednom riječju: shizofrenija." – zapisano je u "Posljednjim Štignjedecima". Ono što se događa junaku ove knjige, dešava se svakom čovjeku. Ali jedno vrijeme, koje će minuti, daje pripovijedanim događajima neponovljivost, što je i ljepota življenja "jednog od onih života", koji je utopljen u prosjek, ali kojemu neponovljivo vrijeme na kraju daruje pečat individualnosti. Pastorala je opisivanje idiličnog ambijenta, koji se ne može ostvariti ukoliko čovjek ne živi u harmoniji sa prirodnim ambijentom zemaljskog prostora i povijesnog vremena. Ali to ne mijenja činjenicu da je i takva idilična pastorala na kraju tragična. Od nje ostane humak, na kojem se pomoli slučajni prolaznik.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 11. 09. 2023.

Biserka Goleš Glasnović: RAT RAZAPET IZMEĐU STVARNOSTI I POEZIJE

Marijan Grakalić, Pjesme vojnika, Viva grupa, Zagreb, 2023.

Pedesetak pjesama bliskih proznom govoru uokvireno je u zbirku pjesama Pjesme
vojnika (veljača 2023) pisca, novinara i pjesnika Marijana Grakalića. Zadnja uvrštena pjesma istodobno je i
naslov zbirke pjesama kao uvod i završetak u ratnu poeziju koju bilježi sudionik vojnik pjesnik.
Jesu li pjesme nastale na temelju bilježaka u tijeku vojevanja ili su sadašnji odjek ratne zbilje?
Pitanje nije ni sporedno niti je nevažno – jer Grakalićeva je vojnička poezija bliža smiraju i
tišini, no buci i gnjevu. Između bliskoznačnica vojnik i ratnik Grakalić bira običniju riječ,
slobodniju od dodanih vrijednosti, bez osjećaja prema njezinu značenju i bez osobnoga stava.
Stoga je ponovljeni naslov Pjesma vojnika autorski odjek i odmak od rata koji je završio, postao
prošlost, ali samo u stvarnosti − dok i dalje ne prestaje postojati kao unutarnja i pjesnička
stvarnost: Čujem je u svakom običnom danu / na vrhu je ulice i na vrhu jezika / taj tihi trenutak
bezumne misli / jedine još ostale u ratnoj spremi.
Preporuka je da se zbirka započne čitati od posljednje uvrštene pjesme kako bismo ratnu
pjesničku zbilju mogli obuhvatiti retrospektivno od pjesama Cvijeće, tenkovi, smrt do pjesme
Nakon pobjede. U tome slijedu izdvajam pjesmu Povratak koja se našla između navedenog
slijeda i posljednje pjesme Pjesma vojnika. Povratak iz rata označuje prljava uniforma i blizina
kazališta. Poput pozornice kojom se korača nakon pobjede dok: Rat u času postaje unutarnja
stvarnost / rumeno tlo po kojem se stupa i kad to nitko ne vidi / i u kojem se još uvijek stražari
i bije pod paljbom. Kao što se ništa u vrijeme rata nije odvijalo kao na pozornici: … kad su
poslali starce u kolonama / da traže novi dom i ubili im djecu.
Unatoč prisutnosti motiva koji razvidno i stvarno prikazuju strahotu i besmisao rata i njihovoj
rasutosti u gotovo svim pjesmama zbirke Pjesme vojnika (zvuci pucnjave, vatra, signalne
rakete, cijev puške, bunker, straža, porušeni krovovi, oroz, rake, detonacija, granate, srušene
kuće…) Grakalićeva se poetika ne utemeljuje na stvarnim porušenim prostorima i njihovu
imenovanju, već se duhovno pročišćena ostvaruje u razmišljanjima o životu i smrti. Drukčije
se korača u ratu u stalnom susretu sa smrću – a drukčije nakon pobjede u stalnom susretu sa
životom. Grakalićeva (anti)ratna poezija bliska je tišini (u susretu sa smrću koja zaliveno šuti i
čeka, a drukčija sa životom koji viče i bježi). U pjesmi Moja zemlja tišina korespondira
istodobno i sa životom i smrću : … u rovovima bez riječi / čelo nam je proplanak. Tišina
pokrenuta vjetrom znak je onoga što postoji sada i prije, prije tame i krvavih krovova moždane
kore.
Stoga je Grakalićeva tišina slojevita. Lažna je u slutnji rata kada pada cvijeće na tenkove.
Ranjena je kad treba dokučiti besmisao rata. Od nje se treba udaljiti kad u zasjedi čekanju nema
kraja. Blagotvorna je u Pjesmi ljubavi i krvi: … Ljubav privede svetost / koja pjeva u
unutarnjem / biću sama u svakoj kapi / krvi, iznad smrti i rata, / u tišini koja se spušta na / nas
unatoč granatama / i buci plamenog dana.
U ratu ništa nije sporedno zapisuje autor, pjesnik-vojnik i pjesnik-filozof koji spoznaje i
promišlja o svome djelovanju te zapaža detalje ratnih pohoda koji su tako strašni kao i rat kao
dio ljudskog postojanja, kao i nagon za preživljavanjem koji uz krv i ubijanje – može biti blago
humoran i ironičan. Treba ubiti svinje koje se hrane mrtvim tijelima – ali i nahraniti mačka,
stalnog abonenta vojničkih sardina u konzervi. Te tamne i te blago humorne detalje Grakalić
će, ne sudeći im, vrlo uspješno sastavljati u sebi svojstvene paradokse kao jedno od najboljih
obilježja svoje (anti)ratne poezije. Rat svinjama, / spas dušama zapisuje u pjesmi Ubiti svinje.
Ispucani metak pogodio je kekse u kantini, a oni su, iako mrtvi, i dalje jestivi i slatki. Ili kako
u minskom polju stoji strašilo čekajući da nekoga na smrt preplaši. Dok u vojnoj koloni: …
samoća pritišće poput lakog zagrljaja. Takvu sljubljenost suprotnosti potvrđuje i
oksimoronična sintagma obrisi smrtne ljepote kao iskaz prijetećeg udara i nekad mirnoga
svoda. Riječi smrt i mrtav u kojima se u hrvatskom jeziku savršeno sklapaju značenje i zvuk u
Grakalićevu govoru dobivaju još jedan, gotovo podnošljiviji prizvuk. Neodvojive su, u svom
oštrom i bolnom zvuku, a i dalje bliske riječi rat, od života u mnogim pjesnikovim pojmovnim
cjelinama: daleko od minulih smrti, okusiti zemlju i smrt, oblak crvene boje što će umrijeti u
kiši, mrtvi keksi, san o smrti, hladnoća na cijevima jednostavna kao smrt i već navedenoj smrtna
ljepota.
Obilježje po kojem je Grakalićeva (anti)ratna poezija drukčija jest urbana baladičnost,
primjerice jedna od pjesama naslovljena je Balada o gardi. Međutim tu urbanu baladičnost
možemo slijediti u cijeloj zbirci. Sama je zbirka urbana balada, jedna drukčija priča o ratu,
epsko-lirski intonirana s likovima i završnom tragičnom ratnom pobjedom u duhovnim
odjecima pjesničkog iskaza. Nenametljivo prisustvo likova ljudskih (mali vojnik, biciklist) i
životinjskih (svinje, mačak) jednako je nenametljivo zakriveno lirskim ozračjem u kojem − u
drukčijim okrutnijim okolnostima − korespondiraju krajolici, zemlja, pojave, ljudi i životinje.
S time je usklađena i prozna rečenica kao stih bez klasičnih ritmičkih figura i liričnost koja ne
zazire od metaforike (opna budućnosti, jutro je sišlo u podrume, krajevi misli, bilo praznine,
grad sluša kuće, vjetar kao jedini prolaznik, mrak slijepo bubnja, metak spava u cijevi, ratno
prase, krvavi krovovi moždane kore…).
Krv kao arhetipski simbol rata i ubijanja u Grakalićevoj poeziji dobiva novo značenje. Jednako
mitsko kao i suvremeno. Parafraziram li pjesnikovu misao o krvi – ona se skuplja u sebe u svom
zavičaju, crvena na snijegu, pretvara se u vodu i natapa zemlju, zamislit ću i svoj zavičaj, zemlju
koja rađa i koja sahranjuje.
Uvide pak u pitanje što radi u ratu mali čovjek ili mladić otvaraju neke od uvrštenih pjesama.
Pjesma Smrt na biciklu, vrlo sažeta u svojoj narativnosti, govori o radosnom i neopreznom
mladiću koji pogiba na dan kada se ne puca na posuđenom biciklu: … Leži sada dolje mrtav,
uz vodu /koja vrti kotače, kao da je živ. Drugi mladić je na položaju i obojana lica čvrsto stišće
svoju pušku, a u njegovim očima: … Raspukline dana skrivaju se iza zida /srušene kuće …. On
sliči mladiću iz pjesme Nike koja se dvoumi Herberta Zbignewa. Nike se dvoumi bili spasila
tog lijepog mladića, ali na kraju odlučuje ostati u pozi kojoj su je naučili kipari srameći se
duboko tog trenutka uzbuđenosti. I zato Nike, ta krasna boginja s krilima, pobjedničkim
vijencem i palminim listom, dobro zna: …/ da sutra u svitanje / moraju pronaći tog dječaka /
rastvorenih grudi / zatvorenih očiju / i s trpkim obolom domovine / pod ukočenim jezikom.
Sudbina mladića iz Grakalićeve pjesme VBR, haubice, granate neizvjesna je. Pjesnički iskaz
mijenja stajalište te iz 3.os. jd. govori iz 1.os.mn.: … spreman da zajedno sa svima nama /
postane tek bilješka na pločniku / koju će prije ili poslije netko pronaći / i odnijeti u biblioteku
od crna kamenja. Tragediju kao slutnju i sveprisutnost smrti na kraju pjesme moguće je
razriješiti tajnovitim stihovima pjesnika Mira Glavurtića iz pjesme Vojnički spektar: … Tu ću
ja služit do posljednjeg dana / Na spisku mrtvih, s ordenjem od rana.
Mali čovjek u istoimenoj pjesmi vrlo je običan, ribar je i vinogradar i zna zašto je u ratu. Da bi
posao završio što prije. Njegov portret pjesnik prikazuje i bez sentimentalnosti i bez ironije,
surovo iskreno bez namjere da se svidi deklamatorima mirotvorstva.
U zbirci je izostavljen nacionalni atribut kao i imenovanje bilo kojeg stvarnog prostora pa se
tako čini kako je riječ o nekoj zemlji i nekom vojniku – iako nas krajolici, gradovi i rovovi
neizravno, govoreći o zemlji, mojoj ili ničijoj, kako je određuje pjesnički iskaz, upućuju na
sasvim stvarni rat koji se dogodio u Hrvatskoj krajem prošlog stoljeća. Među tzv. sporednim
stvarima koje su sve jednako važne u ratu, kako ističe autor, jedna je neistaknuta, gotovo
zakrivena. Samo jednom zapisana, a samim time od ostalih sporednih stvari gotovo najvažnija
i eksplicirana u pjesmi Stroj: … U stroj će se poći protiv zla / s mislima nagnutim nad životom.
I ne treba je ponavljati. Kao ni misao o zemlji kao domovini u čijim su rovovima čela vojnika
njezini proplanci.
U Grakalićevoj zbirci Pjesme vojnika tema rata razapeta je između stvarnosti i pjesničke
stilizacije. Jednako ratna kao svjedočanstvo pjesnika vojnika i jednako antiratna kao nova istina
pjesnika filozofa. Razapeta između neminovnosti rata i njegova besmisla, ponekad je
razriješena u paradoksalnosti pjesničkog iskaza, nikada sentimentalna, ali urbano baladična. I
novo je osvjetljenje u hrvatskoj (anti)ratnoj poeziji nastaloj od devedesetih prošlog stoljeća do
suvremenosti. Dodaje joj jednu mudrost koja se pjesnički vrlo uspješno zauzima za istinu koja
svjedoči i protiv pretjeranog slavljenja i protiv otkazivanja. Paradoks je i u sljedećem pitanju:
Trebamo li se sjećati? Pesimizam jest u pjesnikovoj tvrdnji :.. svi će postati sjećanje koje će
trajati neko vrijeme / dok starac ne umre i vojnicima ne prođe mladost. No posve suprotno
svjedoči nam upravo objavljena zbirka pjesama Pjesme vojnika da sjećanje traje i ostaje kao
djelić slike o Domovinskom ratu koja još nije zacijelila.

Kolo, 4/23

FANTAZMAGORIJE S DRUGE STRANE OGLEDALA

Marijan Grakalić, Mjera, oblik, ogledalo, STAJERGRAF, Zagreb, 2023.

Zadnja poetska zbirka Mjera, oblik, ogledalo nagrađivanog i plodnog pisca Marijana Grakalića podijeljena je u tri ciklusa kako nam i sugerira izabrani naslov. Prvi ciklus Mjera sačinjen je od šezdesetak pjesama čiju formu autor naglašava u podnaslovu kako bismo ih razlikovali od formi drugog i trećeg ciklusa. Drugi ciklus Oblik poetski su zapisi, a treći Ogledalo čine fantazmagorije prema autorovu određenju.

Započnemo li retrospektivno s fantazmagorijama, sa svojevrsnim pjesničkim viđenjima i vještinama izazvanim mističnim slikama i likovima, istodobno dodirujemo i oba prethodna ciklusa sažeta u pjesmi Mjera, oblik, ogledalo: Mjera, oblik, ogledalo / i jedan lagani bestidni san / tek čin bez muke i žudnje / tek želja da se nadmaši / (premda nepotpuno) / neko drukčije pamćenje / i potvrdi dvosmislenost / te neizbježne nježnosti / čije je objašnjenje grijeh.

Mogli bismo zaključiti kako je autor svoje pjesničke fantazmagorije uspješno odmjerio i uobličio u različite zapise od pjesme u slobodnom stihu, lirskog zapisa do poetske priče bliske legendi i mitu u suvremenoj stilizaciji. Ali ta epsko-lirska sastavnica Grakalićeva poetskog govora u nizu je inačica zapravo jedna jedina refleksija − refleksija o tome kako nastaje i nestaje san, koliko je blizak bitku i istini postojanja. U jednoj od fantazmagorija Čitajući Masudija, svoga literanog miljenika prikazuje kao bliskog prijatelja i svirača šargije, a ne kao povjesničara, filozofa, geografa i putnika zabilježenog u povijesnim registrima. Srž poetike ove zbirke pjesama upravo je rečenica nadahnuta Masudijem: San je blaga zvijer koja polako oteža očne kapke kako bi i one najdublje činjenice zaprepašćujućom lakoćom postale najednom bliske. I sada smo blizu tvrdnji kako Grakalićev pjesnički postupak polazi od činjenica kako bi ostvario svoje fantazmagorije, svoja autentična pjesnička viđenja. O tome svjedoči i pjesnički savjet kako se treba posvetiti spavanju onako kako se netko posvećuje znanosti, zapravo snovima. Esencija navedenoga jest u posljednjoj rečenici istaknute fantazmagorije: Ništa nije toliko dosadno kao čisti list papira jasan poput nesanice. Stoga su pred nama, nimalo dosadni listovi ispisani pjesmama i zapisima bliski snovima, ali ne snovima u kojima se sanja lijepa budućnost, prošlost ili sadašnjost, već snovima koje autor označava oksimoronično metaforom blaga zvijer. U fantazmagoriji Čitajući Muaviju, Grakalić svoga izabranika predstavlja kao frenda, a ne literarni lik te ističe kako Muavija zna da su takvi snovi veoma rijetki, ali ne zato manje važni i da pripadaju nekom narodu koji još ne postoji. Oni imaju arhaičnu prirodu − kao i pjesnički iskaz u pjesmi Arhaičan − jer: … Negdje treba odnijeti živa sjećanja, pospremiti / drevni glas sunca i ljubavi što još malo trepere / vidjeti pučinu golu poput predivne žene i tamo / ostaviti žar sad već star i arhaičan poput mene.

Koliko su pak Grakalićevi snovi povezani s Hazarskim rečnikom Milorada Pavića i snovima naroda koji je nestao, neizvjesno je koliko i njihovo najbolje moguće tumačenje. Riječ je o izgubljenom narodu koji je nestao upravo kad su snovi Kagana, hazarskog vladara, objašnjeni uz pomoć triju filozofa i kad je odlučio kako će najbolje tumačenje postati istina i pomoći mu kojoj vjeri se treba prikloniti, kršćanskoj, islamskoj ili jevrejskoj.

I, eto, nas do ljubavi, druge jednako prisutne pjesničke (pre)okupacije zbirke Mjera, oblik, ogledalo. U autorskom stavu Ljubav ne treba sinekure, kao svojevrsnom uvodu iz prve pjesme zbirke Pjesma za Henrija, nižu se brojne pjesme o ljubavi u kojima san postaje drukčiji život gdje nema zemlje i ne vrijedi sila teža, a život su snoliki pjesnički oblici koji izmiču logici stvarnosti iako im je, ponekad, u naslovu označen stvaran povod ili neko činjenično stanje, 'primjerice Dan svetog Valentina, Ljubav u doba korone, Pranje kose, Molba za ples …No sadržajem se govor o ljubavi širi prostranstvima i vremenima u nekoj mirnoj čežnji i lakom nezaboravu i Grakalićevu preokretu u kojem život nije san, već je san izvor života. U posljednjoj navedenoj pjesmi u mi formi zapisuje kako su njihovi snovi istoga stasa. U pjesmama o ljubavi pjesnički je iskaz, osim u mi formi, učestalo u ja formi, ili u odnosu ti – ja, ili u filozofijskom govoru u kojem se tumači ljubav. Pjesma Tri škole ljubavi sastoji se od tri mudroslovna fragmenta ili okamenjena zapisa pronađena u snu − jer pjesničko traganje vodi misao o pohvali ljubavi i ljubavi koja uvijek ima smisla kako su i naslovljene dvije pjesme u ciklusu Mjera.

Pišući o još jednoj zbirci pjesama Marijana Grakalića koja je objavljena također 2023. godine, a riječ je o antiratnoj poeziji i zbirci Pjesme vojnika, navela sam kako njegov pjesnički govor možemo odrediti urbanom baladičnošću. U čitanju zadnje zbirke Mjera, oblik, ogledalo ponovno potvrđujem kako je grad Grakalićeva domovina pa i kad je riječ o ljubavi jer: … naše je gnijezdo svjetlo Mjeseca / zametnuto u dahu velika grada … (iz pjesme Svjetla velegrad) ili: … Ispod malih oblaka još pjevaju ulice grada / dok se ljubimo na crvenoj i žutoj klupi / jer ako smo već izgubili onda bar to / neće pripasti nikom drugom. Ta ljubav. Parafraziramo li pjesmu Znak i odjek iz ciklusa Mjera, naslućujemo Grakalićevu mjeru u kojoj je samo ljepota besmrtni odjek u javi koji traje izvan upotrebe za nešto praktično.

Preselivši se u selo Blaževdol kod Zeline u doslovnom značenju navedenoga glagolskog priloga (prijeći u selo), Grakalić taj besmrtni odjek otkriva ponovno u nadahnuću osobnog mitskog doživljaja svijeta i krajolika te svoje bogate čitalačke erudicije. I u tim dodirima nastaju njegova pjesnička snoviđenja u mjeri ljubavi s tihom čežnjom i nježnim nezaboravom, u pripovjedno-poetskim oblicima i zrcaljenju stvarnosti s druge strane ogledala.

Grakalićeve pjesme i poetski zapisi raznoliki su i u njima se pojavljuju sastavnice različitih književnih žanrova kao fragmenati ili cjeline i u kojima je neko stvarno stanje, lik ili pojava dovedeno u novu poetsku stvarnost. Pjesma za Billie Jean ispjevana je na pjesnikovu jeziku, njegovim usnama, kako nas upućuje i sâm autor kao i pojava i obraćanje Josipa Severa pjesničkom iskazu. Ili u grotesknom tonu napisana pjesma Muž Sigmunda Freuda. U tim snolikim viđenjima moguće je i obraćanje sretnom kitu Mihaelu čiji kostur je izložen u Moskvi, razgovor ptica u krošnji koje oponašaju ljubavnike, prizivanje zlatnog doba, poetska legenda o graditelju Berlinskog zida pa i mišji noćni razgovori. U Grakalićeve poetske legende mogli bismo uvrstiti i pjesme Staraci amor i Kad je izmišljena Turska. Sa zrncima ironije prikaz je herojske sage Noć stotine komaraca ili naputak na početku moguće alegorije Somek Srećko i zlatna ribica: sva sličnost s ljudima je isključena.

Jutrima u Blaževdolu ili kako bilježi autor u ovom samodostatnom seoskom miru, skupljaju se bogate reminiscencije i zaboravljeni znakovi i … ono mračno mitsko more što je odavno nestalo i postoji jedino kao duhovni pejzaž…Iako je takvo jutro uokvireno likovnim iskazom Art Deko Morning u naslovu pjesme, čitajući je, udaljeni smo posve od slikovitosti i dekorativnosti i prepuštamo se jedinstvenoj Grakalićevoj refleksivnosti od drevnog sjaja uzaludnosti, svetog kaosa, prizivanja pročišćenja duha do naivne sklonosti vjerovanja u čuda. U tom duhovnom krajoliku mogući su i prikazi mitskog otoka Avalona i kiše na Baltiku. Obale Avalona su u pastelu, navodi se u poetskom zapisu Obale Avalona, ali u pastelu koji pjesnika oslobađa tumačenja i mišljenja dovodeći ga u čisto stanje bezrezervnog spokoja.

Navodeći prijepor avangardnog poljskog književnika, slikara i teoretičara čiste formeI. Witkiewicza kao moto pjesme Put ka Dunavu.: Ta pustoš naših dana! Čime da je ispunim? – Grakalić putuje prema moćnoj rijeci: … iako je istina posebno i puno dublje stanje / uvjetni grč oka kad se prepozna neznano / pismo plodne vode iz koje nastaje život / i nova djeca koja nevino plešu na obalama / ne mareći za ništa jer još ne poznaju misli.

Treba li poetski zapis Apokaliptička uzajamnost razumjeti samo kao jednu od snažnih pjesničkih vizija ili i kao stvarni prikaz krize našeg doba? I jedno i drugo − jer upravo je ta dvosmislenosti (koja ne isključuje višesmislenost unutar ove uvjetne podjele) obilježje Graklićeve poetike. Navedeni zapis započinje i završava parafraziranjem kineskog mudraca i filozofa Konfucija. U toj zatvorenoj formi isprepliće se apokaliptičan prikaz našeg doba i vizija u kojoj je i sunce predmet nečega moguće kobnog.

U dodiru točaka − mjera, oblik i ogledalo − koje određuje i sâm autor (izborom naslova i triju ciklusa), jedinstvena je, u načelnom pogledu, dvosmislenost u ogledalu u kojem se polazi od stvarnosti, činjenica i poznatoga kako bi se ostvarila drukčija moguća stvarnost kao nikad dokraja otkrivena ljepota i ispričana istina. U mjeri i oblicima s druge strane ogledala.

Biserka Goleš Glasnović

KAD PISCI KUHAJU: O KNJIZI TRADICIONALNA KUHINJA L. KOCI I M. GRAKALIĆA

Knjiga recepata Tradicionalna kuhinja, koju je upravo objavilo Društvo albanskih umjetnika – DEA, zajednički je autorski gastro uradak dvoje pisaca, Marijana Grakalića i Llilli Koci, koji su objedinili svoja organoleptička iskustva i napisali istinski zbornik recepata tradicionalne, narodne kuhinje naroda Hrvatske i Albanije…

Počnimo ovaj pregled s najtežim: jedno je, naime, biti pisac, pjesnik, spisateljica s urođenim sposobnostima igranja riječima i njihovim slaganjem u nove svjetove, pri čemu je fantazija neizbježna, a drugo pisati o kuhinji, slagati recepte – gdje i mala greška, odmak od cilja u doslovnom smislu može zagorčati ili presladiti cijelu priču. Nema dvojbe da je tržište kuharica zasićeno, no ovo dvoje autora odabrali su kulinarsku ili gastro nišu koja se temelji na iskrenosti i dobrom starom domaćem ukusu, na onom kulinarskom iskustvu koje se stječe od malih nogu. Pri tomu mislim na recepte tradicionalno prenošene kroz generacije, dorađivane i mijenjane prema okolnostima, mogućnostima i prilikama, a koji su obilježili teritorijalno područje s kojih autori potječu i, evidentno, u hrani iz djetinstva pronašli inspiraciju za u knjizi ponuđena jela.

Ukratko, Tradicionalna kuhinja je poetični skup recepeta koji evociraju sjećanja autorā na blagovanja u obitelji, na njihovu iskonsku pripadnost određenom civilizacijskom krugu. Meso, riba, povrće, pite – temeljni su obroci tijekom tisućljeća na prostorima s kojih nam izvorno dolaze recepti u ovoj knjizi. Preuzeti ili samo nadograđeni od grčkih, turskih i mediteranskih načina spravljanja, jela skuhana po receptima iz ove knjige pripadaju građanskoj kulturi, odnosno otvorenijim sredinama koje su više komunicirale s drugim krajevima. Na toj osnovi moći će nastati iskustvo kuhanja ili prehrane kakvo je u knjizi doneseno. Miješanjem naroda, miješala su se i iskustva, pa i ona gastronomska, kulinarska, a to su ovi autori i naglasili u uvodu knjige.

Knjiga je podijeljena u tri dijela – posna jela, mrsna jela i jela koja pripadaju lokalnoj kosovarsko-albanskoj sredini, a svi recepti su prilagođeni za jednostavnu i brzu pripremu, pa i kad je riječ o receptima za pripremu elegantnih objeda. Na kraju, kad se knjiga prouči, neminovno je primijetiti kako su autori iznijeli samo neke od ideja kako pripremiti jelo čiji vam prustijanski miris ili okus katkad remete prevladavajući ulični mirisi kebaba ili umami okusi hamburgera.

Kao ljubitelj kuhanja često dopuštam da me časopisi i knjige iskušavaju receptima. Ova knjiga me zaokupila najprije zbog mnoštva recepata koje daje, jednostavno objašnjenih. Ako se, međutim, malo dublje i zločestije unesem u strukturu recepata, primjedba bi bila da nisu svi isprobani, no autori su me presreli već u svom uvodu opravdavajući unaprijed tu činjenicu, pa kažu: "Koristeći se raznim kuharicama, etnološkim i povijesnim knjigama, zapisima domaćica i božjih službenika po župnim kurijama i samostanima, došlo je do izbora jela koja pripadaju tradicionalnoj hrvatskoj i albanskoj kuhinji te narodnom ukusu."

Ono što me još privuklo u ovoj knjizi, osim, dakako, recepata, jest činjenica da pred sobom nemam nasmijanog kuhara iz nekog reklamnog videa koji verbalizira sve o čarima teritorija s kojeg je pobrao neki recept, a u kuhinji se ponaša kao instruktor letenja. Koci i Grakalić, posve suprotno tomu, u Tradicionalnoj kuhinji jednostavnim jezikom, gotovo oponašajući instruktivni govor baka, donose vrlo precizne, izvrsne i provjerene recepte, precizno bilježeći doze, temperature i slijed kojim se dodaju sastojci. Međutim, za eventualne početnike i zaljubljenike u narodnu kuhinju, valjalo je navesti i okvirno vrijeme kuhanja… Ipak, autori se koriste najprikladnijim izrazima za svaki korak, a pravim izrazom omogućuje se uspješno ponoviti pripravak i izbjeći moguću zabunu.

Je, da, pišu se gastro knjige, objavljuju ovakve i onakve kuharice: neki to rade kako bi objavili svoja profesionalna znanja i iskustva u kulinarstvu, drugi o kuhanju i receptima žele reći nešto sasvim svoje, treći pak nekom takvom knjigom podebljati image sebe kao chefa, a ima i onih koji žele samo zaraditi. LLilli Koci i Marijan Grakalić ne pripadaju ni jednoj od tih skupina, oni su samo dvoje umjetnika – premda umjetnici, pisci, rijetko pišu kuharice, već se u kuharicama piše o njima! – koji su spojili svoja organoleptička iskustva i svoja znanja o kuhanju domaćih, narodnih recepata i napravili knjigu koju bi svaki dobar čitatelj trebao arhivirati. Jer, ne zaboravimo kako "kuhinjski čarobnjaci" provode sate i sate miješajući sastojke i eksperimentirajući, provjeravajući kuhanje, temperature i tehnike da bi stvorili savršeno jelo. A onda se više ne sjećaju kako to ponoviti.

Da biste vi u tomu uspjeli, poslužite se ovom knjigom naših gastro Iljfa i Petrova i samo pažljivo slijedite svaki korak i pametno birajte svaki sastojak. A užitak koji ćete osjetiti nakon toga, slobodno nam možete nekom zgodom prepričati…

Tekst: Petra Zaninović

Marko Raguž: O zavičajnim Itakama

ZAPIS O FOTOPOETIČKOJ MONOGRAFIJI "PO DRAGOMU KRAJU" MARIJANA GRAKALIĆA I ZORANA OSREČAKA, POU SVETI IVAN ZELINA 2021.Stvarnost posjeduje lice i naličje. U igri između lica i naličja stvarnost se gubi i pronalazi. Stoga se čini da ona nije nikada stvarna. To dolazi otuda što duhovni svjetovi, svjetovi snova i mašte "uzimaju" od stvarnog svijeta, njime se hrane i izlivaju fluidne forme mentalnih slika, da bi se one potom ponovo vraćale u stvarnost kroz riječi, skulpture, slike i na druge načine. Nikada ne možemo biti potpuno sigurni gdje je naš zavičaj. Da li su to brda i doline planete zemlje ili je naš zavičaj smješten u pejzaže duhovnih predjela koji se najočitije ispoljavaju u snovima. Najprecizniji odgovor je da je zavičaj zapravo dualan, jer je smješten u oba navedena prostora, koji ga kreiraju. Knjiga "Po dragomu kraju", Marijana Grakalića i fotografa Zorana Osrečaka, pokušava da uđe u trag prirodi čovjekovog odnosa prema svome zavičaju. Baš zbog toga što zavičaj nije samo zemljopisni pojam, jer posjeduje i svoje duhovne odraze. O tome je ponešto rečeno u zapisu "Breg i dol":"Sanje su u maglama nad domovinom / nestalno razvlače zbilje i snenu maštu / u bijeli privid nad tišinom popodneva / sve do noći kada se vraćaju u svoj plod / koji poput mjeseca bubri ispod zatiljka."Vrijeme je privid. Postoji zapravo samo jedan dan, koji se umnožava. Kosmičko vrijeme, ako postoji, ne može važiti za čovjeka, čije je trajanje tek treptaj u vrtlogu Svemira. Stoga je vrijeme ništa drugo do naše poigravanje sa iluzijama i stvaranje privida kako kobajagi imamo "pregled nad situacijom". Ono što je prohujalo, koraci pređenog puta, preobražavaju se u duhovne simbole i slike od kojih pletemo unutarnju sliku zavičaja. Oni najprije postoje kao legende. Legende i mitovi o prohujalim vremenima, koji u nama oživljavaju prve pojmove o svijetu. Potom slijedi nostalgija za igubljenim zavičajem, jer i onda kad nam se čini da je sve izgubljeno (a nikad nije sve izgubljeno) ostaje nostalgija kao utjeha. Nostalgija za vremenima i ljudima koje smo privremeno ili trajno izgubili. Taj gubitak je relativan, jer su ljudska lica postala fluidni prizori koji žive u našoj memoriji; ta lica su upletena u unutarnje odjeke nad brdima našeg kraja, koji nam se u preobraženom obliku vraćaju, kad najmanje očekujemo. Naročito u odiseji snova. Odiseja snova se napaja onim što se crpi iz svijeta zavičaja, u čije je tlo zabodena svojim metafizičkim korijenjem, baš kao vinova loza u vinogradima. Ta odiseja snova zapravo naslućuje da postoji jedan viši, duhovni svijet, od kojeg mi stalno odbijamo fragmente i njime osmišljavamo i oplemenjujemo realni svijet. Odiseja snova je samo formiranje tog unutrašnjeg zavičaja, koji je naličje, lice u ogledalu našeg stvarnog zavičaja. Potom se i javlja želja da posjetimo luke, koje nismo vidjeli. Da se odvojimo od svog zavičaja, kako bismo ga izvana mogli posmatrati i diviti se njegovoj ljepoti. Međutim, u tim drugim lukama samo reispisujemo toponime našeg prvobitnog zavičaja, sve dok ga u toj novoj sredini ne rekonstruiramo i ponovo, ali samo za sebe, oživimo. Neko je lijepo rekao da je domovina tamo gdje nam se dozvoljava da budemo stranci. Nakon svih tih brojnih igara oko gubljenja i pronalaželja zavičaja, naš život iscuri kao pijesak u pješčanom satu, i ostaje nam samo tiho mjesto počinka prema kojem zajedno idemo. A čitav taj put je bio obilježen potrebom da oblikujemo zavičaj, bilo da odlazimo ili se vraćamo. Bilo da sanjamo o njemu, i tragove snova pokušavamo slijediti stazama i predjelima stvarnog podneblja.O tome se govori u zapisu "Fragment Edena":"To staro drvo bješe ono prije /dio svijeta kojeg više nema / svete šume usred planine, i / sad kad se zna da nema ničeg / što je pouzdano ono je tek /jedno obično staro drvo."Knjiga "Po dragomu kraju" je dokument o zavičaju, kojeg smo imali i čiji smo sastavni dio bili, ali kojeg počinjemo gubiti. Taj gubitak dragog kraja se odvija pred našim očima i pored toga što još boravimo u njedrima zavičaja. Taj gubitak je prije svega odraz protoka vremena, zbog kojeg poniru ljudi i arhitektura prohujalih vremena. Ali gubitak zavičaja se ostvaruje na još mnogo različitih načina. To je poezija napuštenih kuća u kojima gasne sunce i umire dan. Možda svjesnost o tome da smo posjedovali zavičaj i dolazi tek onda kada ga počinjemo gubiti, kada se tlo pod nogama počne izmicati.O tome se govori u zapisu "Pogled u prošlost":"Mali starinski prozor i heklane / zavjese, nekada bijele i čiste, / pogled su u prošlost u kojoj su / kuće od hrastovine držale moć / života među vinogradima, bile / su stvorene baš onako kako je /zemlja to i očekivala. I sad su /postojane, ali bez života, same / u tijesku vremena i sjećanja."U današnjem vremenu kada je domovina "nigdina", u vremenu kad smo umislili da smo "neko i nešto" a ponajviše smo "niko i ništa", lijepo je čitati zapise o zavičaju koji se ima, pa čak i ako se nadvila opasnost da se on izgubi. Ali baš kao što mi odbijamo od tog višeg svijeta, kako bismo obogatili naš stvarni zavičaj, na kojem stalno teče proces zidanja kule babilonske, tako i nebo odbija od stvarnog svijeta i prevodi ga na svoj zaumni jezik. Tajna je sadržana u tome da se uspostavi veza za tim zaumnim, duhovnim svijetom koji u nama živi, i koji je oduvijek živio. Jer sve ono što doživljavamo "izvana" se ugrađuje u taj svijet. Mnogo je važnije da se u njega ugrađuje, nego da odbijamo od njega i zidamo kule od pijeska. Kada uspostavimo ritam sa tim unutarnjim svijetom snova i mašte, naš život se pretvara u stvarnu odiseju, odnosno putovanje prema zavičajnoj Itaki.. 

Simbolički odrazi smrti

Osvrt na zbirku priča "Smrt Jamesa Joycea", Marijana Grakalića

~ MEETING JAMES JOYCE

If you have not yet met James, there is hope for another encounter by reading this wonderful book by Marijan Grakalic. If not in your dreams, then you can hear his whisper, at least in nature. Nature is a temple where living pillars whisper enigmatic words. A man passes through a forest of symbols, and they observe him with familiar eyes; like different echoes merging into a distant harmony, foggy and deep, wide as night and as light, thus related smells, colours and sounds. The book "Death of James Joyce", by Marijan Grakalic, weaves mysterious visions and raises hope for a new meeting with the famous James.

M Raguž, prevod na engleski: Bianca Sakotic – Toronto 

U priči "Smrt Jamesa Joycea" je zapisano: "Nekad se vjerovalo kako su grobne rake u zemlji šupljine u Jupiterovom bedru, iste onako tamne i vlažne, kakve su i u drvetu u kojem žive puhovi." To nam sugerira da grob nije zatvorena kategorija, u smislu da spomenici, koji pokušavaju da očuvaju sjećanje, samo pate od jedne iluzije vječnog trajanja. Skriveni procesi preobražavanja se odvijaju smrću, a njima su izloženi i tijelo i duša, dok mermerni spomenik ima svoj zasebni život. Tako na primjer srednjovjekovni stećci, nadgrobni spomenici, žive svoju egzistenciju. Oni su odavno izgubili vezu sa tijelom pokojnika, koje je preobraženo u zemlji prešlo u neke druge oblike, a stećci sada žive jedan sasvim novi život, koji ima jako malo veze sa njihovom izvornom namjenom. U priči je zapisano: "Odbačena puževa kućica simbol je svetog groba, onog u kojem će se ponovo jednom, ako Bog dade, uskrsnuti i potom živjeti vječno." Smrt je problem trajanja i vremena, bilo da je to vrijeme i trajanje Nepostojanja. Ako je čovjek jednom živio, vrijeme nakon smrti, vrijeme Nepostojanja, je vrijeme u kojem traje njegovo Nepostojanje, jer se vrijeme koje je proživljeno ne može izbrisati. U priči "Smrt Jamesa Joycea" piše: "Tada sam shvatio da je smrt nepromjenjiva što se tiče vremena, da je i samo vrijeme također neka vrsta cenzure, i da je dobro za literaturu da ga se oslobodi."

Smrt je konačna preobrazba u nešto, a ne znamo šta je to – zapisano je u priči "Naš sin i otac Zeus". Život je proces preobražavanja. Ti preobražaji su vidljiviji na duši, jer je to polje gdje se odvijaju oni istinski preobražaji. Tijelo se na kraju preobražava u zemlju, s kojom se sjedinjuje. Ono sraste sa zemljom, prelazeći u ciklične preobražaje, koje doživljava zemlja. Međutim, nije poznato šta se zbiva sa dušom. U priči je navedeno da je duša "zaručnica Božja". Što nam sugerira da postoje neke Nevidljive sfere, koje prožimaju preobražaje duše. Mitovi upleteni u trenutačni život, duhovni su odjeci prohujalih vremena. Mit je duhovna kategorija, koja preživljava pod velom tajne, upliće se u stvarnost novih vremena. Mit u tom procesu doživljava preobražaje, ali nastavlja egzistenciju. Mi na tom primjeru vidimo kako sfere duše preživljavaju vrijeme i tjelesne okove, kako fluidno protiču preobraženi kroz vrijeme, kako vode jednu neobičnu egzistenciju, prijanjajući za nove dane budućnosti, koji pristižu

Priča "Parobrod za Ameriku", također, govori o odlasku, kao što je smrt odlazak sa nadom u jedan novi svijet, tako da je brod koji vodi putnike u jedan novi svijet zapravo simbol smrti (brod koji nas vodi na drugu obalu), i nade za sretnijim nastavkom života. Taj San o Americi je često iluzija, jer nas i tamo čeka patnja preobražavanja, ili kako stoji zapisano u ovoj priči: "Vrevu nije smanjila hladnoća plavičasta predvečerja u luci. Miris znoja, duhana, rakije i zemlje koja mrtva čeka da prođe zima, kako bi obnovila bol i njegove drhtaje." Priroda na zemlji je u vječitom grču između postojanja i nepostojanja, između njihovog prožimanja i cikličnog smjenjivanja. Za umjetnost se kaže u priči "Večernja zvijezda" da ima porijeklo u kosmičkim ciklusima i da ona nije "romantično svitanje duha", već njegov "sveti pokrov": "Ona je osebujno evanđelje slobode po kojem slikar slika da bi njegovi likovi živjeli i onda kada će ih pokrivati težak talog neizbježnog blatnog groba." Ne samo pojedinačni život, nego je propadanju izloženo vrijeme ukupnih naraštaja, koji se bore da produže što je moguće više svoje postojanje, ne birajući sredstva. O tom propadanju se piše u priči "Epoha Gmunda ili ratno roblje": "A što uopće možemo očekivati kada su naši domovi prva zgarišta propadanja trule Evrope." Smrt je ono što obilježava nestanak čitave epohe, a taj proces prate velike povijesne drame, koje samo kao da su odjek tog kolektivnog straha naraštaja od nestanka, od potiranja. Takva povijensa drama, logori i progoni, nešto je što je obilježilo 20-to stoljeće: "Smrt u logoru nije ništa spiritualno, unatoč pričama, teorijama i krajnje nevjerojatnim idejama spasenja. Smrt je stvarna. Ona je posljedica straha, bolesti, neishranjenosti i očajanja. Sve vapi za bijegom, za promjenom." Smrt je sveprisutna, ona je upletena u našu svaku misao, ona se krije iza nje. Čak kad nas obuzme kratkotrajna vedrina, uvijek se tu prikrada misao o smrti, o konačnosti i prolaznosti. Tako da je smrt jedna od osnovnih čovjekovih preokupacija, jer kao i o Ljubavi, čovjek opsesivno razmišlja o smrti. Sa svakim sumrakom, sa svakim svitanjem, obnavljaju se misli o prolaznosti i smrti, koja je upletena u svaki mogući segment stvarnosti na zemlji. O tome se piše u priči "Božić 1918. Caričina rijeka": "Gotovo bezglasno u ovom tihom božićnom sumraku teče voda u koritu Caričine rijeke. Nepregledna ravnica i njezine magle, njezino sivo mrtvačko ruho što je spaja s cijelom zemljom mrtvih, čije su duše predane svim vjetrovima…"

U priči "Slavenska sumornost" se prepliće i dalje tema smrti. Spominje se tu Janus Pannonius, koji je opisao smrtovanje u jednoj elegiji, jer želi da se njegov pepeo obilježi stihovima. "Ljubav, bolest i smrt. Možda je sreća da sve u životu teče baš tim redom, jer je tako moguće lakše preplivati svaku rijeku i prijeći onaj put što vodi do groba." Smrt je neminovnost i samo plam svijeće u sumraku produžuje sjene ljudima okupljenim oko grobova, kako je zapisano u toj priči. Postoje periodi u povijesnom vremenu kada pritisak smrti postaje previše snažan, kada pritisne sve ljudske okolnosti. To je vrijeme stradanja, kada Tanatos nadjača Eros, kada Smrt potisne Ljubav na marginu, preuzimajući sve tvrđave ljudskog postojanja. To je kosmička borba, jer Eros (ili Ljubav) pokušava da povrati izgubljene položaje, da ljudskom životu povrati jedan kosmički balans. "Čovjek bez ljubavi je kao hram bez molitve." – zapisano je u priči "Zvono želja".

Čak i kad to vrijeme smrti postane neizdrživ balast postojanja, život tinja pod njim, kao žar ispod pepela. U priči "Na dušni dan1922." je zapisano: "Sad žele da i nebo zovem drugačije i da ubijem u sebi onaj osjećaj za zemlju koji mi daju groblja i naši mrtvi." Smrt je podložna krivotvorenju, jer se često ljudsko stradanje uokviri u jedan društveno prihvatljiv okvir. To dolazi otuda što je smrt moćno sredstvo manipulacije, jer prodire u one osnovne strahove ljudske. Tada dolazi do toga da u smrti više nismo ono što smo bili tokom života, kako je zapisano u toj priči. "Neka svi mrtvi ožive, ako zbog ničega drugog, onda samo zato da kažu tko su i koje im je ime." Premda se u ovoj zbirci priča motiv smrti nameće kao vezivno tkivo, koje se svojim nitima provlači kroz sve slojeve, kroz sve narativne prolaze, to ne znači da ova zbirka ne zahvata vrelo života. Ali to je život koji gubi svoje vrijeme, život koji je pognut pod teretom starosti, jer vrijeme života o kojem se govori, sve više postaje kategorija prošlosti. Ali jedan narativni labirint životnih Fenomena je jako lijepo razvijen, dok je smrt samo neugodni gost, koji se prikrada i provlači kroz sve tajne prolaze vidljivog i nevidljivog.

U priči "Oholi hir" je zapisano: "Ponekad me obuzme osjećaj da je vrijeme nestalo i da se zbog toga sve čini nestvarnim." Kad jedno vrijeme prohuji, a čovjek to vrijeme nadživi, onda on postaje poput prozirnog bića, čije postojanje gotovo da niko ne može posvjedočiti. Upravo u tim preobražajima se oblikuju sakralne dimenzije čovjekovog duha, jer mit o anđelima nije izmišljen, samo je potrebno mnogo vremena da prođe, dok ne spoznamo njegovu istinitost, a to je moguće samo ukoliko sakralni preobražaji zahvate i naše biće. Priča "Banova posmrtna maska" je, također, obilježena temom smrti: "Moje lice neće biti izgubljeno. Duša će već otkriti svoju istinu kad dođe na konačnu ispovijed i kada se pretvori u ono što dragi Bog želi. Maska će međutim biti nova, ponovno napravljena da pokrije moje lice koje sam godinama imao i da takva, od sad i zauvijek svjedoči o meni, o tome kakav sam bio. Izostavit će se propadanje i trag starosti, uočljiva skepsa u očima. Maska, to ću u smrti biti ja. Bit ću ono što želim, ono što inače nisam mogao." Život može biti sila, koja je u stanju preobraziti sve, pa čak i smrt, zapisano je u priči "Smrt Kirova". Premda se jako mnogo govori o smrti, tu nema teške atmosfere, koja "pritišće prema blatu i podzemlju" (priča "Madež Miramare"). U priči "Danse Macabre" se citira Evanđelje po Jakovu, gdje se kaže da trebamo tražiti smrt, poput mrtvih koji traže život. "Doći će smrt i neće imati oči. Sve je ona već vidjela.", zapisano je u toj priči. Čitava ova zbirka priča traga za jednim vremenom koje je prohujalo, jer je sada 20-to stoljeće stvar prošlosti. To je jedno vrijeme koje ili je umrlo ili je u procesu umiranja. Baš kao more koje se povlači sa kopna, iza kojeg ostaju samo izolirane, pojedinačne barice sa morskom vodom. Takve su više ili manje sve ljudske sudbine, proistekle iz tog 20-tog stoljeća. Taj problem sažima priča "Ljudi umiru, gradovi ostaju". Životi nestaju, ali gradovi kao korita rijeke života preostaju, s potencijalom da se poneki oblik prohujalih života zadrži i obnovi: "Sjetim se žene koje više nema i njenih prvih snimaka starinskom kamerom. Negdje još postoji film u kojem kao dječak trčim prema Mostu uzdaha, kao i slike načinjene u trenutku dok nas dvoje poziramo obučeni u kostime princa i princeze dječjeg karnevala." Ove priče zahvataju jedno povijesno odumiranje. To je svojevrsno iščezavanje vremena čitavih naraštaja, što više nije pitanje individualne sudbine, nego jedne kolektivne neminovnosti, i to je jedan veliki proces, kojemu podliježu povijesne zakonitosti postojanja ljudskog roda. To odumiranje povijesnog vremena je opisano u priči "Oporavak vječnog sata": "Sve u životu blijedi. Mnogi događaji i sjećanja na njih postanu vremenom dio podsvijesti, selektivno, poput kucanja sata, pa ih se sjetimo samo ponekad, na pola šest, u podne, ili nikad ako propustimo zakazani trenutak. Vrijeme ima beskonačnu prirodu, poput grijeha, sat nas ipak na to može podsjetiti i onda kada se najmanje nadamo."

Posljedni dio ove zbirke sve više zahvata to povijesno raspadanje, povijesnu smrt, jer nove generacije nasljeđuju jedan potrošeni svijet, koji je u stanju raspadanja, pokušavajući da na tim ruševinama uspostave vlastito kruženje, ali je pritisak povijesnog Tanatosa, koji se nasljeđuje, previše snažan, tako da on uveliko remeti želje novih naraštaja. Tako je u priči "Apokalipsa po pazinskoj jami" zapisano: "Uporište za to daje nam upravo najveći od svih alkemičara Theophrastus Bobastus von Hohenheim Paracelzus u čuvenoj rečenici koja glasi: Veliko djelo može se izvesti jedino ako cio svijet uđe u majku (Zemlju) i umre. Dakle, solve et coagula, raspadanje i sjedinjenje, smrt i ponovno rođenje, povratak u maternicu radi napuštanja i razaranja postojećeg kako bi se ostvarilo novo tijelo, društvo, novi svijet i novo biće." Ova zbirka priča pokušava uhvatiti dijagnozu života, koji je izložen smrti, procesima raspadanja. Šta preostaje od života, čemu je sam takav život izložen? Na ta pitanja ova knjiga pokušava pronaći odgovore, ili postaviti barem poneko novo pitanje. Neko je nekad rekao da nema života bez promjene života. Prelaze postojanja između naraštaja prati smrt, velika drama, ali i brojni drugi složeni procesi. Procese odumiranja, individualnog i povijesnog, ova zbirka priča pokušava zahvatiti u njenim složenim odrazima. Tako je u priči "Udovica u sobi visokih sjena" zapisano: "Smrt je mračni posao, naročito sada kad se podzemlje oslobodilo i sigurno ni zbog čega ne misli do jutra napustiti izgubljene slike grada." Sjećanja su jedino ono što istinski posjedujemo. Vrijeme potire sjećanja; ako ne pronađemo način da ih sačuvamo i učinimo trajnijim, gubimo sve. Tako da je oblikovanje sjećanja u jeziku, istraživanje prohujalih vremena, nad koja se nadvija magla ništavila prolaznosti, uistinu vrijedan posao. Samo na taj način se mogu otvoriti nove staze budućnosti, jer smisao života je traganje za smislom.

Marko Raguž

Zorica Radaković: O knjizi priča Marijana Grakalića "Smrt Jamesa Joycea"

Marijan Grakalić: "Smrt Jamesa Joycea i druge priče iz XX stoljeća " (ShuraPublikacije, Opatija 2021.)

Čak 36 priča i još više slikarskih ilustracija Krunoslava Stojanovskog u crno-bijelom otisku stalo je u 160 stranica knjige Marijana Grakalića naslova Smrt Jamesa Joycea. Iako se radi o nizu, knjiga se zapravo tvori od dva dijela koja zaokružuju gotovo stoljeće silovitih ranih i društvenih mijena u Europi a koje su se živo reflektirale u Istri, Hrvatskoj i Regiji.

Prvi dio knjige je vezan uz Prvi a u drugi dio uz Drugi svjetski rat i njegove posljedice koje se protežu preko dogmatskih 50-ih preko hipi pokretom obilježenih 60-ih s vrhuncem '68, godine glasovitih studentskih nemira koji su našu tad socijalističku samoupravnu zemlju stavili u čvršći kontekst napredne Europe, Europe kojoj je Hrvatska a napose Istra koja je u tematskom fokusu ove knjige – oduvijek pripadala, i da bi, na koncu – vremenska linija povijesnih previranja i potresa dotakla i posljednji, Domovinski rat i zaokružila period s kojim je autor Grakalić upoznat bilo kroz neposredno iskustvo ili povijesno istraživanje.

Turobno ili prpošno ispričane – priče su to o političkom i ratnom usudu na koje pojedinac nema (bitnog) utjecaja. Tako, u priči "Oholi hir" pripovjedač zaključuje: "Vlak prolazi, ljeto također, srce kuca, sudbina ostaje."

Dakako, Grakalić nije potpuni zagovornik fatuma, njegovi likovi imaju elemente slobodne volje s pomoću koje doživljavaju unutarnju dramu – sukob između htijenja i mogućnosti, potreba pojedinca i društva, pitanja pravde i nepravde itd. a što bi oslikavalo dramatičnost čovjekova opstanka u povijesnom svijetu, no – unutar ovog tematskog okvira – gdje slobodnomisleći nisu ujedno i slobodnodjelujući pojedinci, autor toj njihovoj egzistencijalnoj mučnini daje smisao kroz mitove – od starogrčkih, preko indijskih (kali yuga, iz Upanišada) te znanstvenih (o postojanju čudnovate ribe nalik na sirenu).

Fina mješavina fantastike, realizma i činjenica pisana je uglavnom na književnom standardu bez upliva dijalektalizma, lokalnog govora ili žargona, s izuzetkom autobiografske priče "Krštenje u pokušaju" gdje govor samoborskog kraja doprinosi efektu humora. Inače, u cijeloj knjizi je nekoliko priča anegdotalnog karaktera, a jedna od njih je i "Smrt Jamesa Joycea" po kojoj je knjiga naslovljena, vjerojatno zbog atraktivnosti imena slavnog Irca koji je zbog svog jednogodišnjeg boravka u Puli unekoliko i proslavio taj grad, odnosno popularizirao Istru.

Zbog konteksta su mi priče iz drugog dijela knjige (onog koji se tiče vremena nakon Drugog svjetskog rata) bliže za razumijevanje no one iz prvog dijela daleko fascinantnije.

Čak, razmišljala sam – da je moguće zagrobno djelovanje – zbog teme i stila – vjerujem, priče iz prve polovice knjige bi zasigurno rado recenziju napisao i sam Miroslav Krleža koji se bavio sudbinom našeg čovjeka, žitelja Austro-Ugarske monarhije u povijesnoj vjetrometini Prvog svjetskog rata u kojoj se prekraja politička sudbina našeg nacionalnog prostora kao i Europe. U toj recenziji sliku na naslovnoj stranici ilustratora Krunoslava Stojanovskog bi možda usporedio s Munchovim Krikom.

Na stranu Krleža, radi se o zbirci priča poetskog realizma na stilskom tragu ekspresionizma (pravca s početka 20. stoljeća u kojem su umjetnici pa i pisci pod utjecajem strahota velikog rata izražavali katastrofične i tjeskobne vizije svijeta posežući i za romantičarskim elementima nadnaravnog, mita i fantastike) što je sve prisutno kod Grakalića, s tim što je on europska krvava događanja tog doba stavio u okvire Istre.

Spomenuta ekspresionistička paradigma (u prvom dijeli knjige) je i plod autorove discipline jezika i mašte da odstupi od proznih trendova realističkih iskaza kojima svjedočimo u aktualnoj književnosti 21. stoljeća gdje se jezik počesto koristi više kao spontani a manje kao estetski aparat kojim se neka tema oblikuje u književnu zbilju. Jezičko-stilska razina Grakalićevog proznog pisma u tom dijelu je u potpunoj korelaciji s povijesnim vremenom kojim se bavi a začuđujuć je spoj lakoće kojom izriče intimistički senzibilitet tog doba i uvjerljivost povijesne građe kojom superiorno barata.

Tako, povijesne osobe oko kojih se pletu priče su, osim legendarnog J. Joycea – Fran Supilo, Franz Ferdinand, Franjo Josip, Josip Jelačić, kralja Aleksandar, V. Gortan, I. Meštrović, Staljin, Mussolini, A. Crowlley, Thruman, Tito, L. Brežnjev, V. Mainhof…

Atmosfera groblja, crkvi, salona, logora – ocrtana je do nijansi tako da mi se neke prozne slike učinile kao predložak za filmski scenarij. Naročito u priči "Epoha Gmunda ili ratno roblje"

Naime, Gmund je logor na sjeveru Austro-Ugarske monarhije – gdje je ta carevina iz taktičkih ratnih razloga deportirala tisuće Istrana i gdje im je u prostoru ograđenom žicom, u smradu fekalija – radi smanjenja očaja potican kulturno folklorni život – pa se rade pučki igrokazi, čak i jedna opereta, otkriva se spomenik Franji Josipu… A među zatočenicima se pokreće tajni jugoslavenski kružok među kojima su teozofi, anarhisti, nacionalisti, komunisti. Ljudi skapavaju zbog pothranjenosti i u sanjarenju o bijegu prikraćuju vrijeme – današnjim rječnikom rečeno – teorijama zavjere i doznaju da je za njih prikupljen novac od ulaznica u zagrebačkom Narodnom kazalištu od izvedbe drame "Zimsko sunce" Viktora Cara Emina, a koji kao pomoć nikada nije do njih stigao.

Iako je nezahvalno upoređivati ostvarenja različitih umjetničkih vrsti, književnost i film, ne mogu odoljeti da ne spomenem da me je atmosfera iz navedene logorske priče asocirala na dramsku seriju Dragana Bjelogrlića "Senke nad Balkanom" u kojoj je on unutar kriminalističkog žanra upravo kolosalno dao povijesni duh Europe i Balkana između dva svjetska rata dotičući se raznih tajnih društava masonske provenijencije koji su kao siva eminencija stajali iza mnogih političkih odluka koje su krojile sudbinu Europe i Balkana.

Ono što vidim da povezuje Grakalića i Bjelogrlića makar u tom jednom segmentu interesa za povijest jest činjenica da su obojica generacijski daleko od ratne i međuratne epohe prvog dijela 20. st., no da i jedan i drugi – gotovo u isto vrijeme imaju poriv pretresti to razdoblje u kojem, tko zna – možda čuči odgovor na neka pitanja o našoj političkoj sadašnjosti.

No da se vratim Grakalićevoj knjizi čije su priče promišljanje rata, ali i arta.

Kao prvo: one su književni i povijesni hommage Istrijanima koji su na svom tlu doživjeli ratnu Europu ili pak daleko od domovine na ratištima ili u logorima uz očajničku čežnju za povratkom proživljavali kaljenje antimilitarizma i žudnju za slobodom. Da bi iznjedrio takvo štivo – autoru nije bila dovoljna njegova privatna vezanost za ovu hrvatsku regiju, uostalom – da je samo sklonost u pitanju to bi rezultiralo jednostavnim sentimentalizmom u kakvom je obično u žiži tzv. mali čovjek; ne, ovdje nema te populističke igre, u ovim pričama pisanim u prvom licu svaki lik pripovjedač je kompleksna persona svjesna svoje egzistencije i povijesnih ograničenja koja dovode u pitanje njegovo osobno kao i održanje kolektiva kojem pripada. Štoviše, uz događaje o kojima pripovijeda – kroz epistolarnu formu ili (dnevnički) zapis – pripovjedač – bio on trgovac, ili (najčešće) oficir, u svakom slučaju – obrazovana osoba – bavi se promišljanjem rata i arta, da – umjetnosti, o kojoj su date razne definicije pa i ta da je ona (pred ratom) bijeg u zaborav.

Na to, autor i citira mudre misli pjesnika koji direktno ili indirektno promišljaju povijest. "Jer, sve što se zbiva znamenje je nečeg što će tek biti, kako je to smatrao još Seneka" (Iz priče "Na Dušni dan 1922.")

Trijezno i lucidno isprepliće se sa snovitim pasažama.

Jer, uz provjerljivo i estetskom logikom prihvatljivo kazivanje on u dimenziji mita i fantastike psihodeličnim prizorima pridružiti i mitski pa – kao kad se u priči "Put svile" ružni pauk preobrazi u Arhanu, prelijepu suparnicu grčke božice Atene, na vrhuncu iznenađenja ta živa božica ujedno će biti obična gola ljepotica s kojom će lik/pripovjedač najprije pojesti doručak; što će sugerirati da su božanstva kojima mit kodira zbrkanu stvarnost po Grakaliću zapravo u svakodnevici koja je, ovisno o percepciji – uzvišena ili banalna.

Ipak, ova zbirka nije jedna od onih knjiga koja bi se bombastičnim dizajnom u tvrdim koricama kočoperila u izlozima knjižara udvarajući se potrošačkom oku, radi se o predmetu teškom kojih 10 dkg, plastificiranih korica bez unutrašnjih klapni, da je još za koji centimetar uža i kraća doimala bi se kao džepna. S obzirom na to da je knjiga tiskana uz potporu Ministarstva kulture i medija RH te Grada Rijeke, ne ulazeći u to koliki je bio ukupan budžet, čini mi se da je izdavač Shura publikacije možda trebao potražiti i dodatnog sponzora kako bi knjiga tehnički i prezentacijski bila na razini vrijednog tekstualnog sadržaja.

Kako bilo, vjerujem da – bez obzira na kronične zakulisne igre unutar mehanizama Ministarstva kulture – knjiga "Smrt Jamesa Joycea" Marijanu Grakalića neće proći ispod radara komisija koje dodjeljuju nagrade za najbolja književna ostvarenja u godini.

Marko Raguž

Boris Jovanović Kastel – BIOGRAFIJA ISTARSKIH KOVITLACA

Marijan Grakalić, Smrt Jamesa Joycea, Shura publikacije, Opatija, 2021.

Da će književno hodočašće na tragu Bum generacije latinoameričkih spisatelja, s početka druge polovine XX stoljeća, biti snažno, voljeno i inspirativno stvaraocima sa mnogih meridijana pokazala je i knjiga kratkih proza Smrt Džejmsa Džojsa, hrvatskog pjesnika, mitopetika i istoriozofa Marijana Grakalića, kao atipični mozaik fiktivno-faktivnih priča pisanih mastilom spravljenim u zalivu boginje Reje.

Ovaj erudit i prefinjeni narator u istrijanskom atlasu saga iz 1001 zaliva, lišen vremenskih kota i nadahnut snoviđem stvarnijim od jave, brodi u trouglu bliske, daleke i lične istorije presvučen, kao na antičkom forumu, u više istorijskih likova, od onih najznačajnijih do lokalnih vagabunda, u želji da svakodnevlje preoobrazi u epohu! Pula je hiperboreja, limb i pakao pjesnikovog svijeta, izabrani nekropolis Ulisovog oca, u njoj, kakve li časti!, upoznajemo najčuveniju tkalju zlatnog doba koja iskrsava pred nama u vidu ogromnog pauka, iz ovog grada pratimo rodoljube na put u Gmund, grad-logor u dubini Austrougarskog carstva na izdisaju… Tu se osjeća, kao na gubilištu, vonj smrti i vidi suton jednog vremena prepunog deluzija i straha, slute dani pogubni za slovenske narode spremne da i u takvom sudbinskom košmaru pokažu svoju ljubav i sjetu. Najljepša igla kompasa ove zbirke je – poezija kao posljednji bastion odbrane pred sveštenicima mraka sa zastavom dogme u ruci. Otud sjajan usklik izronio iz priče Zvono želja – Poezija je, unatoč prolaznosti naših nada i mašte, daleko uvjerljivija inspiracija, no sva klecala po ubogim crkvama.

U svakoj priči istarska fjaka oplemenjena je mitopoetskim zlatovezom pri čemu njegova funkcija često ima, uz slikovite reljefe, vrlo dramatičnu poruku znajući da velike istorijske obmane, u konačnici, budu najskuplje za male narode i njihov opstanak. Iz tog proističe da su sve religije prolazne, svaka ideologija ima rok trajanja, smrt je samo bitisanje poslije odumiranja ali horizont slobode uvijek će biti vječan zato što je motiv naših plovidbi za smislom postojanja. Kao ideal duhovnog i svjetovnog, sloboda je akcentovana kroz nekoliko autobiografskih priča posvećenim partizanskim slobodarima i njihovom herojstvu, da bi svoje naličje dobila kasnije u grotesknoj vizuri političkog statusa Istrijana na zapadu nakon Drugog svjetskog rata. Taj kontrapunkt i jedinstvo razlika u bucatijevskom maniru čine ove priče još intrigantnijim i sugestivnijim!

Od priča anegdotske dubine koje raskrinkavaju sociopolitički milje autorovog zavičaja do kosmopolitske, a opet nekako istrijanske, besjede o Pazinskoj jami kao materici orgonske energije čovječanstva, ova volšebna hronika nudi baklju života, snove kao providencu i tajne bez granica. Zato je narator vremenom postao lovac na ribe besjednice obučene u dronjke, frakove i uniforme totalitarnih i humanističkih ideologija, ne noseći harpun nego naliv-pero.

Pošto priče plutaju između magičnog i svakodnevice jadranskih meridijana, vrlo je moguće da autora, odavno vjenčanog sa sirenom, pronađemo kako sjedi na hridini i dopisuje ih komentarima iz dnevnika potonulih kapetana.
Svaka grafema, svaka fonema i poenta ovog izbora bukti od južnjačkog erosa i tanatosa, a svaki pasus u službi je poetskog (i životnog!) naviganja jadranskim akvatorijima zaključanim, samo za sebe i svoju ljubav, u stanu pripovijedača. Dijalozi sa utvarama i sjenkama postavljaju i odgonetaju mnoga pitanja o vremenu i vanvremenu, prolaznosti i eonu, laži i istini, svjesnom i nesvjesnom, smislu i bitisanju, postajući na kraju odjek smrti sa bezbroj obrazina.

Na tragu čudotvornog, Grakalić ne traži sotera ali ga vidi, ne moli kerubina ali ga čuje, ne ubija Levijatana ali ga pozdravlja, ne pravi panaceju ali čuva recept, ne uranja u kosmogoniju opšte meteži ali je boji akvarelom soli, sunca i smole, ne broji talase ali ih arhivira u kovčežić kad mora presuše ili odlutaju u istoriju, ne gradi podmornicu jer nema vremena za utrkivanje hladnoratovskih moćnika… On, kao lađar svjetlosti, na splavu, spravljenim od korica ove knjige, plovi ka istarskim kovitlacima da im saopšti njihovu zaboravljenu biografiju. Ima li veće i ljepše procesije u ime slobode od toga? Ne!

Izvor: Montenegrina

Krunislav Stojanovski – Izložba crteža uz priče "Smrt Jamesa Joycea"

Izložba slikarskih radova akademskog slikara Krunislava Stojanovskog po knjizi Marijana Grakalića "Smrt Jamesa Joycea i druge priče iz XX. stoljeća" te predstavljanje knjige održala se u srijedu 2. lipnja u 19 sati (Sveti Ivan Zelina, galerija "Kraluš", Vatrogasna 3).

Prava je umjetnost uvijek na putu proširenja stvarnosti. Tako je i ovaj put kada se radi o novoj knjizi priča "Smrt Jamesa Joycea" Marijana Grakalića koju je nadahnuto oslikao akademski slikar Krunislav Stojanovski. Knjigu su tiskale Shura publikacije iz Opatije (Šura Dumanić) s tridesetak crteža, no zaveden i inspiriran tekstom, Stojanovski je u svom upečatljivom ekspresionističkom stilu napravio još stotinjak crteža.

Nadahnut pričama Stojanovski u potpuno samosvojnoj likovnoj naraciji vidi i pronalazi arhetipske elemente koje uvjerljivo slika u jednom dahu, naglašeno originalno i neponovljivo. Trenutak imaginacije postaje likovna priča jedne do sada neviđene dimenzije, ustvari, čitav kozmos rasprostrt oko onih bitnih i važnih unutarnjih mitova koji ispričani kroz književnost sada postaju i vizualni artefakti, osobna kronika viđenja jedne zemlje, njezine epohe i dijalektike antropomorfnih i zoo-morfnih vizija koje su i inače stalna umjetnička tema ovog autora. Dobro i zlo, lijepo i ružno blisko i strano susreću se u upečatljivom likovnom izrazu u kojem gotovo da nema nikakve praznine. Žestina podjednako dominira i u crtežima i u koloriranim ekspresijama nastojeći ostaviti utisak pečata važnog za sjećanje, memoriju svijeta što ga dotiče i ispunjava. Oslikani likovi i trenuci jedinstveni su likovni ciklus prepun nadahnutih motiva i asocijativnosti, konceptualno sročen u jednu paralelnu a ipak prepoznatljivu i potresnu dimenziju koja povezuje čovjeka, njegovu sudbinu i stvaranje. Stojanovski se ovdje predstavlja kao majstor ovjeravanja nestvarnog.

O Grakalićevoj knjizi, koja je u veoma kratkom roku postala izuzetno zapažena, kritičari i kolege pisci, izrekli su do sada brojne pohvale i komentare.

Tako zagrebačka književnica Zorica Radaković u svom prikazu knjige piše: "Fina mješavina fantastike, realizma i činjenica pisana je uglavnom na književnom standardu bez upliva dijalektalizma, lokalnog govora ili žargona, s izuzetkom autobiografske priče "Krštenje u pokušaju" gdje govor samoborskog kraja doprinosi efektu humora. Inače, u cijeloj knjizi je nekoliko priča anegdotalnog karaktera, a jedna od njih je i "Smrt Jamesa Joycea" po kojoj je knjiga naslovljena, vjerojatno zbog atraktivnosti imena slavnog Irca koji je zbog svog jednogodišnjeg boravka u Puli unekoliko i proslavio taj grad, odnosno popularizirao Istru."

Marko Raguž iz Sarajeva na stranicama PEN Centra Bosne i Hercegovine cijelu je zbirku priča tematizirao s obzirom na problem smrti, kako pojedinca tako i epohe dvadesetog vijeka, pa piše: "Ova zbirka priča pokušava uhvatiti dijagnozu života, koji je izložen smrti, procesima raspadanja. Što preostaje od života, čemu je sam takav život izložen? Na ta pitanja ova knjiga pokušava pronaći odgovore, ili postaviti barem poneko novo pitanje."

Vid Barić u tekstu "Velika epoha i pojedinac stiješnjen između tokova historije u magiji Istre" objavljenom u "Jutarnjem listu" pak piše: "U paralelnoj, mitopoetičnoj historiji Marijana Grakalića, koju nam daje na čitanje u svojoj novoj zbirci priča "Smrt Jamesa Joycea i druge priče XX. stoljeća" pravila nema. Osim onih literarnih, razumije se, koji pridonose razumijevanju njegovih magijsko-realističnih priča. One, pak, izvrću poznate obrasce i povijesne priče, koje Grakalić uzima kao temelj, pružajući čitatelju novu perspektivu na prijelomne događaje XX. stoljeća, unutar kojih miješa dokumentarističke metode, slično kako je radio Danilo Kiš, i magične, radikalno snovite epizode u duhu prvaka magijskog realizma."

Poznati crnogorski pjesnik Mediterana i književnik, Boris Jovanović Kastel, na crnogorskom portalu Montenegrina, ovako piše o Grakalićevoj knjizi: "Da će književno hodočašće na tragu Bum generacije latinoameričkih spisatelja, s početka druge polovine XX stoljeća, biti snažno, voljeno i inspirativno stvaraocima s mnogih meridijana pokazala je i knjiga kratkih proza Smrt Džejmsa Džojsa hrvatskog pjesnika, mitopetika i istoriozofa Marijana Grakalića, kao atipični mozaik fiktivno-faktivnih priča pisanih mastilom spravljenim u zalivu boginje Reje. Ovaj erudit i prefinjeni narator u istrijanskom atlasu saga iz 1001 zaliva, lišen vremenskih kota i nadahnut snoviđem stvarnijim od jave, brodi u trouglu bliske, daleke i lične istorije presvučen, kao na antičkom forumu, u više istorijskih likova, od onih najznačajnijih do lokalnih vagabunda, u želji da svakodnevlje preoobrazi u epohu!"

Nera Karolina Barbarić u svom osvrtu na knjigu kaže: "'Strukturalno mimetične, kratke priče Marijana Grakalića "Smrt Jamesa Joycea i druge priče xx. stoljeća", lijepa su literarna novina u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Naslonjene na knjigu poezije Pjesme izgubljenih ljeta, u kojoj se tek nazire njegovo eruditsko obrazovanje, ove su priče poput uradaka vještoga maga koji finim stilom i suptilnim kratkim dijalozima izvlači iz povijesti 20. stoljeća upečatljivije događaje i u njih ubacuje likove poput Jamesa Joycea, bana Matka Laginje, dr. Ante Cilige, Kralja Aleksandra, pukovnika Sebastiana Prasca, matadora Pedra Romera itd., te im dodaje novu povijesnu ulogu – onu u običnom životu."

Darija Žilić u pogovoru ovim pričama piše: "Savršena ravnoteža dijaloga i opisa, priče i egzegeze "Smrt Jamesa Joyca" oslikava jednu epohu, njene zanose i deziluzije, podozrivost prema državnom Levijatanu, prihvaćanje sumornosti i surovosti svijeta, te zagovor slobode i iznad svega, antifašizama. U Grakalićevim pričama na kraju je Vrijeme koje jest i koje nije, glavni junak, kao i ta svijest o smrtnosti čovjeka, o povezanosti živih i mrtvih. Premda je mjesto odrješenja daleko, i premda se čini da je i vrijeme nestalo, pa se zbog toga sve čini nestvarno, ostaju ipak i mirisi djetinjstva, sjećanje na polja makova i na plavo more. I pisac stoga zaključuje "Nekako mi je važno da je još tamo iako više nije isto kao nekad."

Ilustracija, Krunislav Stojanovski

Samuraji šanka – Vodič vitezova šanka

Marijan Grakalić: Samuraji šanka – haiku, TZ Sveti Ivan Zelina, 2020.

Cjeloviti naslov zbirke naznaka je i platforma s koje se možemo otisnuti u potragu za šankovima, ponajviše po zelinskome kraju, obilazeći urbana mjesta, ali i suburbiju, što se čini jednako uzaludno kao i potraga za samurajima u današnjem Japanu.

Međutim, više od toga, sintagma 'samuraji šanka' jest stanoviti turističko-poetski vodič po kraju čuvenom po vinima. K tome, u njemu baštinimo i tragove negdašnje društvenosti iskazivane katkad i po, tada suspektnom angažmanu, recimo, copranju. A copralo se, svagdan i svu noć i za šankom.

U doba, kada su bokci mogli dotepsti do kakve špelunke ili birtije jedino cipelcugom (ako su i imali što obuti) i do vječno ljutog birtaša koji rijetko toči na veresiju, još su rjeđe bilježeni uzleti duha i proplamsaji stvaralaštva za šankom. A bilo je toga, iako je zapisivanje događanja u bircuzima malo kome polazilo za rukom – iz prozaičnih razloga.

Onomad, samuraj bijaše smjerni ratnik koji je u ime gospodareve volje znao bez pitanja položiti i vlastiti život, jer služenje je naprosto bilo pitanje časti.

Alzo, kako i ovaj zapis ne bi otišao auzvinkl iz stražnjeg džepa izvlačimo colštok kojim mjerimo rečenu pjesničku zbirku, ali pritom će nas to odvesti u sasvim drugu dimenziju (Haiku o prolaznosti) pa ćemo ga hitro vratiti u džep.

Precizno i odmjereno, po svim pravilima žanra, a Vladimir Devide bi ovdje učenije i točnije opisao haiku o samurajima šanka, valja nam zabilježiti kako je riječ o lucidno sročenom turističko-poetskom vodiču, upravo onom štivu koje pojašnjava nove dimenzije obilaska turističkih odredišta i pjesničke inspiracije.

Zbirka je to, među inim, pregled mjesta i događaja, ali i emocija kojih možda više neće biti, a to je jedna od točnijih odrednica turizma – putovanje radi otkrivanja doživljaja, naprosto upute za (duhovno) putovanje.

Mogućem putniku po zelinskom kraju preostaje (Haiku o putu) da, listajući ovu knjigu pronalazi mjesta, ali i jela i pila ovog plemenitog područja, jer na kraju, ako se potrudi, može caltati račun ali i doživljaj putovanja oplemenjenog susretima (Haiku o facama s šanka).

Pjesme izgubljenih ljeta

Marijan Grakalić, Pjesme izgubljenih ljeta, Litteris, Zagreb 2020.

Marijan Grakalić pisac, urednik i publicist, dosad je objavio pjesničku knjigu "Pjesme od formata: o ljubavi i drugim nadnaravnim fenomenima" (2014.). Pjesnička knjiga "Pjesme izgubljenih ljeta" već u svom naslovu naznačuje nostalgičan ton, okrenutost prošlom, ali ne u smislu pozicije nekog tko bi bio tek laudator temporis acti. Prošlost nije glorificirana, niti stavljena u opreku prema sadašnjem trenutku koji nije tek ispadanje iz zlatnog doba. Autor zapravo izbjegava i poziciju narcističkog subjekta, toliko čestu u suvremenoj poeziji, on želi "izaći iz svoje kože" , nadići granice ovog svijeta, "prevoditi s drevnih jezika". Stoga teži ka izrazu koji je klasicistički, odmjeren, odvojen od partikularnosti svagdana. Ta čežnja o kojoj Grakalić piše je utopistička, san za Itakom koja je univerzalni simbol povratka i doma, izgubljenog doma a autor je označaka i kao "autorsko pravo". I pjesnik kao da svojom poezijom želi prizvati taj trenutak kada će nespokoj ili neizvjesnost nestati. "Čeka se da prođe nespokoj i da se oglasi blagoslov potreban da bi se dokinulo izgnanstvo, kako bismo postali svoji" (pjesma "Zov Itake"). I pisanje jest proces dolaženja k svom sebstvu, vraćanje u okrilje zamišljenog mjesta u kojem postoji zajedništvo i smisao. No izgnanstvo i nemir o kojem piše Grakalić, nije tek iskustvo nekog određenog ljudskog bića, već je ontološko: ono sublimira poziciju čovjeka u ovom svijetu u kojem je odvojen od svoje biti i od unutarnjeg života. A pisanje je i spoznaja da su "svi oblici već u nama", dio našeg svijeta ili pak svijest da smo "stranci u sebi". Zato se i nerijetko spominju motivi povratka, plovidbe kao univerzalne metafore ljudskog života koje je izloženo neumitnoj vremenitosti. Poezija Marijana Grakalića ima mitopoetsku strukturu, pojavljuju se motivi mornara, začaravanja, poetskih legendi (poput one o mornaru i bratu mu u pjesmi "Mornar pjeva obalama"). I upravo kroz taj pjev događa se povezivanje sa svijetom, nastaje Gemeinscahft u kojem zajedno supostoje bića i svijet, kao jednom izgubljena cjelina koja se opet obnavlja snago riječi. I ta svijest o postojanju, ta prožetost snagom života, bljeskovite epifanije koje se čine kao morski pričini, ono što je zbog čega čitatelj ovu zbirku pjesama čita u dahu, kao mitopoetsku, manihejsku knjigu o svjetlu i mraku, o svanuću koje dolazi, "svjetlu koje će postati dan" (pjesma "Aurora"), o ljubavi koja "opet stvara svijet" (pjesma "Nevidljivo se vidi"). Ti trenuci prolaznosti, dodiri, upravo to pjesnik, kao zapisuje i kao da transkribira kretanje vjetra, njegovu nevidljivost i istovremenu snagu: "tek dodirne i prođe, baš kao i sve" (pjesma "Pjesma izgubljenih ljeta"). Ono što također odzvanja u pjesmama je Vrijeme, svijest o smrtnosti, memento mori: "Prah si bio- to kliče more kamenu/ispirući sjetu i vrijeme- i prah ćeš/biti-…" ili pak nalazimo sliku smrti kao "laganog vjetra". No istovremeno postoji i svijest o vremenu kao izmjeni sna i svitanja, koja se neprestano ponavlja. Osim toga, autor nastoji pronaći sve ono šte se događa okraj riječi, jer one nikad nisu dovoljno moćne da se njima opiše neko mistično unutrašnje stanje, pročišćenje čula, sjene, ili pak "govor valova" kojeg autor označava kao "najstariji jezik". I traganje za tim jezicima kojima bi se uhvatili oni trenuci između, dodiri, čežnje, uzdasi, "zvuk kose", sve ono što nije moguće racionalno objasniti, temelj je pjesnikove poetike. Lirski subjekt se stapa s okolinom, gubi i svoja svojstva, oznake bića. Postaje ništa ili sve. Ferdinad Braudel, veliki francuski povjesničar u svojoj studiji o Sredozemlju opisivao je Mediteran kao ne samo osunčano mjesto, himnički apolonijsko i vedro, već je prikazao i njegovu prisojnu stranu, tragiku teškog života uz more i brda. Pjesnik Grakalić također u svojoj poeziji dotiče obe strane tog maritimnog svijeta, a neke ponajboljih pjesama u knjizi "Adio marinero" ili "Ciao Bella" upravo o tome govore. O samoći, siromaštvu, mraku. U svojim prethodnim knjigama Marijan Grakalića nalazimo čest topos Arkadiju, kao mjesto sreće i idiličnog,ispunjenog života. Izbor Arkadije vezan je uz spoznaju lirskog subjekta da "Druge karte i tako nemam" (pjesma "Karta za Arkadiju"). No pojavljuju se i motivi povijesnosti, bliske prošlosti koja se odnosi na "promašeni rat i ukrase/drevnih parada…" (pjesma "Topla je noć") ili pak slike "noći nad Evropom". No kao opreku tome, prisutna je u pjesmama nježnost, tijelo kao jezik, "mlada slika u grudima, snovito prožimanje s voljenom, nježnom ženom (pjesma "Snoviđenje") koja u metamorfozi postaje i tamni anđeo u pjesmi "Čitajući Bijelu boginju". Treba istaknuti i bogati kolorit u "Pjesmama izgubljenih ljeta"- rumeni obrazi sunca, plava luna, crno more, plavi anđeo, a sve to što pridonosi izrazitoj slikovitosti poetskog pisma. U knjizi se spominje i motiv molitve, Gospe, a zanimljivo je da sve što se veže uz konkretni prostor je vezano za crkve- spominju se crkve u Arilju, crkva Svetog Marka, katedrala sv. Justina, kapela Svetog Mihaela u Taborcu kao posvećena sakralna mjesta, kao vertikale na sparušenoj zemlji. I čini se kao da i ova poezija jest bijeg od patine uspomena, od "tamne krvi", od muzealizacije i da predstavlja otvaranje prema dionizijskoj strasti: "Ne želiš da nas vežu protekle stvari,/vjetar s boka donijet će nove mirise/i strasti kojima će nas obnoviti zemlja/ kako bi lako plesali na kamenom podu/tvrdom od uspomena i boja prošlosti." (pjesma "Latin Lovers"). Pjesma jest "na udaru vremena", kao što je stijena ili brod na udaru vjetra, ali opstaje i svoje utočište nalazi u "unutarnjem moru". Jedna od najsnažnijih pjesama u knjizi "Blaževdolsko more" u naslovu evocira mjesto u kojem trenutno živi pjesnik i uspostavlja relaciju s podudarnošću lirskog subjekta i autora. U njoj je na čudesan način sublimirana slika nepostojećeg mora i čežnje, težina zemlje i snaga ljubavi, ali i sjeta zbog izgubljene prošlosti ili nestalih ljeta: "Ubija me val mora kojeg više nema/ glava i ruke u pijesku izgubili su svoje vrijeme/ pošteđene kiše i od riječi koje zavaravaju." I utočište i jest u jutru, zori, svanuću, aurori iz koje se reće na put novih sanjarenja, u traganje za ljepotom svijeta, ali na zemlji, ne u snu, već kroz hodanje, hodočašće. Jer upravo u kretanju prostorom, u tom "hodočašću uz more" (istoimena pjesma) odvija se osjećaj prostranstva, ali i osjećanje vlastitog tijela, osjećaj pripadnosti i cjeline duše, srca i tijela. Smisao pisanja i života i jest da se konačno osjeti "kako i zašto duša diše" (pjesma "Dim cigarete"). I upravo u gubljenu tog očitog, iza onog što je na prvi pogled vidljivo, otvara se poseban svijet: "Stvarnost uvijek otrpi gubitak vidljivih stvari, tada ostaju tek one osjetljive, tvarne i prave, naslikane nekada zato da se ne odvajaju od života." (pjesma "Iza crkve Svetog Marka"). Tajnovitost, traganje za bitnim, zapreke i njihovi otkloni, eros, dodir prstiju, prožimanje koje donosi ushićenje, sve to tvori sadržaj poetskog pisma Marijana Grakalića koji se nakon pune četiri godine vraća u svoju književnu Itaku i to upravo kroz suptilnu, ali i snažnu lirsku poeziju koja želi stremiti novim počecima, ponovnom začaravanju svijeta.

Darija Žilić  

RJEČNIK PURGERSKIH RIJEČI I IZRAZA

 2016

Prolazeći ulicama Zagreba ponekad još čujem riječi koje žive u podneblju mog srca. One su ponornica koja me nosi od početka prema kraju, prepoznatljiva živa stvar koja postoji ispod cijelog ovog grada i njegovih uličnih nervoza, drugih naglasaka i razlomka postojeće zbilje. Ponekad me nakostriješi strava kad pomislim koliko je toga nestalo i zauvijek se izgubilo u slikama i glasovima današnjeg Zagreba. Baš zato su mi naše purgerske riječi tim draže. Ne hajem za one što tvrde kako je to tek utvara jezika, opsjena nečeg čega nema. Jer, što je drugo domaća riječ danas no samotna sjenka prkosno priljubljena uz samo srce.

Ne bez strepnja koje sjenovito vladaju prostorom grada podjednako kao i onim unutrašnjim kojeg najbolje razumijemo na vlastitom narječju pripremljen je i ovaj maleni zbornik zagrebačke duhovne ostavštine. Njome se već više godina bavi i facebook grupa "Starozagrebački izrazi" koja je prikupila brojne domaće riječi i izraze, te omogućila izlazak knjige ne samo u namjeri da prikaže svoj bogati rad već i zato da se očuva baština. Jedinstveni je to primjer u kojem stotine zaljubljenika u Zagreb i njegov način života putem novih medija i društvenih mreža zajednički sudjeluju u brizi za kulturu svoga zavičaja.

"Zbornik purgerskih riječi i izraza" (pdf) tako se očituje ponajprije kroz duhovnu, dokumentarnu i sentimentalnu vrijednost našeg grada. Oni koji vole Zagreb ili su u njemu odrasli pronaći će ovdje, posve sigurno, i dio vlastita govora, pogleda i misaonosti.

Hvala svima koji su pridonijeli njegovu nastanku.

Marijan Grakalić, urednik purgerskog rječnika

I NE KAO STRANAC, PO DOMAĆU… Marijan Grakalić: BIVŠI ČOVJEK, ogledavanje

Piše: Božica Jelušić

Knjižica sivih korica, koja se nosi u džepu, u torbi, koja se ima na oku i ne smije se pogubiti, jer je potrebna, korisna i inspirativna. Marijan Grakalić, čovjek s literarnim i životnim iskustvom naslovio ju je "BIVŠI ČOVJEK" , ciljajući na tranzitornost svega, pa i onoga što smo ustoličili pod pojmom "ličnosti".

Mijenjamo se, mijenjaju nas, postajemo bivši svakim trenom fizičkog vremena. Za sedam godina, biološki gledano, promijenimo kosu, epidermu, rožnate tvari, drgačiji smo izvana i iznutra. Pisac Grakalić pokušava i uspjeva neke od suptilnih promjena zahvatiti tekstom. U formalno-strukturalnom smislu to nije roman, već nizanje i ulančavanje lirskih fragmenata, s intimističkim predznakom. On sam to najbolje definira: "Trenuci koji su postali samostalni i nevezani za kolotečinu". Lik koji nam se posreduje/ predstavlja, zapravo je ono famozno "lirsko ja"; opažljiv, trepetljiv, lucidan promatrač, ambijentalno situiran u Zagreb, vezan za poznata mjesta, "džepove" grada koje poznaje kao vlastiti džep. Tim mjestima posvećuje lapidarne opise, u stilu fine urbane proze, kakvu primjerice, njeguju neki Francuzi, Alain de Botton i slični mu. Naboj je emotivan, stil putopisno slikovit.

Za jednu takvu kotu u Radićevoj reći će: Krčma u kući pri dnu ulice otapa život do dna". I dalje, gotovo aforistično: "Dogme i hereze tu se odlučno protive prohibiciji krvotoka".

Svaka je takva mala cjelina patchwork-krpica, s barem jednim odlomkom ili rečenicom vrijednom zapisivanja, citiranja: "Šapat prijeđe u buku, dijete u starca, život u knjigu, dok se pamet sjedeći u kavani više ne sjeća svježina rumenih zora, mladosti i kaptolskih škola". Grakaliću su uspomene "pogonsko gorivo", erotika začin iz kolonijalnog dućana, informiranost i načitanost potka, a osobni doživljaj zakon. Spaja svijet mrtvih i živih, hektiku ulice i uzvišeni mir biblioteke, daje nam egzistencijalističke izvode."Kasnije stigne poruka kako je potrebno čekati. O tome je poznato sve osim ključne pojedinosti: lica koje čeka".

Ne nameće se svojim iskustvom, no vidljivo je s koliko strasti luta biografijama, duhovnim mapama, pa potom predgrađima, parkovima, kolodvorima: čvorištima ljudskih susreta i sudbina. On će to nazvati "smrtovanjem u sveopćem moru stvari", no prevelik je strasnik i čitač neprimjetnih detalja, da bi zaista odvrnuo pogled od stvarnosti i zbiljskoga svijeta.Poznaje zebnju modernoga čovjeka: "Strah od nesreće ponekad je opasniji nego sam neuspjeh", ali ipak nalazi utjehu u zagrljaju žene, u tišini radne sobe dok vani pada kiša, u zakrilju malenog vrta u Trnju, gdje se sveukupna Priroda skriva među gredicama povrća i nekoliko malenih stabala, gdje "Vrijeme ljeta zrije u malim dvorištima".

Divnom jasnoćom saopćava nam kako je "Tuga najvjernija publika" , jer nas samo ona brusi za najfinije osjećaje, za dubinu, kontemplaciju i konačno pročišćenje. Radost i obijest su banalne, tuga je duboka i posvećena.

Dok analizira ritmove grada, kucanja srdaca, ulomke razgovora, fizionomije i izraze, gradski govor i ljude koji mole, prosjače, "žicaju" i šibicare, on znade da na kraju svega vreba ona sartrovska, cioranovska i sveopća PRAZNINA, koja "iscrpljuje svojim nepodnošljivim zovom". Stoga pokušava uči dublje od zagrebene površine, proniknuti, shvatiti, usvojiti. Gdje je suština (z)bivanja, gdje su odgovori? U molitvi ili herezi, u površnosti ili u dubini, u osamljivanju ili utapanju u gomili? Biti obojan dugom ili se mimikrirati sivilom , biti i postati "kao drugi"? Zaljubljivati se do posljednjeg daha, iako znaš: Dolazi iduća žena. Zamišljaju se vizije i uzdižu nade, uređuje svijet. Zatim opet"-. Repeticije, ponavljačke lekcije, zadnja klupa, povratak u kukuljicu? Ništa od toga!

Duša koja je već postala leptirom, znade što je sloboda i koliko vrijedi. Jer "Dodir koji bi trajno ispunio dušu možda i ne pistoji", pa treba u sebi naći moć oslobađanja od kružne vrtnje, treba ustrajati u osobnoj herezi do kraja, beskompromisno. Nudi se rješenje, za tolike od nas drago i prihvatljivo, u stilu besmrtnog Corta Maltesea: " Naizgled sve postoji a opet kao da nije ovdje. Treba otići dalje". Suglasni. Hvala, dragi naš pjesniče!

Bivši čovjek Marijana Grakalića

Piše: Željko Barišić

Nova knjiga Marijana Grakalića 'Bivši čovjek' snažno se opire žanrovskom okviru. Ona je označena romanom, ali to se može uzeti samo uvjetno. Mogli bi je najpreciznije označiti kao hibrid romana, eseja, pripovjetke i poezije. Dakle, radi se o svojevrsnom žanrovskom miš mašu i samim time skreće nam pozornost.
U romanu je opisan Zagreb i može se reći da je to glavni lik, premda se i kazivač snažno bori za to mjesto. Tu nema klasične narativne strukture; nešto krene, pa se vraća, isprepliće se s nečim drugim, pa onda izbije na sasvim neočekivanom mjestu, da bi već postalo drugo itd.
Radi se o sjećanju, ali to nije sjećanje na neku točno određenu stvar. To je sjećanje na nebrojene stvari i detalje koje se provlače kroz škrta svjetla današnjice. Još kada se u sve umiješaju snovi sve je već toliko usložnjeno da mu ne znamo prirodu ni ćud. I to je ono što nas može privući ovom romanu.
Knjiga je jednostavno složena po poglavljima. Ona se mogu čitati odvojeno kao pjesma ili esej, ali i zajedno, jer imaju unutrašnji ljepak. Možete početi od kraja, sredine ili od početka. Brzo ćete uhvatiti nit i ona se ne gubi. Od recipijenta se traži snažan napor da se uhvate sve te misli koje ga u nekoj vrtložnoj struji usisavaju. U nepostojećem uputstvu stoji da ju nije zdravo čitati na mah, već poglavlje po poglavlje i u razumnim vremenskim razmacima. Stoga može postati važan detalj na noćnom ormariću.
Ajmo onda malo dublje zaronoti u ovo Grakalićevo kazivanje.
Razlozi ovoga kazivanja su usamljenost, jer kako subjekt kaže nema se ništa drugo. U slikama grada od prošlog ljeta se smrtuje neovisno i bespoštedno. U tišini sna plovi se u najdalje zemlje, nauče se čudni jezici, susretnu se dobre rečenice.
Počinje se gradom u predvečerje. Pada kiša. Sve se stišava, večer se diže, slike se inteziviraju, Ilica je isprana, zdravica je u nekom restoranu, puše blagi vjetar, traže se odgovori, javljaju se demoni za koje Cornelius Agrippe von Netteshein kaže da opsjedaju melankolike jer im je njihova krv poslastica.
Miris starih dvorišta u donjem djelu Ilice, bljesakaju televizori, treperi kolebanje između zadovoljstva i bojazni, šušte svilene čarape žena, besposleni grijeh vreba u slabo osvjetljenim kavanama u kojima miriše gorka kava i svira lagana muzika, škripe tramvaju na Trešnjevci, tinja pritajena nada kako bi se konačno moglo izgubiti u gradu.
Vrijeme se skuplja po stubištima, u snu je sve moguće, jutro svijetli, ikone raspravljaju; Konstantin filozof i patrijarh Ivan VII Gramatik Janus u 'Panonskom žitju' gdje ga je Konstantin pobjedio rekavši da 'svete slike ne prikazuju samo pojavni oblik već upućuju na bitno, na lik pravog uzora'.
Ulični govor prati narječje u kojem je sve bolje zvučalo, nada da će se ponovno steći nestala bezbrižnsot. Ali i ulica obmanjuje. Dolac vari atmosferu stoljetna škripanja zubima. Ona priča legendu o Dolcu kako je tu nekad bilo groblje i majur gdje su rasli crni poludivlji plodovi, čije će crnilo (vjerovalo se) neizlječivim bolesnicima izlječiti bolest, a crna tinta se koristila za slikanje slika u crkvama i tom bojom je (vjeruje se) u katedrali napravljena nikad obnovljena freska 'Posljednjeg suda' nastala za velikog potresa. Drhtanje vječnosti zbog toga i danas se osjeti.
Iznad Zagreba treperi crvenilo i oplakuje kraj prije nego što će ga progutati noć. Dječiji mjehur od sapunice čeka trenutak kada će se rasprsnuti i tako oslikati privid svijeta koji nestaje.
Populacija asfalta raste kako odmiče noć, Crna kula nalaže oprez, sjene i noć igraju se oblicima, putenost raste u ektazi, javi se zvuk bosa nove – ukaže se daljina koja bi htjela biti bliža i manje nestvarna, slično privlači slično.
U snu se ponovno javljaju trnci, sanje plove ka izvoru; sanja se ljubav, a ako se sanja smrt vjeruje se da to produžava život.
Prije nesvjestice pojavljuju se slike iz drugog vremena; vlak iz Beograda, krmeljavih muževa koji stižu Zagorskim cugom, glas s razglasa, bijedna trnjanska dvorišta, gužva na kolodvoru i njegovi osebujni likovi, crni gavrani nad Zrinjevcem, Klimmtov 'Poljubac', grad svijetla i boje, usijana ljeta, strasti i žudnje.
'Bog je na nebu i s njim je sve u redu.' – kažu stari Sumeri. A što je s nama?
Ptice prelijeću i podsjećaju na plavetnilo neba i miris brnistre u vrletima Biokova, orkestar svira, besposlene šutnje vrte se bez odgovora, pozornica raste, zvuk grada se uzdiže – nastaje jutro, a s njim ponovno predstava SMRTOVANJE.
Kiša neumorno lijeva, zahvaća ulice i duše, guta zvukove kuće i nesmotrene ideje, kućne stvari tiho šapuću, velika školjka na komodi čuva tajne, stare fotografije su podsjetnik kako prošlost nije puki mehanički izum; slika s Kvarnera prati usklik galebova, kameni zid trpi mirno more i tišinu vala, sunce i sjene iznad bijele palače grada, kaldrma, brod i pune kutije ribe, prošlost bljeska u nevažnoj kronologiji izleta u Samoborsko gorje i obiteljskog ručka; zaboravljani ljudi, rođendani i praznici.
Krhka je to vjera da ćemo jednom oslobođeni moći opet biti svoji.
Nakon kiše svježa snaga jutra. Kuća je puna svega i svačega što nikome ne treba. Na iznijete stvari odmah se bacaju prosjaci; cipele, stare ladice, prašne novine, plastične šalice, potrgani kavez za ptice ubrzo nestaju s pločnika. Tako nestaje i sjećanje.
Poslije podne cvrkuću ptice i jača pupkovina dokolice. Raste noć i kako je rekao Origen zajedno s materijom upija nepravde i grijeh.
Pučka zabava na Štrossu, tutnjava i komešanje tijela.
Težina neba počiva u Kamenitim vratima – mrmore molitve i tihe ispovjedi.
Nedjelja uz popularne melodije, želje i pozdrave na radiju. Mirna poslijepodneva malih dvorišta, svjetla u postelji, Trešnjevka zrije u pijanom spokoju poslijepodneva.
Stari parket škripi. Strah od nesreće, strah od ljubavi.
Riječi su upitne, možda evoluiraju pa postanu svoja vlastita imitacija, a Paracelzus kaže da nesreća ne izvire iz manjkava duha i opsjena nego iz prabolesti koja se zove 'tartarus'.
Detalji iz svakodnevice; trešnjevačka tržnica, gomila ljudi, boje, igra svjetla, govora, zvukova, pogleda, tijela i pokreti što se komešaju među plodovima zemlje. U toj gomili ostaje se samim na sredini trga među voćem i povrćem, drekom pijace i nagovorima varalica. Sve žudi za odgovorom; što bi bilo kada bi se dogodile sve životne zamjene za kojima se potajno žudi?
(O Trešnjevci i njenim zakučastim tajnama detaljnije pogledati u knjizi.)
Bol kod crkve sv. Katarine. Tu se pokora čini kao ono najpotrebnije u svijetu nijemom od sljepoće i gluhom za viđenje. Ispovjed je balzam duše u vjeri da će ostati nepromjenjena kada je više ne bude.
Na ovom trgu se čekaju autograf s imenima davno nestalih suputnika, ali škrta svjetla današnjice ne drže do suvišnog svjetlucanja kozmičke i povjesne ćudljivosti.
Knjige nude sjećanje kao npr. o Uroti koju je napisao opat Augustino Bontempi koja je izgubljena pa pronađena, da bi se shvatilo da je posrijedi tragično pamćenje koje se ne bi trebalo vratiti u zamišljenu povjest, te je knjiga opet netala da bi se rasprava o davnoj tragediji i dalje nastavila bez izvornog svjedočanstva neželjenih istina.
Iskrenost nije istovjetna životnoj snalažljivosti. Živi se u vlasti zakonitog užasa – iz Demokritovih atoma nastale su duhovne supstance odnosno demoni, te je stoga prirodno da se živi u vlasti zakonitog užasa.
Razglednice poslane sa zadnje pošte na rubu pamćenja.
Dostojevski piše kako je Nečastivi volio debele žene, pa je jednom prilikom nezadovoljen svojim ovozemaljskim stanjem zanosio idejom da se kao Lucifer useli u tijelo neke debele trgovkinje ne bi li se potom lakše preobratio u nevidljivog apostola.
Puno je sitnih detalja iz svakodnevnice; povjetarac koji donosi miris opranog rublja, škripe koraci muževa, mačak što lovi sjene u travi, sunčeva zraka na licu ikone, pramen kose, pučina, brod, snovi od soli, izmaglica sutona, oblačna zavjesa, melankolija, tmina, nebo u varljivoj panorami, vlaga, sparina,večer u pokornosti vremenu… slike su SMRTOVANJA.
Izgubljeno umjeće ljubavi. Slike grada.
Bdijenje. Gasnu šarene slike grada i zelenih obronaka, brda u nepokolebljivo ukočenim satima. Jalovo prolazi noć. Dolazi iduća žena. Odlazak u Gornji grad bliže viziji spokoja.
Trnjanska cesta spava. Osjeća se trajan nedostatak dobrodošlih brzojava, čestitki i ljekovita vjetra. I besmislene sudbine što se vrtlože između negdašnjih konjskih štala i spremišta za ugljen. Na peronima stoje vlakovi kojima se putuje dalje od sadašnjosti.
Kontrast u poimanju zbivanja; Jelačić plac, početak Radićeve, jato golubova, djete koje trči za njima, kavane na tragu što nemarno raspoređuju sudbine, nacifrane dame, zgureni penzioner, lakonogi starci, službenici, majke, Kinezi…mjesto unutrašnjeg izbjeglištva je u ovim ulicama i dvorištima.
Pjesma je nevidljivo putovanje. Podsjeća na povratak u dom, miris zemlje, vina i osmjeh žene.
… Ovo su samo neki nasumično odabrani detalji. Prošlost očito ne može iščeznuti u ovim koordinatama grada i Grakalić je njen vjerni tumač. Poput bolesnika koji zna da boluje od neizlječive bolesti i zna da mu vrijeme curi on 'smrtuje' u (voljenom) gradu. On je naprosto 'bivši čovjek' i sve što slijedi je bivše. A tako to i stoji u ovoj neobičnoj knjizi.

OPČINJENOST UNUTRAŠNJIM SJAJEM – "Bivši čovjek" Marijana Grakalića

Piše: Nemanja Rotar

Postoje knjige kojih njihovo vreme nije dostojno, pošto je suviše grubo, krcato banalnostima i materijalnim slepilom. Postoje knjige koje se pišu samo za posvećenike, zaluđenike ulepšavanja nedidljivog, fanatike nežnosti i lirske skitnice na rubovima bezdana. Postoje knjige koje nisu ni pesme u prozi, ni lirski zapisi, ni svedočanstva, niti romani, već brevijari čiste esencije iskustva posmatranja lepote. Postoje knjige poput ove, Grakalićeve, koje su molitvenici nazatucanije religeje sveta – umetnosti.

"Bivši čovjek" jeste knjiga nadasve nadahnute proze, izbrušena sa svih strana, duboko proživljena, emotivna i zaumna. Lirski fragmenti, ispisani rukom majstora, svedočanstvo su o posve zaboravljenom načinu posmatranja stvarnosti. Grakalić je poslednji Mohikanac lirikom natopljene svesti, što u minijaturi, u sasvim običnom trenutku, pomeranju lišća ili sipljenju kiše po pločnicima, pronalazi metafizičke stimulanse i epifanije. Baš kao što je i stari Heraklit zborio da se s bogovima susrećemo u najednostavnijim situacijama.

Šetajući sa piscem ulicama Zagreba, preobražavamo se i sami. U svakom novom fragmentu prepoznajemo i delić sopstvenog ega, zaboravljenog i zagubljenog u neprestanom nadmetanju sa silama nemerljivim. U eri trudoljubive groznice, u vremenu krcatom sebičlucima, prostotom i duhovnom nemaštinom, knjige poput Grakalićeve uznose i podižu, krepe, pogotovo nas, bivše ljude jednog davno prohujalog doba. Svakom rečenicom, misli, pisac pokušava da nas spase od smrti, od utonuća u bezdno modernog megalopolisa, gde se sve razlike rastaču, gube i gde čovek postaje sopstveno naličje. Grakalićeva melanholična, onirička lutanja Zagrebom, jesu bekstvo od smrti i zaborava, ali i snažan bunt protiv narastajuće bezličnosti i pokušaj da se još jedanput lepota života sagleda na pravi način, dostojan čoveka.

Preporučujem da knjigu čitate lagano, ne više od jednog fragmenta dnevno kako bi mudrost u vama upila svaku kap ove lirske sinfonije. I kada drugi iz džepova počnu izvlačiti sa kioska kupljene krimiće, ljubavne vikend romane i pornografske abecedarijume, vi posegnite za oružjem dostojnim pravih vitezova duha, vi se uhvatite u koštac sa "Bivšim čovjekom". I lagano, kao nekada, kada se vreme merilo peščanikom, u inat svima, uronite u nesavremena razmatranja starog obešenjaka. Pred vas isksava Grakalić, kako kakav dobri duh Zagreba, gotovo nestvaran, nalik senci koja leluja, treperi na suncu i baca nešto sitniša uličnom sviraču, pričajući dugo, beskrajno dugo i zavodljivo. I kao što to na jednom mestu autor reče: "Večer u pokornosti vremenu ne treba noćas druga objašnjenja".

(Naklada Semafora, Zagreb 2015.)

Sve ono što je moglo biti ali nije – Zapis o knjizi "Bivši čovjek"

Urednikonkolovoz 10, 2015/Comments closed/Edit

Zapis o knjizi Marijana Grakalića1 "Bivši čovjek : Zapisi o smrtovanju (roman u fragmentu)", Semafora : Zagreb, 2015.

Piše: Marko Pavlovski

"Večeras se kroz mrak predgrađa stidljivo nazire nada kako bi se konačno ipak nekako moglo izgubiti u ovom gradu i njegovim značenjima, u trenucima koji su postali samostalni i nevezani uz kolotečinu.", tako nas negdje na početku Bivšeg čovjeka neimenovani pripovjedač uvodi u velegradski vrtlog u kojemu se smjenjuju tišina i raskalašena buka dok srebrna magla obavija sjećanja a posvuda vlada "atmosfera slanih kokica, alkohola i jointa, toplina noći i nevezani razgovori daleko… od podvrgavanja razumu neshvatljivih uzroka čudesnoga ustrojstva svijeta, zbog kojih paklena erotika posjeduje nebeske atribute."

Čitatelj će se nužno zapitati – o čemu zapravo govori ova knjiga? "O slikama secesijskih majstora gdje su ženska lica nacrtana pod kapuljačama golih tijela ogrnutih mantijama i ispruženih prstiju utrnulih u viziji nestvarnoga kozmičkog orgazma koji oslobađa od sputanosti i svake vlasti" ili pak o "plavetnilu dalekoga ljeta, zelenilu brnistre što raste posred Biokova, i…" očima "kojima plovi more?"

Promatranje nepoznate žene za susjednim stolom nadovezuje se na maštarije o prvobitnoj Vergilijevoj Arkadiji "i o svemu što je moglo biti ali nije" no toj naglašenoj

temporalnoj dimenziji, jer prolaznost vremena jedna je od ključnih tema Bivšeg čovjeka, pripovjedač suprotstavlja ljubav što, po njemu, "zasigurno ne određuje misli, ona je čitav svijet". Vrijeme i prostor ovdje su u nejasnoj vezi, mijenja li se prolaskom vremena i pripovjedačevo osjećanje prostora? Pridjev bivši, po Aniću znači i prošli, nekadašnji, raniji ali razgovorno bivši čovjek označava propalog čovjeka. Što ga je zapravo upropastilo, nemilosrdni protok vremenske rijeke ili sve skučenija sredina, u kojoj će čovjek koji na klupi ispija pivo priznati pripovjedaču kako ga zanimaju žene iako ih tuče nakon učestalo neuspjelog seksa ali da voli priče o čudesnim i tajnovitim sadržajima života, a svoj opisuje – romancom.

Kako prenosi pripovjedač, "Među najstarijim sačuvanim stihovima poznatim još od početka pismenosti u drevnom Sumeru poruka je koja kaže: " Bog je na nebu i s njime je sve u redu". A kako je to s nama?" Prethodna rečenica ogledni je primjer dojma ovoga čitatelja kako, po intonaciji koju postiže, "Bivši čovjek" Marijana Grakalića jezikom i stilom primjetno je bliži pjesništvu nego prozi. Sama fragmentiranost teksta dodatna je moguća potvrda toj tvrdnji.

Poigravanje prostornim odrednicama podsjeća na prozu Claudia Magrisa, pogotovo na Mikrokozme, ali dok talijanski pisac i profesor germanistike erudicijom ocrtava prostornost, dakle svojstva i kulturalni identitet određenog prostora, Trsta i drugih mjesta, Grakalićev pripovjedač to postiže intimnijim iskazom, pripovijesti o nebu nad Gričom i noći iznad Dolca, o brdašcima Gradecu i Kaptolu koji svojim imaginarijem doje predstave i maštu te tim danima u Tkalčičevoj ulici, koji su toliko isti… Autor je, što mu je i dopušteno, sam odredio vrstu svog teksta, nazvavši ga romanom u fragmentu. Moglo bi se raspravljati o tome što je "Bivši čovjek" zapravo, zbirka priča, putopis, dnevnički zapis ili čak knjiga pjesama u prozi?

Naslućeni onirički ugođaj Bivšeg čovjeka ostaje tek to, slutnja, jer što ako se san zapravo prometnuo u noćnu moru o snenom i pustom gradu te ćemo svi utonuti u tu kolotečinu i na taj način postati – bivši? Pripovjedač nam ipak pruža slamku spasa, to jest zrnce prašine koje se "može pretvoriti u kamen temeljac čitavog novog i drugačijeg svijeta." Ugođaj – to je ono što pokreće zapise o smrtovanju Bivšeg čovjeka. Vezivno tkivo ugođaja zamjena je za usmjerenu priču, prisutan je tek grad i sve ono što ga takvim činim, njegovo prostorno određenje.

No, za kraj, "nakon orgazma svijet se lakše sanja" premda je pitanje je li on ovim hodom po rubovima pamćenja postignut i što zapravo označava pojam koji se proteže kroz narativ, što bi bilo to smrtovanje? Je li pripovjedačev život smrtovanje ili njega zapravo više niti nema te, u obliku utvare, svojevrsnog melankoličnog zagrebačkog duha, kruži ulicama i opisuje svijet koji i dalje živi, unatoč njegovoj vlastitoj doslovnoj ili metaforičnoj smrti?

—————————-

1 Marijan Grakalić (Požega, 1957.),pisac i novinar. Studirao je na Sveučilištu u Zagrebu, a jedan je od pokretača časopisa "Zoon Politikon" (1978.). Pisao je u Quorumu, Pitanjima, Poletu, Danasu, Večernjem listu, Odjeku, Startu, Mladini, Vjesniku, Nonu itd. Od godine 1989. d0 1993. bio je glavni urednik neovisnog mjesečnika "Azur journal" i istoimene nakladničke kuće. Kratko vrijeme radi u "Mladosti" i "Globusu", da bi potom dizajnirao trgovinu (galeriju) "Arkadija". Danas piše i uređuje portal "Radio Gornji grad".

Objavljene knjige: "Ljubljanski proces", Emonica, Ljubljana 1988; "Gospa iz Međugorja", Vjesnik, Zagreb 1989; "Nesretna fortuna", AŠ Delo, Beograd 1989; "Domovinski rat – interwievi", Azur, Zagreb 1993; "Duhovnosti novog doba", Reta, Zagreb 1995; "U pandžama pohotnog Zmaja" (roman), Venerus, Rijeka 2011; "Arkadijski brevijar" Hipnotika d.o.o. Zagreb, 2011; "Intimna sanjarica Zagreba" (priče), Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2013; "Pjesme od formata", Semafora, Zagreb 2014. te "Bivši čovjek – roman u fragmentu", Semafora, Zagreb, 2015.

Marijan Grakalić: NESKONČNO

Mesto in neskončno nebo poezije ( hrepenenje, upanje, čudeži )

Ime pesnika, pisatelja, esejista urednika Marijana Grakalića je dobro znano slovenskim literarno novinarskim krogom. V začetku devedesetih je veliko objavljal tudi v Sloveniji, a prozni in pesniški teksti se bolj pogosto rojevajo v svet zadnjih nekaj let.

Izbor poezije Neskončno je zgolj drobec iz Grakalićevega obsežnega opusa, ki ga lahko razmejimo na urbano in lirično ekspresivno. Grakalić je poet Zagreba, a tudi neba, morja in ljubezni. Pričujoči izbor obsega večinoma meditativno filozofske pesmi, razmišljanja o življenju, o rojstvih in smrtih in tistem vmes. Ni naključje, da se v njegovi poeziji mnogokrat zvrstijo občutja, ki jih ubesedi z: hrepenenje, upanje, čudeži. V Grakalićevi poeziji sije svetloba, to je eden redkih sončnih, optimističnih zapisov o ljudeh, njihovih usodah, o mestu, oblakih, minulih ljubeznih. Tu in tam zavalovi melanholija, verzi so ritmični, nagovarjajo nas s sporočilnostjo, da so sence, ki nam zakrijejo jutro zgolj naš pogled na ostre robove sveta.

V slovenski poeziji mu je morda blizu Pavček, Minati, nekatere pesmi Murna. A v poeziji so primerjave komaj mogoče, tisti drug del Grakaličeve poezije, ki opeva in ohranja purgerski Zagreb še čaka, da se prelije v druge jezike.

Neskončno je nebo in morje, neskočna so tudi polja poezija, ki nas kličejo, da odidemo na potep po čarovniški pokrajini besed.

Istra 14.avgust 2015 Franjo Frančič

Marijan Grakalić: Intimna sanjarica Zagreba

Nakladnik: Izdanja Antibarbarus, 2913. Ilustracije: Edit Glavurti

"Zagrebačke ulice i njihovi stanovnici dijele život, javu i snove. Ovo su neke od priča koje su nekim čudom postale dio ove sanjarice. Neke od tih priča možda se i nikada nisu dogodile, neke niti neće, njih sam vjerojatno tek sanjao. U krajnjoj liniji, to i nije važno, snovi su tek jedan od pogleda na svijet koji se mijenja, nestaje, kao i mi zajedno s njime." (Marijan Grakalić)

U ovoj zbirci kratkih priča, o snovima u i o zagrebačkim ulicama, Grakalić nas gotovo u stilu magijskog realizma vodi kroz snovitu kartu grada, pripovjedački blago, fragmentirano no cjelovito, povezano glavnim lajtmotivom, životom i s one strane jave i s ove strane sna.

Priče prate ilustracije umjetnice Edit Glavurtić, na kojima se doslovce isprepliće mapa grada sa simbolima i znakovima, od kojih se neki lako raspoznaju, dok su drugi također na toj dobro poznatoj međi, s licima uspavanim, ozbiljnim, tek razbuđenim...

Arkadija i njezin brevijar

Piše: Milica Kesić Kiš

Konačno je iz tiska izašao Arkadijski brevijar Marijana Grakalića. To je dugo očekivana i posve osebujna ispovijed napisana kao niz romansiranih novela nadahnutih tradicijom fantastičnog pisanja gdje se sve zbiva unutar simboličkog vremena u kojem se ciklički, za razliku od anakronih, ističu dijakronični sadržaji i motivi, dakle, ljubav kao pitanje nepresušne aktualnosti. Čitajući ovo štivo ulazimo u labirint u kojem se čitaoci mogu podjednako izgubiti ali i pronaći, otkrivajući fantastični književni predio u kojemu dijalog između konačnog i vječnog nikada ne prestaje. Dijalog je to fizičkih datosti sa duhovima, konačnih s vječnim stvarima, smrtnoga sa besmrtnim – tako sama besmrtnost budući da je sveprisutna kao i Mit (svi mitovi) i Bog (svi bogovi) i San (svi snovi) postoji i izvan i u svemu smrtnome.

Likovi ovih priča ustvari su (ne)obični smrtnici sa besmrtnim imenima, ljudi koji u sebi osjećaju genij božanskog, ljudi koji naziru besmrtnost. Ovdje nas zatiče jedan svjež i drugačiji pristup promišljanju tijela i duha s probijanjem uvriježenih zidova, bilo da su oni kršćanski, reinkarnacijski ili pak mitološki. Sudbina i krv, kosti i tkivo čovjeka vidljivi su ali i nevidljivi, izmjerljivi ali i neomeđeni i – beskonačni. Pri tome su jedno. Traju i konačno i vječno.

Ljudski jezik k tomu je izvrsna metafora i o tome govori ova knjiga. Knjiga je to labirinta u kojem se vrtimo oko tih misterija, otkrivajući u njima vječna pitanja i dileme, ali i odgovore. Svaki je odgovor poticaj za novo pitanje, lutanje i traženje u fantastičnom krajobrazu jezika mašte i snova, ali i u stvarnosti koje nije konačna iako je određena ljudskim htijenjem. Motiv jezika tako je instrument oslikavanja beskonačnog i moguće onog svetoga, pa tim putem postaje nam blisko i ono što je daleko.

Život kojeg opisuje Arkadijski brevijar moguće ne postoji nigdje, ali svakako se može vidjeti svugdje kad je u pitanju ljubav kao najuzvišenija metafora nas samih i naših lutanja.

Intimna senzacija – "Arkadijski brevijar" Marijana Grakalića

Piše: Emir Sokolović

Pisati o djelu kao što je pomenuto "Arkadijski brevijar" Marijna Grakalića je nadasve izazov i gotovo izvjesno materija koja nas može odvesti na stranputicu kako zbog visoke jezičke strukture, koja nikako ne smije da se promatra izvan konteksta, tako i nesvakidašnje erudicije koju je autor kroz tekst i ne htijući pokazao što predstavlja dodatni napor izjednačavajući u djelu bitno i ono što je, na oko, manje bitno.

To što plijeni, a što i podnaslov "Uvod u osobnu miopoetiku i ostale senzacije čula i uma" kazuje, jeste sloboda u svakom djelu teksta koju sama Kreacija podrazumijeva. Prostori, vrijeme… u ovom djelu je sve relevantno i ophodi između slova koje prima čitalac. Vjerujem da je malo onih koji istrajavaju s ovako kompleksnim i jezgrovitim djelom obzirom da smo navikli i navikavaju nas da je petparačka pisanija literatura, ali za one koji istraju nagrada nedvojbeno slijedi zbog pojmovne nadogradnje i zadovoljstva koje nam je autor obezbjedio dok brodimo i njegovim senzusima družeći se nadasve sa Udovicom Maglenih Lanterni, Arkadijem, Kortom, Arturom…

Obzirom da o životu možemo govoriti tek u vremenu koje je prohujalo iluzija likova i prostora u djelu traje u sazvčuju sa našom razigranom percepcijom koja nadasve brodi znanim i manje znanim prostorima nadahnjujući naše senzuse relacijama koje autor kreira astrološkom preciznošću.

Svaki pojam nije samo riječ kod Marijan Grakalića. To je splet koji nam donosi i koji se širi svakom narednom do usijanja čija konačnica dovodi do paklenog smrzavanja jer je neophodno vratiti se kako bi bili uvjereni da nismo mimoišli krucijalne segmente djela te time bili nesagledivo uskraćeni za nemjerljive spoznaje samih sebe.

Na najbolji način, poput Alojsijus Bertrana, isprepleten koloplet hvale vrijedan i još uvijek adekvatno nevrjednovan gdje riječ je sve drugo osim onog što je ispisano a u prilog tomu ispisujem dio knjige koji najbolje potkrepljuje brevijar. Naš, koliko god isticao s mastilom, Marijana Grakalića.

"Ako sam ikada i bila Ototačibani, ako sam i sada žrtva istog ili sličnog principa, sva je prilika da će sada arhipelag moje duše i njezinih osjećanja produljiti spoznate životne strane jednom posve drugačijim služenjem osobnoj kreposti – odgovori mu ona još uvijek zbunjena, osjećajući polet koji je obuzima i remeti dotadašnji nivo spokojstva. – Shvaćam da nećemo moći izići na kraj s voljom koju je udario znamen neizvjesnosti u našu svijest, i razumijem da je neko uvijek nevino ma o kakvoj žrtvi da se radi, ali ti znaš gdje pripadaš, jer pjesme posvećene tebi nikad nisu prestale odzvanjati putovima koji su te nadahnjivali sve do ovoga mjesta. A neće ni kasnije – prihvati Korto njezine riječi svom srži svoga bića, dlanom dotičući toliko voljene a nikad viđene obraze."

(Marijan Grakalić: Arkadijski brevijar, Hipnotika, Zagreb 2011.)

Marko Raguž: Mit i labirint  

Osvrt na roman "Arkadijski brevijar", Marijana Grakalića

Preplitanje je ono što veže labirint svemira i labirint ljudskih priča na zemlji. To je labirint koji se nalazi u procesu razotkrivanja, koji dakle ima nepoznat izlaz i ulaz, koji nema ključ. Mitska Arijadna možda ima rješenje labirinta, ali to je samo labirint jednog mita, jedan fragment velikog labirinta. Labirint je ugrađen u same temelje civilizacije, tako da ne treba da čudi što je hronotop ljudske egzistencije obilježen labirintom, što je kretanje tokom života zapravo lutanje labirintom, između ulaza i izlaza, koji su nepoznati. Simbolika labirinta ima duboke mitske korijene, i prisutna je u skoro svakom ljudskom domenu, od jezika, do arhitekture – ustroja modernih gradova. Po svemu sudeći je svemir sazdan na sličnom principu, jer je labirint sa nepoznatom organizacijom puteva najbolji način da pojmimo, racionaliziramo sam svemir. Proces potrage je smisao kretanja, postojanja, jer je on jedan mali osvojeni prostor te misterije cjeline vremena i prostora, koji ukalupljuje ljudski život. To je ono što bismo mogli nazvati "dijalektikom čovjeka i zvijezda". Postavlja se pitanje na kojoj je razini položen taj labirint? Da li je on kategorija prostora (spoljašnjosti) ili samoga duha (unutrašnjosti). Čovjek je gradove na zemlji izgradio na principu labirinta, u čije je temelje utkan mit prapočetka, ali taj prostorni vanjski labirint, samo je odraz duha, jedna kreacija, utjelovljenje unutrašnjeg labirinta. Čovjekov unutrašnji labirint je pečat / prokletstvo samoga tkiva svemira, koji čovjek ispisuje u geografiju zemlje, kroz vlastitu kreaciju. Onaj labirint najvišeg stepena je prije svega unutrašnji. U knjizi "Arkadijski brevijar" je zapisano: "Valeriju se činilo da njegov rođak Korto nosi sa sobom uvijek isti zamotuljak unutrašnjosti, i sliči vlasniku onog simboličnog posmrtnog artefakta, malenog glinenog labirinta u kojem živi duša pokojnika kako ne bi mogla doći do svijeta živih." Labirint cjeline je upisan u labirint pojedinačnog grada, premda se iz tog Labirinta Fragmenta ne može spoznati Labirnt Cjeline, nego samo naslutiti. Čini se da je taj unutrašnji labirint sazdan od snova, u čije je temelje položen Mit koji ima korijenje u praskozorju nastanka zemlje. Mit je upleten u snove, preko kojih je prepleo taj unutrašnji labirint, kao bršljan zidove napuštene kuće, čiji su prozori jedan prolaz u svijet iščezlih snova, koji su ostali utkani u prostoru, ali neprepoznatljivi za svako oko. Knjiga "Arkadijski brevijar" pronalazi nestale snove, nevidljive mitove, potisnute labirinte grada, koji su uvijek tu prisutni, ali koji nisu vidljivi za svako oko. Ljubav protkiva sve razine stvarnosti, jer je ljubav zapravo prvobitna grudva snijega, koja je zakotrljala ljudsku priču na zemlji još od starozavjetnog početka, od Adama i Eve, jer se preko ljubavi odmotava klupko života, preko ljubavi se umnožavaju snovi, mitovi, ukrštaju životni putevi, obnavljaju ljudske sudbine, koje kao pahulje snijega u noćnoj tmini, između neba i zemlje, izviru i poniru, a svaka je pahulja jedna ljudska sudbina neponovljivog oblika. U tom smislu je ljubav vezivno tkivo svih narativnih razina u "Arkadijskom brevijaru". Temeljni postupak izlivanja svijeta u ovome romanu je prelivanje zbilje i sna, mita i povijesti, na principu jedne oniričke stvarnosti, koja kao da nam govori da je ljudska stvarnost na zemlji, čak i onda kada je najstvarnija, najrealnija, zapravo jedna kreacija sna, ili jedan odraz sna, koji se nalazi u onim najdubljim, nevidljivim, ali temeljnim razinama te stvarnosti. "Poezija je Kortu, iskonskom romantičaru, i dalje bila put do Boga i samoga sebe." Čini se da u ovoj knjizi poezija premošćava naizgled Nespojive stvarnosti. Ona kao da je most nad modrom rijekom, koja protiče između ovoga i onoga Svijeta, ili kao da sluti jedan takav most. Ona je sredstvo da čovjek komunicira sa sobom, ali i sa Bogom – s onu stranu. Tkivo poezije, sazdano od mita i snoviđenja stvarnosti, jednako je tkivu same stvarnosti, koju ona kao most – pokušava da premosti. Čini se da je upotreba historiografije samo jedan slabašan okvir za izgradnju te umrežene oniričke stvarnosti, sazdane od sna i mita, koja je toliko "teška", da na kraju razgrađuje i sam historiografski ili neki drugi realni okvir, i prevodi ga u jednu egzistenciju višeg stepena, ali ga na taj način i demistificira, odnosno lišava njegove mjerodavne uloge posjednika istine, a historiografija u stvarnosti zaista ima takvu ulogu – ulogu koju joj ovaj roman oduzima. To potvrđuje zapis o liku s imenom Arkadije u romanu: "Njegov život bio je uglavnom oslobođen od dosadnih i iscrpljujućih metafora stvarnosti, samo je maštu i čisto srce prihvaćao kao putokaz vječnog putovanja." To je jedan svijet koji podseća na halucinacije nastale konzumiranjem tajnih trava iz šamanske lule, koji put od biblioteke do carigradskih ezana, koji šapću na uho, čini kratkim poput treptaja oka. "Ima negdje mjesto gdje počinju putovi koji idu u sve ono što postoji, a ponekad i u ono što ne postoji. Ta čarobna mjesta najčešće su posve osobna, ali to ne znači da se nalaze izvan atlasa čula i svijesti, niti da su prolazna onako kao što je vrijeme prolazno ili da se okreću kao kotač na kojem se redaju čovjekovi životi." Takvi magijski toposi su vezivno tkivo prepletenih razina stvarnosti u ovome romanu. Oni vezuju nadrealno i realno, i imaju ulogu raskrsnica razgranatih saobraćanih petlji Fantazije – od koje je satkana zbilja ovoga romana. Tajna je uhvatiti život u prelazu, prelazu između života u ponavljanju i obnavljanju, oko kojih se prepliće mit i san, a stvarnost rastavlja u nestvarno. To su simbolički prostori Nestvarnog, koji imaju korijenje u arhaičnim vremenima, koji su u nevidljivom obliku prisutni u svakom danu sadašnjice, jer su na nevidljiv način uzidani u njegovo tkivo. U tim vrtovima pra-početka uzgajan je i jezik kojim govorimo u današnje vrijeme. Korto i Valerije, likovi u romanu, potiču upravo iz jednog takvog vrta pra-početka, iz kojega su i krenuli u avanturu upoznavanja labirinta stvarnosti, a kojemu su se vraćali kada bi tražili smiraj od "kosmičkog udesa". U likovima ovoga romana, među kojima je vješto razapeta onirička mreža stvarnosti, odvija se borba ljudskog i božanskog / mitskog. Mi ne znamo u kojoj su oni mjeri ljudska / stvarna bića, a ukolikoj su mjeri mitska. To nam govori da je Mit utkan u prirodu ljudsku, jer on nije nešto vanjsko, kreacija mašte – sam čovjek je organski prostor mita. (Tako i Korto, lik u romanu, je izvorni pastir mitske Arkadije, kako je zapisano). Osnovna dramaturgija ovoga romana je sadržana u činjenici da univerzum snova nije jezero bez pritoka, nego jedna ogromna rijeka, koja teče od pamtivijeka, od praskozorja svijeta, a koja svojim tokom, ili svojim rukavcima, prožima život svakog pojedinačnog čovjeka. Snovi sanjani prije mnogo godina žive i danas u ljudima, i oni preživljavaju u svome raskošnom obliku život svakog pojedinačnog čovjeka i na taj način kreiraju vrijeme budućnosti. Likovi u ovome romanu su neka vrsta repetitora koji u eteru hvataju metafizičke signale prohujalih stvarnosti, naizgled nestalih mitova, odsanjanih snova. Tako da sami likovi "Arkadijskog brevijara" ne žive isključivo individualne sudbine, nego mitske tokove sna i stvarnosti, koji prožimaju njihovo biće, kako bi se njihovim životima na kraju oteli, i nastavili svoju egzistenciju u drugim ljudima. "Prošlost budućih događaja Korto je promatrao kao vrijeme koje nadahnjuje snove i koje je već bilo izraslo do prvih mladica, pupoljaka velikog Vremena mita što stoji iznad svake prolaznosti." Ne samo sa ljudima, nego toponime ovdašnjeg podneblja, prije svega gradove kakvi su Zagreb i Beograd, autor prožima svjetskom rijekom mita, jer zemaljska priča prolazi kroz ta mjesta, koja su ukalupljena u svoje jezike, u malu stvarnost ovog dijela Europe, u smislu da ideje, snovi i mitovi povijesti svijeta udahnjuju duh Cjeline u gradove, čija je stvarnost najčešće ukalupljena u rezon Fragmenta, premda je taj svjetski mit upisan na nevidljiv način u njihove temelje. (U knjizi je zapisano: "Ocean čine bezbrojne kapi, pa čak i ove što prolaze rijekama kroz Beograd odlaze u more i ono se u nekoj neviđenoj daljini spaja s drugim morem…" U tom smislu voda planete zemlje protiče kroz spomenute gradove na rijekama. Kada su u pitanju rijeke, postoji jedna jako zanimljiva misao u zapisu "Mostovi Neretve": "Netko je nekad rekao da su mostovi duše koje spajaju obale, da su to nijemi svjedoci susreta rijekom vremena odvojenih lica i spomenici koji omogućuju ljudima drugih obala da budu susjedi. Da pješaci postanu lađari. Neretva je rijeka koja vijuga između planina, kao da izvire iz samog mita i onda opet utječe u isti." Sa ovim zapažanjem bi se Ivo Andrić složio, jer je simbolika mostova u njegovom djelu poistovjećena sa literaturom, odnosno dušom, drugačije kazano. Mostovi i mitovi su jako bitni u Andrićevom djelu, baš kao što oni prožimaju stvarnost romana "Arkadijski brevijar". Pojavljuje se u ovome romanu i djevojka s imenom Drina, koja je razdvajala svjetove, a njen je pogled bio dugačak kao rijeka koja dijeli mitove i kulture. U neku ruku je potreba premošćavanja temeljni smisao čovjekovog postojanja. Postoji jako mnogo oblika tog premošćavanja, koje se odvija između ljudi, i između svjetova, a bez međuljudskog premošćavanja se ne mogu premostiti niti granice između svjetova. U tom smislu je ljubav temeljna svrha života, a putem nje se grade svi ti čudesni mostovi postojanja. Naše kretanje labirintom, potraga za njegovim izlazom, za tim mitskim otokom s onu stranu, na kojem žive duše nakon smrti, uvjetovano je upravo Ljubavlju, jer je ona smisao tog kretanja. Ako se ona ne ostvari na ovom svijetu, postoje neki drugi svjetovi, gdje se ona može ostvariti, jer se potraga za njenim ispunjenjem nastavlja. Tako da je i ljubav zapravo svojevrsni most, odnosno sredstvo da se stvarnosti povežu, susretnu, dođu u dodir i sjedinjenje. Kada je u pitanju arhitektura romana "Arkadijski brevijar" mogla bi se upotrijebiti simbolika ogledala, koji se igra odrazima, ali se prije svega igra svjetlošću, odnosno igrom između svjetlosti i tmine. Simbolika ljudskih sjenki i odraza u ogledalu je prisutna u ovome romanu. Prema učenju Esena, na ovom svijetu se oduvijek bore samo dvije sile – Sinovi Svjetlosti i Sinovi Tmine, i sve borbe u povijesti su zapravo njihove borbe, u različitim vremenima i okolnostima, sa različitim imenima i pred-znacima. To je osnovni sudar u svemiru, klinč između Svjetlosti i Tmine. Takva dualna ustrojenost svemira prolazi kroz stvarnost romana "Arkadijski brevijar", kroz stalnu igru između lica i ogledala, čovjeka i njegove sjenke. Nebo je u neku ruku ogledalo, a mirna površina mora je prvo prirodno ogledalo, dok s vjetrovima dolazi igra varki, igra sumraka i tmine, sjenki koje unose nemir i pometnju. "Naklati se na rub kreveta pa stade pažljivo motriti lice u ogledalu. Očito, tome je licu to bilo neugodno pa se polako počne mijenjati, nastojeći se prikriti u poljima sivila i tame koja su rubila površinu stakla i uranjati dublje u onaj svijet iza površine…" Duboki mitski bunar čovjekove prošlosti na zemlji ovaj roman na jako vješt način crpi, koristi kao materijal od kojeg izliva jednu jako živu oniričku stvarnost (stvarnost koja rubi sa snom, koja se izliva od snova); u jedra jedne male mediteranske kulture udahnjuje svjetske vjetrove, vjetrove širokih okeana mitskog nasljeđa, kao i šarolike motive iz literarne i religijske tradicije čovječanstva. Roman "Arkadijski brevijar" prije svega računa sa igrom u jeziku, kao i igrom Fantazije. Stvaralački procesi su poistovijećeni sa igrom, a tek potom se ispunjava taj temeljni zadatak života, a to je traganje.

Marko Raguž: OD MEDITERANSKOG DO ARKADIJSKOG BREVIJARA

U rječnicima termin brevijar obično biva objašnjen kao skica ili pregled. Kod Predraga, Brevijar je bio i ostao molitvenik posvećen jednom moru nastalom kao prva božja suza radosnica nakon stvaranja svijeta. Predrag nam je otvorio kapije najljepših gradova Bijelog čistog mora (kako u jednom otomanskom zapisu imenovaše Mediteran), poput andaluzijskih tapiserija pred naše oči podastro pejzaže istorijskog i sadašnjeg Mediterana bačenog na margine svjetskih zbivanja, prevodio zvona epoha, poetizovao prostore bogaza, krvi i ruzmarina, ponudio anegdote i fusnote da ih, kada poželimo, dopišemo vinskim mastilom pijani od mediteranske flore i prepoznajući se u kipovima antičkih mudraca". Boris J. Kastel ARKADIJE – MIT I "OSTALE SENZACIJE ČULA I UMA"Osvrt na roman "Arkadijski brevijar", Marijana Grakalića

U snu mi se ukaza Anđeo i, pružajući mi rukom knjigu Arkadijski brevijar, prošapta tiho: "U ovoj knjizi ćeš pronaći sve što te zanima" i iščeznu.

Knjiga "Arkadijski brevijar" pronalazi nestale snove, nevidljive mitove, potisnute labirinte grada, koji su uvijek tu prisutni, ali koji nisu vidljivi za svako oko. Ljubav protkiva sve razine stvarnosti, jer je ljubav zapravo prvobitna grudva snijega, koja je zakotrljala ljudsku priču na zemlji još od starozavjetnog početka, od Adama i Eve, jer se preko ljubavi odmotava klupko života, preko ljubavi se umnožavaju snovi, mitovi, ukrštaju životni putevi, obnavljaju ljudske sudbine, koje kao pahulje snijega u noćnoj tmini, između neba i zemlje, izviru i poniru, a svaka je pahulja jedna ljudska sudbina neponovljivog oblika.Preplitanje je ono što veže labirint svemira i labirint ljudskih priča na zemlji. To je labirint koji se nalazi u procesu razotkrivanja, koji dakle ima nepoznat izlaz i ulaz, koji nema ključ. Mitska Arijadna možda ima rješenje labirinta, ali to je samo labirint jednog mita, jedan fragment velikog labirinta. Labirint je ugrađen u same temelje civilizacije, tako da ne treba da čudi što je hronotop ljudske egzistencije obilježen labirintom, što je kretanje tokom života zapravo lutanje labirintom, između ulaza i izlaza, koji su nepoznati. Simbolika labirinta ima duboke mitske korijene, i prisutna je u skoro svakom ljudskom domenu, od jezika, do arhitekture – ustroja modernih gradova.Dok ja ovo pišem moj otac, koji je strastveni kuvar, mijesi brašno za kruh. Onako, više za sebe promrmlja da čovjek u svemu mora težiti ka savršenstvu. Ideal će biti dosegnut, pojašnjava, kada mu se jednom posreći da ispeče kruh koji će imat dušu, i to onakvu dušu kakvu je imao Predrag Matvejević.Ta težnja ka savršenstvu i proces potrage je smisao kretanja, postojanja, jer je on jedan mali osvojeni prostor te misterije cjeline vremena i prostora, koji ukalupljuje ljudski život. To je ono što bismo mogli nazvati "dijalektikom čovjeka i zvijezda". Postavlja se pitanje na kojoj je razini položen taj labirint? Da li je on kategorija prostora (spoljašnjosti) ili samoga duha (unutrašnjosti). Čovjek je gradove na zemlji izgradio na principu labirinta, u čije je temelje utkan mit prapočetka, ali taj prostorni vanjski labirint, samo je odraz duha, jedna kreacija, utjelovljenje unutrašnjeg labirinta. Čovjekov unutrašnji labirint je pečat / prokletstvo iz kojeg nas može izbaviti možda samo jezik koji ne razumijemo, ili Božanstva koja ne poznajemo. Poenta nije imati "oko koje vidi" nego se pretvoriti u čudesnog Šamana sa okom "koje sve vidi". Vrtlog šamanske ekstaze podrazumjevao je "viđenje neviđenog". Ovi sibirski vidovnjaci nam svojom magijom upućuju "poziv na putovanje" ćije ćemo obrise i tragove nalaziti ne samo u usmenoj književnosti raznih naroda, nego i u svijetu "Gutenbergove galaksije". Gestom i pjesmom, Šamani su opjevali svoja zaumna viđenja i boravak "s one strane". Uskrsnuće na nebo i silazak u pakao, podvige na dnu mora i pobjedonosne bitke sa demonima, traganje za izgubljenim dušama i ponovni silazak na zemlju.U knjizi "Arkadijski brevijar" je zapisano: "Valeriju se činilo da njegov rođak Korto nosi sa sobom uvijek isti zamotuljak unutrašnjosti, i sliči vlasniku onog simboličnog posmrtnog artefakta, malenog glinenog labirinta u kojem živi duša pokojnika kako ne bi mogla doći do svijeta živih." Labirint cjeline je upisan u labirint pojedinačnog grada, premda se iz tog Labirinta Fragmenta ne može spoznati Labirnt Cjeline, nego samo naslutiti. Čini se da je taj unutrašnji labirint sazdan od snova, u čije je temelje položen Mit koji ima korijenje u praskozorju nastanka zemlje. Mit je upleten u snove, preko kojih je prepleo taj unutrašnji labirint, kao bršljan zidove napuštene kuće, čiji su prozori jedan prolaz u svijet iščezlih snova, koji su ostali utkani u prostoru, ali neprepoznatljivi za svako oko. Knjiga "Arkadijski brevijar" pronalazi nestale snove, nevidljive mitove, potisnute labirinte grada, koji su uvijek tu prisutni, ali koji nisu vidljivi za svako oko. Ljubav protkiva sve razine stvarnosti, jer je ljubav zapravo prvobitna grudva snijega, koja je zakotrljala ljudsku priču na zemlji još od starozavjetnog početka, od Adama i Eve, jer se preko ljubavi odmotava klupko života, preko ljubavi se umnožavaju snovi, mitovi, ukrštaju životni putevi, obnavljaju ljudske sudbine, koje kao pahulje snijega u noćnoj tmini, između neba i zemlje, izviru i poniru, a svaka je pahulja jedna ljudska sudbina neponovljivog oblika. U tom smislu je ljubav vezivno tkivo svih narativnih razina u "Arkadijskom brevijaru". Temeljni postupak izlivanja svijeta u ovome romanu je prelivanje zbilje i sna, mita i povijesti, na principu jedne oniričke stvarnosti, koja kao da nam govori da je ljudska stvarnost na zemlji, čak i onda kada je najstvarnija, najrealnija, zapravo jedna kreacija sna, ili jedan odraz sna, koji se nalazi u onim najdubljim, nevidljivim, ali temeljnim razinama te stvarnosti. "Poezija je Kortu, iskonskom romantičaru, i dalje bila put do Boga i samoga sebe." Čini se da u ovoj knjizi poezija premošćava naizgled Nespojive stvarnosti. Ona kao da je most nad modrom rijekom, koja protiče između ovoga i onoga Svijeta, ili kao da sluti jedan takav most. Ona je sredstvo da čovjek komunicira sa sobom, ali i sa Bogom – s onu stranu. Tkivo poezije, sazdano od mita i snoviđenja stvarnosti, jednako je tkivu same stvarnosti, koju ona kao most – pokušava da premosti. Čini se da je upotreba historiografije samo jedan slabašan okvir za izgradnju te umrežene oniričke stvarnosti, sazdane od sna i mita, koja je toliko "teška", da na kraju razgrađuje i sam historiografski ili neki drugi realni okvir, i prevodi ga u jednu egzistenciju višeg stepena, ali ga na taj način i demistificira, odnosno lišava njegove mjerodavne uloge posjednika istine, a historiografija u stvarnosti zaista ima takvu ulogu – ulogu koju joj ovaj roman oduzima.To potvrđuje zapis o liku s imenom Arkadije u romanu: "Njegov život bio je uglavnom oslobođen od dosadnih i iscrpljujućih metafora stvarnosti, samo je maštu i čisto srce prihvaćao kao putokaz vječnog putovanja." To je jedan svijet koji podseća na halucinacije nastale konzumiranjem tajnih trava iz šamanske lule, koji put od biblioteke do carigradskih ezana, koji šapću na uho, čini kratkim poput treptaja oka. "Ima negdje mjesto gdje počinju putovi koji idu u sve ono što postoji, a ponekad i u ono što ne postoji. Ta čarobna mjesta najčešće su posve osobna, ali to ne znači da se nalaze izvan atlasa čula i svijesti, niti da su prolazna onako kao što je vrijeme prolazno ili da se okreću kao kotač na kojem se redaju čovjekovi životi." Takvi magijski toposi su vezivno tkivo prepletenih razina stvarnosti u ovome romanu. Oni vezuju nadrealno i realno, i imaju ulogu raskrsnica razgranatih saobraćanih petlji Fantazije – od koje je satkana zbilja ovoga romana. Tajna je uhvatiti život u prelazu, prelazu između života u ponavljanju i obnavljanju, oko kojih se prepliće mit i san, a stvarnost rastavlja u nestvarno. To su simbolički prostori Nestvarnog, koji imaju korijenje u arhaičnim vremenima, koji su u nevidljivom obliku prisutni u svakom danu sadašnjice, jer su na nevidljiv način uzidani u njegovo tkivo. U tim vrtovima pra-početka uzgajan je i jezik kojim govorimo u današnje vrijeme. Korto i Valerije, likovi u romanu, potiču upravo iz jednog takvog vrta pra-početka, iz kojega su i krenuli u avanturu upoznavanja labirinta stvarnosti, a kojemu su se vraćali kada bi tražili smiraj od "kosmičkog udesa".U priči Artur i njegov labirint je zapisano:"Čitajući Arturove retke, Valerije shvati da je mladić uzrastao do razine saznanja tmine i banalnosti svakodnevnih peripetija, i da razumije kako labirint njegova života prestavlja zamku u koju mora ući svim svojim bićem kako bi na sebi svojstven način proživio njemu namijenjenu i posvećenu pustolovinu, i uronio, ako bude sreće, u ono čudesno i prekrasno iskustvo koje će ga, pod uvjetom da ne sagori u tom žaru, uzdići do pravih svojstava života koja otvaraju horizonte i putove prije skrivene i nevidljive, ali posve udaljene od pustih mimikrija profanih ceremonija radosti i zadovoljstva".U likovima ovoga romana, među kojima je vješto razapeta onirička mreža stvarnosti, odvija se borba ljudskog i božanskog / mitskog. Mi ne znamo u kojoj su oni mjeri ljudska / stvarna bića, a ukolikoj su mjeri mitska. To nam govori da je Mit utkan u prirodu ljudsku, jer on nije nešto vanjsko, kreacija mašte – sam čovjek je organski prostor mita. (Tako i Korto, lik u romanu, je izvorni pastir mitske Arkadije, kako je zapisano). Osnovna dramaturgija ovoga romana je sadržana u činjenici da univerzum snova nije jezero bez pritoka, nego jedna ogromna rijeka, koja teče od pamtivijeka, od praskozorja svijeta, a koja svojim tokom, ili svojim rukavcima, prožima život svakog pojedinačnog čovjeka. Snovi sanjani prije mnogo godina žive i danas u ljudima, i oni preživljavaju u svome raskošnom obliku život svakog pojedinačnog čovjeka i na taj način kreiraju vrijeme budućnosti. Likovi u ovome romanu su neka vrsta repetitora koji u eteru hvataju metafizičke signale prohujalih stvarnosti, naizgled nestalih mitova, odsanjanih snova. Tako da sami likovi "Arkadijskog brevijara" ne žive isključivo individualne sudbine, nego mitske tokove sna i stvarnosti, koji prožimaju njihovo biće, kako bi se njihovim životima na kraju oteli, i nastavili svoju egzistenciju u drugim ljudima."Prošlost budućih događaja Korto je promatrao kao vrijeme koje nadahnjuje snove i koje je već bilo izraslo do prvih mladica, pupoljaka velikog Vremena mita što stoji iznad svake prolaznosti." Ne samo sa ljudima, nego toponime ovdašnjeg podneblja, prije svega gradove kakvi su Zagreb i Beograd, autor prožima svjetskom rijekom mita, jer zemaljska priča prolazi kroz ta mjesta, koja su ukalupljena u svoje jezike, u malu stvarnost ovog dijela Europe, u smislu da ideje, snovi i mitovi povijesti svijeta udahnjuju duh Cjeline u gradove, čija je stvarnost najčešće ukalupljena u rezon Fragmenta, premda je taj svjetski mit upisan na nevidljiv način u njihove temelje. (U knjizi je zapisano: "Ocean čine bezbrojne kapi, pa čak i ove što prolaze rijekama kroz Beograd odlaze u more i ono se u nekoj neviđenoj daljini spaja s drugim morem…" U tom smislu voda planete zemlje protiče kroz spomenute gradove na rijekama. Kada su u pitanju rijeke, postoji jedna jako zanimljiva misao u zapisu "Mostovi Neretve": "Netko je nekad rekao da su mostovi duše koje spajaju obale, da su to nijemi svjedoci susreta rijekom vremena odvojenih lica i spomenici koji omogućuju ljudima drugih obala da budu susjedi. Da pješaci postanu lađari. Neretva je rijeka koja vijuga između planina, kao da izvire iz samog mita i onda opet utječe u isti." Sa ovim zapažanjem bi se Ivo Andrić složio, jer je simbolika mostova u njegovom djelu poistovjećena sa literaturom, odnosno dušom, drugačije kazano. Mostovi i mitovi su jako bitni u Andrićevom djelu, baš kao što oni prožimaju stvarnost romana "Arkadijski brevijar". Pojavljuje se u ovome romanu i djevojka s imenom Drina, koja je razdvajala svjetove, a njen je pogled bio dugačak kao rijeka koja dijeli mitove i kulture. U neku ruku je potreba premošćavanja temeljni smisao čovjekovog postojanja. Postoji jako mnogo oblika tog premošćavanja, koje se odvija između ljudi, i između svjetova, a bez međuljudskog premošćavanja se ne mogu premostiti niti granice između svjetova. U tom smislu je ljubav temeljna svrha života, a putem nje se grade svi ti čudesni mostovi postojanja. Naše kretanje labirintom, potraga za njegovim izlazom, za tim mitskim otokom s onu stranu, na kojem žive duše nakon smrti, uvjetovano je upravo Ljubavlju, jer je ona smisao tog kretanja. Ako se ona ne ostvari na ovom svijetu, postoje neki drugi svjetovi, gdje se ona može ostvariti, jer se potraga za njenim ispunjenjem nastavlja. Tako da je i ljubav zapravo svojevrsni most, odnosno sredstvo da se stvarnosti povežu, susretnu, dođu u dodir i sjedinjenje.Kada je u pitanju arhitektura romana "Arkadijski brevijar" mogla bi se upotrijebiti simbolika ogledala, koji se igra odrazima, ali se prije svega igra svjetlošću, odnosno igrom između svjetlosti i tmine. Simbolika ljudskih sjenki i odraza u ogledalu je prisutna u ovome romanu. Prema učenju Esena, na ovom svijetu se oduvijek bore samo dvije sile – Sinovi Svjetlosti i Sinovi Tmine, i sve borbe u povijesti su zapravo njihove borbe, u različitim vremenima i okolnostima, sa različitim imenima i pred-znacima. To je osnovni sudar u svemiru, klinč između Svjetlosti i Tmine. Takva dualna ustrojenost svemira prolazi kroz stvarnost romana "Arkadijski brevijar", kroz stalnu igru između lica i ogledala, čovjeka i njegove sjenke. Nebo je u neku ruku ogledalo, a mirna površina mora je prvo prirodno ogledalo, dok s vjetrovima dolazi igra varki, igra sumraka i tmine, sjenki koje unose nemir i pometnju. "Naklati se na rub kreveta pa stade pažljivo motriti lice u ogledalu. Očito, tome je licu to bilo neugodno pa se polako počne mijenjati, nastojeći se prikriti u poljima sivila i tame koja su rubila površinu stakla i uranjati dublje u onaj svijet iza površine…" Duboki mitski bunar čovjekove prošlosti na zemlji ovaj roman na jako vješt način crpi, koristi kao materijal od kojeg izliva jednu jako živu oniričku stvarnost (stvarnost koja rubi sa snom, koja se izliva od snova); u jedra jedne male mediteranske kulture udahnjuje svjetske vjetrove, vjetrove širokih okeana mitskog nasljeđa, kao i šarolike motive iz literarne i religijske tradicije čovječanstva. Roman "Arkadijski brevijar" prije svega računa sa igrom u jeziku, kao i igrom Fantazije. Stvaralački procesi su poistovijećeni sa igrom, a tek potom se ispunjava taj temeljni zadatak života, a to je traganje i težnja za savršenstvom.

Sarajevo, 28. 10. 2021. god.

Boris Perić: Marijan Grakalić pjesnik magijskoga realizma Zagreba

Fotografija Mio Vesović, dizajn: Ana Šesto, Tomislav Gotovac na Katarininom trgu, kolaž.

Piše: Boris Perić

U pjesničkom stvaralaštvu svakog doba, pa tako valjda i ovog našeg, u mnogočemu nezgotovljenog i nedorečenog, zamjetne su određene poetske niše, koje – u cijelosti ili bar djelomice – uspješno izmiču rasteru estetskih i teorijskih prosudbi deklarativno kompetentne pjesničke kritike, koji se, nažalost, slijedom histerije posvemašnje zbunjenosti nerijetko zna pretvoriti i u mučan labirint imperativa neke umišljene, tobože općeprihvatljive čitljivosti, koja iznimke trpi tek u sprezi s neizbježnom kvalitativnom degradacijom, otežavajući dobrano svakom iole ozbiljnom pjesničkom nastojanju da u otklonu od zamišljene osi tih navodno poželjnih stremljenja i srljanja ostvari ono što bi poeziji trebalo da bude najvažnija odrednica, a to je, ma kako je definirali, još uvijek sloboda, dakako, uspijemo li se pritom othrvati još jednom neukusnom paradoksu, a to je u novijoj poeziji itekako popularno korištenje pjesničke slobode kao alibija za netalentiranost i šlamperaj. Istinskom pjesničkom slobodom od mnogih aktualnih poetskih naputaka, ali i za neke dobrodošle pjesničke tradicije, od tematskih stega svakodnevice, ali i za pronalaženje pjesnički upotrebljivih brazdi i tragova u svijetu koji nas okružuje, odlikuju se pjesme Marijana Grakalića, kojeg će, ruku na srce, svaki iole angažiran konzument domaće pisane riječi automatizmu percepcije za volju radije doživjeti kao vrsnog novinara i publicista, što svakako jest, negoli kao autora takozvane lijepe književnosti, iako mu je opus što objavljenih, što neobjavljenih proznih i pjesničkih radova odavna prešao granice epiteta pozamašnosti, te što poput svakog bisera u tvrdom mraku vapnenih ljuštura tek treba da bude u potpunosti otkriven. Štoviše, teško je reći da bi Grakalić u suvremenoj hrvatskoj književnoj produkciji trebao predstavljati novo ime, jer on je u njoj odavna prisutan, u mjeri u kojoj se opseg i raspon njegova publicističkog rada i zanimanja podudaraju i isprepleću sa širokom paletom književnih tema i preokupacija, dakle, manje-više totalno. Ostanimo načas pri publicistici: bavio se on u svojim ogledima i istraživanjima mutnim političkim zakulisjem ili vjerskim zagonetkama, izazovima okultnog ili naprosto melankoličnim ispraćanjem jednog vremena koje neumitno tone pod zelenom prašinom zaborava, jedna konstanta u Grakalićevu pisanju više je nego zamjetna: ono što vrijedi da bude zabilježeno otkriva se isključivo u sintezi neposredne stvarnosti i one druge, magijske realnosti, kao svojevrsna "treća stvarnost", sračunata da pronalazi klicu začudnost u svakodnevnom, a u onom što nazivamo začudnim čvrsta jamstva naše životne normalnosti. U domenu takvog "magijskog realizma" nedvojbeno spadaju i Grakalićeve pjesme, pri čemu odmah valja upozoriti da je njihova magičnost i često isprazno semantičko čarobiranje raznih suvremenih poetika nipošto ne predstavljaju istu stvar. Grakalićev izraz je jasan, kao što je, uostalom, jasan i u Borgesa, ne erektira žučljive bodlje prema mrskom "logocentrizmu", već naoko nepretencioznom smislenošću uvlači u posvećen besmisao poetske igre, ne mari za artificijelno konstruiranje i destrukciju razlika, razluka i drugih posuđenica iz palete instrumenata kojima suvremena teorija spoznaje i tumači svijet, nego ih suvereno upisuje tamo gdje treba, primjerice, već u samu posvetu kćerima Greti i Emi: jer je ljubav posve naravne nestvarnosti dar. Svojevrsnu "magiju" posreduje, naravno, i ritam Grakalićevih stihova, načičkanih silinom unutarnjih i vanjskih rima i asonanci, kao da svojim neprestanim žuborenjem nastoje zadržati čitatelja na jedinom prohodnom putu kroz nigdine i tmine priručne realnosti, a to je put prihvaćanja obrazaca njene simpatetične magije kao u nekom davno zaboravljenom obredu, ma obraćali nam se njegovi meštri i putem SMS-a poput Grakalićeva gurua. Uistinu, krhotine realnosti, koje se u žrvnju duhovnog konzumerizma današnjice pred našim očima svakodnevno dodatno mrve, a Grakalić ih – poput sveznajućeg pripovjedača, koji je, međutim, duboko svjestan i da mu je pod nogama odavna izmaklo pouzdano tlo izvjesna totaliteta – suvereno slaže u kaleidoskopičan privid cjeline, dopuštaju najfantastičnije poredbe i sprege, koje kroz aparaturu suvremenih medija do naše svijesti više ne stižu iz nekog pretpostavljenog onkraja, nego iz samog srca praznine, koja nam legitimira stvarnost. Svijet, čije protagoniste i statiste autor susreće na svom pjesničkom putu, tako je "sedma dimenzija, osmi putnik i šišmišev rep", ali i "drama, stanje svijesti i ogledalo društva, čista krama", pa onda više ne čudi da u "jakuševečkom butiku", koji ničime više ne odudara od neonskog seks-shopa ili kakvog drugog oltara novovjekih božanstava (introibo ad altare dei), riječi kao što su karma i krama neminovno gube svoju posljednju razliku / razluku. Jer, svijetu koji svoj vapaj za smislom artikulira kroz new-age i druge pomodne duhovne ludorije Grakalić podozrivo pruža zrcalo karikature, dok onome koji u svojoj okoštaloj, do pukog egoizma ogoljenoj svakodnevici više ne mari ni za što duhovno, plemenito ili naprosto lijepo pred očima ispisuje nimalo ezoteričnu formulu gorčine i prijezira, a sve to bez ikakve primjese zajedljiva paradoksa, jer svijet naše realnosti trebao bi prema nekoj sve manje uvjerljivoj teodiceji ionako biti najbolji od svih zamislivih. Okvir tog svijeta, zahvaćena u prizmi njegove katkada ozbiljne, a katkada i komične magijske realnosti, format je koji Grakalić zadaje svojim pjesmama. Na velikom planu on je naprosto današnjica, krcata poput svake druge sjetnim posezanjima u bolju prošlost, na malom nerazmrsivo tkivo usputnih likova, koji ubačeni u nju nisu nimalo krivi za njene velike promašaje i nedostatnosti, a na nekom srednjem, sasvim osobnom, autorskom, pa i pomalo melankoličnom, to je naposljetku i Zagreb, zahvaćen u presjeku nebrojenih prostornih i vremenskih refleksija, aluzija, metafora i metonimija, neuništivi magično-realni Zagreb, koji je, mogli bismo glatko rezimirati, u Marijanu Grakaliću dobio i zadržao jednog dragocjenog intimnog suputnika, supatnika i svjedoka.

(Pogovor zbirci "Pjesme od formata")

Roman napisan iz njedara purgerske civilizacije

U utorak navečer u prepunoj i ujedno najstarijoj zagrebačkoj krčmi "Pod starim krovovima" u Basaričekovoj ulici na Gornjem gradu predstavljen je roman Marijana Grakalića "U pandžama pohotnog Zmaja". Radi se o romanu od preko tristo stranica napisanom jezikom zagrebačkog asfalta čija radnja se zbiva krajem devedesetih godina prošlog stoljeća i tematizira fenomen lakih dama koje se oglašavaju u "Plavom oglasniku".U tom pogledu i podnaslov knjige – "Petparački roman zagrebačkog fin de siecelea", ironično aludira na novonastale društvene ideale i vrijednosti naše najveće urbane sredine, grada Zagreba. Tako i sama struktura uvjerljivo pisanog i dijaloškog romana počinje poglavljem naslovljenim "Gelipteri na bojišnici demokratskih promjena", potom slijedi "Intermezzo za tranzicijsku porno-anketu" i "Grijeh (struk)tura i (pre)tvorba poroka", a da bi se sve završilo epilogom "Po(d)bačaj pravne države".Tako se živo opisano i majstorski ispričano kroz sudbine zagrebačkih mušketira erotskog života i njihovih partnerica sa slobodnog tržišta ljubavi i grijeha ovdje na primjerima bluda, seksa, razvrata i ljubavi, tematizira cijelo jedno društveno stanje koje je ustvari zatečeno dubokim promjenama i oslobođenjem od ranijih normi i obrazaca ponašanja. Naglasivši kako se radi moguće o "najoriginalnijem kurvopisu u novijoj hrvatskoj književnosti", urednik knjige Boris Perić naglasio je i činjenicu kako ovaj "roman odiše Zagrebom, njegovom atmosferom i likovima koji su vješto i upečatljivo prikazani kao ljudi koje svakodnevno susrećemo u svojoj ili susjednoj ulici."Slično misli i Žarko Baša, dobropoznati zagrebački dendi koji u svom prikazu Grakalićeva romana kaže kako je riječ "o autentičnom štivu, majstorskom erotskom romanu u kojem naši domaći dečki, bivši ragbijaši postaju akterima bluda, ali i prijateljstva, ljubavi i onog duha koji Zagreb čini pretpostavljenim i svojim." Na promociji koja je, posve neuobičajeno za naše prilike, počela iza 22 sata i trajala daleko iza ponoći okupila se brojna zagrebačka alternativna šminka te umjetnici, slikari, kipari i pisci generacije što je svojim pristupom zagrebačku scenu uglavnom počela izgrađivati još početkom osamdesetih godina.Među mnoštvom u opuštenoj atmosferi našli su se tu Boris Leiner, Igor Hajdarhodžić, Nenad Korkut, Tonči Majica, Tahir Mujičić, Ivan Ivoš Iči, Sanja Kozlica, Maja Jurić, Sanja Bachrach Krištofić, Dalibor Stošić, Renata Braun, Ana Jakić Divković, Mio Vesović, Nena Brkić, Boris Perić, David Šantek, Pero Kvesić, Anita Zlomislić, Karmen Stošić, Domagoj Madunić i drugi poklonici urbane proze. Sam autor rekao je kako je cijeli taj opsežan roman napisao još 2001. godine u samo 72 sata. Nakon toga rukopis je neko vrijeme pustio da stoji, davao prijateljima na čitanje, ustvari na pokude i pohvale, da bi par godina potom cijelu priču doradio i izbrusio. Dakle, svi oni koji vole Zagreb i njegove priče ovim su romanom na gubitku, jer kako piše u "Pohotnom Zmaju", tu se radi prvenstveno o facama "izlegnutim u njedrima ovog grada s kojim su disali i živjeli. Zagreb je za njih predstavljao kolijevku prugerske civilizacije, ono sveto ime za koje su uvijek bili spremni popiti i jednu više, pa makar i škropec."Tako i sam izbor kultne zagrebačke birtije u kojoj je sniman film "Tko pjeva zlo ne misli" nikako nije slučajan. Dapače, Grakalić najavljuje još dvije knjige o Zagrebu, posve drugačije napisane i drugih tema.Jedna je zbirka onirički napisanih priča "Zagreb ulice snova: intimna sanjarica", svojevrsni vodič po snovima koji postoje u pedeset dobro znanih gradskih ulica, te novi roman "Bivši čovjek" san u prvom licu gdje se, osim njega, toponimi grada personaliziraju i pojavljuju kao akteri književnosti i grada.

(moj zagreb info, 30. 6. 2011)

Marijan Grakalić: Duhovnosti novog doba, historiozofska monografija

Okosnicu građe za ovaj rad čini neposredno iskustvo što ga je autor stekao obilazeći pojedine grupe i zajednice novog doba u Europi. te prikupljena arhivska i druga građa. Kako kod nas nema relevantne znanstvene literature, niti su provedene iole značajnija sociološka i druga znanstvena istraživanja na terenu, izvori su često bili i raznovrsni novinski članci i tekstovi.

Knjiga je izborni udžbenik na Jezuitskom fakultetu, Fakultetu poliitiičkih znanost i Filozoskom fakultetu u Zagrebu.

Knjižničarska agenda:

Grakalić, Marijan,NakladnikZagreb : Arkadia : Reta, 1994Materijalni opis268 str. : ilustr. ; 34 cmNakladnički nizBiblioteka KultNapomenaStr. 268: Bilješka o piscu.Predmetna odrednica

Sathya Sai Baba, 1926-2011
Jehovini svjedoci
International Society for Krishna Consciousness
mormoni
adventisti
Ananda Marga
Lectorium Rosicrucianum
Ordo Templi Orientis
Scientološka crkva
Bijela gnostička crkva
Bhagwan Rajneesh pokret
Misija Božanske Svjetlosti
Eckankar
New Age – duhovnost
scijentologija
zen budizam

shingon
teozofija
antropozofija
transcendentalna meditacija
bioenergija – religijsko gledište
gnosticizam
novi religiozni pokreti – tipologija

Klasifikacijska oznaka141.3 Posebni i mješoviti oblici filozofskih sustava i gledišta130.2 Filozofija kulture. Kulturni sustavi. Teorija kulturnih krugova2 Religija. Teologija279 Suvremeni kršćanski pokreti i crkve. Uključujući: Evangelici… Adventisti… Mormoni… Jehovini svjedoci…29 Suvremeni duhovni pokreti133 Paranormalno. Okultno. Parapsihološki fenomeniJezik hrvatskiGrađa knjiga

Domovinski rat INTERVIEW

 Zbirka autentičnih, rano-ratnih intervjua i razgovora s ključnim političkim, vojnim i društvenim akterima s početka Domovinskog rata. Tada vodeći novinari, Davor Butković i Marijan Grakalić ukoričili su danas zaboravljena ali povijesno važna svjedočanstva o Domovinskom ratu. Knjigu je tiskao Azur Journal 1992. godine kao osmu po redu u biblioteci Središta.

Gospa iz Međugorja

 Kjiga koju su napisali Marijan Grakalić i svećenici Luka Vincetić i Valent Vuk, a 1989. godine izdala ju je novinska kuća Vjesnik. Predgovor je napisao don Živko Kustič. Knjiga istražuje fenomen međugorskih ukazanja i mariologiju. Svaki autor fenomenu pristupa na svoj način, unutar društvenog i duhovnog konteksta tog vremena. 

Marijan Grakalić: Nesretna fortuna: esej o gatanju; Knjiga gatalica kneginje Katarine Zrinske, prva sibila na hrvatskom jeziku

 Ovu je monografiju i studiju priredio te objavio autor Marijan M. Grakalić (mlađi), a tiskana je 1989. godine u izdanju beogradske izdavačke kuće A-Š Delo. Fascinantno djelo s područja hrvatske kulturne baštine i okultizma. Djelo se sastoji od Grakalićeva eseja o povijesti i fenomenu gatanja epigramskog naslova "Nesretna fortuna", a donosi i transkripciju i analizu povijesnog rukopisa poznatog kao "Sibila Katarine Zrinske". 

Što je knjiga gatalica (Sibila)?  To je ilustrirani rukopis iz druge polovice 17. stoljeća koji je pripadao hrvatskoj banici Ani Katarini Frankopan-Zrinski. Knjiga je zapravo bila dvorski rekvizit za društvenu igru proricanja sudbine. Sadržavala je stihove, astrološke tablice, krugove sreće (kolo sreće) i ilustracije Fortune, a funkcionirala je tako da su sudionici na zabavama "pogađali" odgovore na svoja pitanja. Vlasnoručni potpis Katarine Zrinske iz 1670. godine s dvora u Čakovcu dokazuje njezino vlasništvo. Sama "Sibila" zapravo je bila hrvatski prepjev/prijevod mađarske verzije slične knjige sudbine zvane Fortuna. Grakalićeva knjiga iz 1989. ponovno je skrenula pažnju javnosti na ovaj iznimno rijedak i sačuvani primjerak rane hrvatske dvorske kulture zabave prije sloma Zrinsko-frankopanske urote, ali i na jetik Ozaljskog kruga kojeg su za svoja književna djela koristili Frankopani.

Marijan Grakalić: Ljubljanski proces – predigra prijeloma epohe

Početkom svibnja 1988. godine uhapšen je u Ljubljani tadašnji slovenski politički aktivist i omladinski lider Janez Janša, a ubrzo potom i novinari omladinskog tjednika "Mladina" David Tasić i Franci Zavrl, te zastavnik Ivan Borštner. Oni su zatvoreni u vojni zatvor i predani vojnom istražnom sucu na ispitivanje. Optuženi su i kasnije osuđeni za izdaju vojne tajne, a cijeli je taj proces izazvao do tada neviđene demonstracije u javnosti, najviše u Sloveniji, te zasigurno ubrzao procese osamostaljenja te republike iz tadašnje jugoslavenske federacije. On je, isto tako, prethodilo rušenju Berlinskog zida što se dogodilo godinu dana kasnije. Narodne mase DR Njemačke rušeći zid izvikivale su isto ono što su demonstrirajući pred ljubljanskim vojarnama izvikivali Slovenci: Mi smo naroda!

Stvarna potka ovog slučaja bio je uz magnetogram i dvije stranice strogo povjerljivog dokumenta br. 5044/3, general-potpukovnika Svetozara Višnjića koji je tada zapovijedao 9. armijom JNA. Taj stenogram bio je ustvari popis za hapšenje viđenih aktera slovenske omladinske organizacije i medijski viđenih pojedinaca u slučaju neke veće političke krize u Sloveniji, odnosno upute za intervenciju JNA u takvom slučaju. Dokument je pronađen kod Janeza Janše u tvrtki "Mikroada" gdje je radio, a njega je Davidu Tasiću dao zastavnik. Borštner. Na osnovu tog dokumenta Tasić je u listu "Mladina" kojem je Franci Zavrl bio glavni urednik objavio tekst "Noć dugih noževa". Stoga su sva četvorica optuženi za izdaju "vojne tajne" i zatvoreni u vojni zatvor u Metalkovoj ulici (koju godinu kasnije preuređen u mjesto slovenske alternativne i kontrakulturne scene). Deseci tisuća ljudi demonstrirali su ispred vojarni u Ljubljani i širom Slovenije smatrajući kako se radi o političkom procesu krajnje dogmatskih političkih snaga u Jugoslaviji protiv slobode, napose slobode medija i naravno, same Slovenije koja nije željela biti prostor za provođenje represije i gulaga. U tome se pokazala i bitna razlika između Slovenske i Hrvatske političke scene. Dok su se u Sloveniji ljudi borili protiv popisa za hapšenje u Hrvatskoj omladinskoj organizaciji bili su snažni dogmatski orijentirani pojedinci i grupe predvođeni Stipom Šuvarom i zato posprdno nazivani "Šuvarovcima". Njihov politički izraz najbolje se vidi po uratku "Bijela knjiga", dokumentu koji je nastao kao analiza za uvod u Savjetovanje kulturnih stvaralaca održano 23. svibnja 1984. u Zagrebu bavio se ideološkim i antisocijalističkim skretanjima u kulturi. U njoj se našao niz književnika i novinara iz Zagreba i Beograda nemilih hrvatskim partijskim dogmatima. Dakle, u slučaju bilo kakve krize jasno je i javno istaknuto koga treba hapsiti. Nije za to bio potreban dokument se oznakom "vojne tajne" kao i Sloveniji.

Važnu ulogu pri svemu tome imao je Vojni savjet Jugoslavije koji nije bio političko tijelo, ali je svejedno imao političku težinu, pa je sukob prebačen na pravno područje. Taj je savjet i prije je često kritizirao slovenski vrh zbog navodnih devijacija i "napada" na armiju, a u ovom slučaju je ocijenio da su prilike u Sloveniji podjednake "dugogodišnjoj kontrarevoluciji" na Kosovu. Sukob dogmatskih institucija i slovenske progresivne scene počeo je još godinu dana prije zbog kritike Ustava SFRJ koju je Spomenka Hribar objavila pod naslovom "Permanentna revolucija". Posebno se sukob zaoštrio zbog onog djela koji se bavi zakonskim položajem JNA u federaciji, te i mjesta i uloge Saveznog sekretarijata za narodnu obranu.

Pukotine na povijesnoj brazdi postojale su sve dublje. Ovaj puta progresivna Ljubljana na svojoj je strani imala prije dogmatske institucije i političke aktere u Sloveniji, iste one koji su još početkom osamdesetih kritizirali pank i alternativnu kulturu. Janša je kao politički akter bio difamiran i isključen iz slovenske omladinske organizacije već daleko prije, na Slovenskom omladinskom kongresu u Novom Mestu, pa je od tada pa sve do kraja osamdesetih djelovao je kao paralelna politička i alternativna scena koja je svoj vrhunac dala na zadnjem Kongresu socijalističke omladine Jugoslavije u Beogradu 1989. tražeći demokratske promijene države i društva.

U vruće ljeto 1988. dok su još sva četvorica osumnjičenih čamila u vojnom zatvoru u Ljubljani, a narodne mase se, dajući im podršku svakodnevno okupljale ispred bodljikavih ograda uzvikujući "mi smo narod" započeo sam projekt knjige "Ljubljanski proces – Prilog istraživanju kulture ljudske slobode" koji je s više strana i narativa osvijetlio taj događaj. Knjiga je napisana u Zagrebu, objavljena u Ljubljani a otiskana kod "Derete" u Beogradu. Nažalost, u njemu nije bilo moguće zbog zakonskih prijetnji tiskati i taj vojni popis za hapšenje, ali se moglo što šta reći. U Sloveniji je bila pravi hit, a u Zagrebu se mogla nabaviti u knjižari AGM-a u Masarykovoj ulici, u Beogradu u knjižari gospodina Bore u Jugoslavenskom narodnom Pozorištu. Osim kronologije cijelog slučaja, u knjizi su sudjelovali brojni autori iz gotovo cijele bivše Jugoslavije svojim prilozima. Bilo je tu političkih komentara, pravnih tumačenja i sudskih spisa, novinarskih tekstova, ali i filozofije i poezije. Knjiga i započinje pjesmom Bertolda Brechta "Je li narod zaista nepogrešiv?", a u separatu "Pristupi i pogledi" pisali su sljedeći autori: Milan Jelovac, Dalibor Blažina, Viktorija Potočnik, Vjekoslav Hraste, Benjamin Perasović, Luciano Rossa, Željko Jerman, Predrag Matvejević, Ilija Desnica, Aleksandar Tišma, Vojislav Despotov, Igor Bavčar, Tonči Kuzmanič, Branko Čegec, Luka Vincetić, Borislav Vujčić, Ivica Škorić, Darko Štrajn, Damir Poltzer, Davorin Jambor, Dario Partl, Vanja Primorac, Sead Begović, Nenad Bartolčić, Milan Bečejić, Dejan Jović, Siniša Maričić, Branimir Rački, Damir Borković i Boris Jurinić.

Upravo je Boris Jurinić u svom prilogu, zadnjem u knjizi, a naslovljenom "Prijelom prijeloma epohe ili pad ispod razine epohe" prvi naznačio golemu dimenziju koju su kasnije zadobili događaji otpočeti s Ljubljanskim procesom. U rujnu te 1989. godine bila je održana i promocija knjige u Slovenskom PEN centru u Ljubljani. Najčešće pitanje slovenskih kolega bilo je "Zašto Hrvatska šuti?". Istina, dobrim dijelom je šutjela, a mnogi kasniji politički akteri zamijećeni na važnim pozicijama u HDZ-u ili SDP-u odbili su tada bilo što reći tvrdeći da se ne bave politikom. Kasnije su se pravdali da su se ipak bavili politikom na drugi način, naime, tako da to nitko ne vidi. Na spomenutoj promociju u Slovenskom PEN-u pred kraj se nenadano pojavio dr. Anto Kovačević, koji nakon puštanja iz zatvora godinu prije živio u Ljubljani. Radio je na Univerzitetu kao pomoćni radnik i bio tajnik tada već poprilično bolesnog Vladimira Dedijera Gangstera koje je priređivao materijale za knjigu o četničkim zločinima u Istočnoj Bosni u Drugom svjetskom ratu. U jednom trenutku, uzeo je knjigu u ruke, okrenuo se prema skupu okupljenih novinara i rekao: Hrvatska ne šuti. Imate knjigu, knjiga je oružje, uzmite ju u ruke!