BIOGRAFIJA
Marijan Grakalić (Požega, 24. lipnja 1957.), hrvatski novinar, književnik, pjesnik esejist i kulturni djelatnik. Sin je istaknutog publicista, pjesnika i heraldičara Marijana Grakalića starijeg (1931-1997). Odrastao je u Puli, Samoboru i Zagrebu. Studirao je na Sveučilištu u Zagrebu, gdje se rano uključuje u studentska gibanja. Jedan je od pokretača i urednika studentskoga znanstvenog časopisa Zoon Politikon (1978.) na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U tom razdoblju piše za Studentski list i Polet. Tijekom 1980-ih godina profilira se kao istaknuto ime tadašnjeg novinarstva, objavljujući brojne tekstove, reportaže i feljtone. Redovito surađuje s utjecajnim listovima i časopisima u zemlji i regiji, među kojima su Quorum, Mladina, Pitanja, Danas, Večernji list, Radničke novine, Odjek, Start, NON, Duga, Vjesnik i NIN.Od 1989. do 1993. godine obnaša dužnost glavnog urednika neovisnoga mjesečnika Azur journal i istoimene nakladničke kuće. Kraće je vrijeme radio u izdavačkoj kući Mladost te u tjedniku Globus. Pokretač je i urednik neovisnog portala Radio Gornji grad.Književno i kulturno djelovanje Autor je više od dvadeset knjiga, obuhvaćajući različite žanrove od poezije i proze do esejistike i monografija.Kao istaknuti kulturni djelatnik utemeljio je Gornjogradski knjevni festival 2013. godine, koji se do sada održao deset puta na Gradecu, ponekad uz pomoć Skupštine grada Zagreba. Inicijator je i suosnivač dviju prepoznatljivih književnih nagrada u Zagrebu:Književna nagrada "Predrag Matvejević": Utemeljena u suradnji s portalom Radio Gornji grad, Kulturno informativnim centrom (KIC) i Suzanom Matvejević. Dodjeljuje se za književna djela (eseje, poeziju, prozu ili hibridne forme) koja promiču vrijednosti otvorenog društva, humanizma i slobode govora. Književna nagrada "Zvonimir Milčec" pokrenuta je u sklopu Gornjogradskog književnog festivala kao priznanje za zagrebačku književnost. Nagrada se dodjeljuje piscima za cjelokupan opus koji baštini duh grada Zagreba.. Pokretač je Festivala književnosti u četiri godišnja doba koji se nekoliko puta održao u Zelini, Pančevu i Sarajebu.. Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine. Djeluje kao samostalni umjetnik i kustos Galerije "Kraluš" pri Pučkom otvorenom učilištu Sveti Ivan Zelina.
Knjige: Ljubljanski proces, Ljubljana, 1987.; Gospa iz Međugorja, Zagreb,1989.; Nesretna fortuna – Gatalica kneginje Katarine Zrinske, Beograd, 1989.; Domovinski rat: interview, Zagreb, 1993.; Duhovnosti novog doba: historiozofska monografija, Zagreb, 1994.; U pandžama pohotnog Zmaja, roman,Rijeka,2010.; Pjesme od formata, Zagreb,2012.; Arkadijski brevijar, romansirane novele, Zagreb, 2011.; Intimna sanjarica Zagreba, priče, Zagreb, 2013.; 172 Bivši čovjek, roman, Zagreb, 2015.; Rječnik purgerskih riječi i izraza (urednik), Zagreb, 2015.; Neskončno, pjesme, slovenski, Koper,2016.; Pjesme izgubljenih ljeta, Zagreb, 2019.; Samuraji Šanka, haiku, Zelina,2020.; Smrt Jamesa Joycea, priče, Rijeka, 2021.; Po dragomu kraju, fotopoezična monografija, S Zoranom Osrečakom, Zelina 2921. Samurai in Bar, haiku, engleski, Zelina, 2023.; Pjesme Vojnika, Zagreb, 2023.; Posljednji Štignjedeci, roman, Zelina, 2023.; Tradicionalna kuharica (zajedno s Lili Koci), Sisak, 2023.; Mjera, oblik, ogledalo, pjesme, Zagreb, 2023.; Pogled u noć, roman, Zagreb, 2023. Svemirska kraljevina (s Mateom Majcan) strip, Zelina 2024. Samuraji šanka, haiku, treće dopunjeno izdanje, Zelina 2025. Akademija amputiranih, pjesme i poetski zapisi, Zelina 2026. Dolazak Tita (Opatija 2026.
Marijan Grakalić: S Gornjeg grada u Blaževdol
Prenosimo intervju Ivica Radoša s književnikom Marijana Grakalićem, ujedno i urednikom ovog portala, koji je izašao u Večernjem listu od 20. svibnja.
Moja je majka pak bila prva snimateljica u bivšoj Jugoslaviji. Snimala je za vijesti, emisije poput "Jučer, danas, sutra" i razne reportaže. U Zagrebu smo živjeli na Kvatriću, a njezina je redakcija bila nedaleko, u Šubićevoj ulici. Volio sam ići s njom na njezin posao, rekao je Grakalić
Marijan Grakalić (68), hrvatski pjesnik, romanopisac, publicist, novinar i urednik, član je PEN. centra u Bosni i Hercegovini. Autor je više od dvadeset knjiga među kojima se posebno ističu "Pjesme vojnika", zbirka pjesama o Domovinskom ratu, romani "Bivši čovjek", "Pogled u noć" i "Posljednji Štignjedeci". Napisao je i historizofsku monografiju "Duhovnosti novog doba" koja je literatura na studijima iz filozofije, sociologije i politologije. Prve književne tekstove objavio je 1976. godine, a iduće će proslaviti 50 godina književnog rada. Kao novinar snažno je obilježio osamdesete godine pišući u Poletu, Startu, Danasu i drugim tiskovinama toga doba. Iako teško bolestan, Grakalić stvara u svom novom "zavičaju", Blaževdolu pokraj Svetog Ivana Zeline, selu 30-ak kilometara od Zagreba.
Nakon amputacije desne noge nabavili ste malu zelenu kosilicu kako biste mogli ići po kruh i na kavu? – Prije dvije godine, nakon više operacija prstiju i stopala, amputirali su mi nogu ispod koljena. Sad imam protezu, ali ne mogu mnogo hodati. Iz moje ulice do prve značajne institucije u Blaževdolu imam oko kilometar. Kako ne mogu toliko hodati, vozim se na kosilici pazeći da me ne izgrize susjedov pit bull koji je često pušten na ulicu bez nadzora i voli napadati bicikliste, traktore… Dakle, ne nedostaje mi uzbuđenja.
Prijateljima se, kako čujem, žalite da vam je proteza neudobna i da je "iz Drugog svjetskog rata"? – Proteza je problem jer je teška, ali je važno to da dodatno ne ozljeđuje. Napravili su mi još jednu protezu, lakšu, ali oslonac je bio na dnu batrljka koji se nagnječio i počeo crnjeti. Zato sam od nje odustao i vratio se na ovu, kako velite, "partizansku", a noga se oporavila. Te proteze su filozofija za sebe, volio bih naći neku koja bi mi omogućavala lakše kretanje, a da nema neželjene posljedice.
Kako to da živite u Blaževdolu, selu nadomak Zeline? – Za mene je Blaževdol gotovo mitsko mjesto. Naravno, ne samo simbolički, zbog imena, nego zbog prepoznatljivog ugođaja karakterističnog za male prigorske zajednice. Još sam davno tu dolazio s pokojnom Jasnom Babić. Pisala je jedan rad o četiri posljednje hrvatske vještice, koje su bile upravo iz Blaževdola. Ne znam što je danas s tim rukopisom, no nadam se da ga je netko od poznatih sačuvao.
Unatoč invalidnosti, aktivni ste u lokalnoj zajednici i kulturnom životu u Zelini. – Prije sam mogao učiniti više. U Blaževdol sam dovodio prijatelje umjetnike, pjesnike i glazbenike koji su besplatno nastupali i donijeli prave događaje. Bili su tu Ibrica Jusić, Pero Kvesić, Drago Štambuk, Dražen Katunarić, Boris Lener, Renato Metessi i mnogi drugi. Na te je događaje znalo doći stotinjak ljudi kako bi upoznali autore i izvođače te doživjeli nešto novo.
Organizirao sam tako i dva književna festivala u Zelini, koja su išla pod agendom "književnost u četiri godišnja doba". Uključivali su suradnju triju gradova – Zeline, Pančeva i Sarajeva, a u svakom godišnjem dobu bili su u jednom od tih gradova. To je dosta doprinijelo kulturnom ozračju, prepoznavanju i zbližavanju te dijalogu autora iz različitih sredina.
Posljednje dvije-tri godine djelujem kao kustos Galerije "Kraluš" pri Pučkom učilištu u Sv. Ivanu Zelini. Posljednja izložba odnosila se na prvi hrvatski strip "Maks i Maksić" iz 1925. godine. Tom prilikom tiskali smo i knjigu s tim stripom, a projekt je vodio kolega novinar i strip-historičar Veljko Krulčić.
Prije dvije godine, nakon više operacija prstiju i stopala, amputirali su mi nogu ispod koljena. Sad imam protezu, ali ne mogu mnogo hodati. Iz moje ulice do prve značajne institucije u Blaževdolu imam oko kilometar. Kako ne mogu toliko hodati, vozim se na kosilici pazeći da me ne izgrize susjedov pit bull koji je često pušten na ulicu bez nadzora i voli napadati bicikliste, traktore… Dakle, ne nedostaje mi uzbuđenja
Novi "zavičaj" postao vam je tema? – Na svojevrstan način Zelina i Blaževdol postali su i moje književne teme. Prvo u fotopoetičnoj monografiji s fotografijama Zorana Osrečaka "Po dragomu kraju", u romanu "Posljednji Štignjedeci", stripu "Svemirska kraljevina" te haiku zbirci "Samuraji šanka" kojoj upravo izlazi treće izdanje, ovaj put s karikaturama Stiva Cinika.
"Pjesme vojnika", vjerojatno najbolja dragovoljačka zbirka poezije, ugledale su svjetlo dana prije tri godine. Kako to da ste se odlučili napisati ih i objaviti gotovo trideset godina nakon rata? – Kao prvo, osjećao sam obvezu, nikakvu pretencioznu, naravno, nešto reći o tom iskustvu i razdoblju. Trudio sam se da "Pjesme vojnika" pokažu bit onoga što se događa s čovjekom suočenim s ratom. U tom pogledu ta je zbirka univerzalna iako sadrži narative našeg Domovinskog rata. Jedan ukrajinski književnik preveo je desetak pjesama i objavio ih na jednom njihovu književnom portalu. Kaže da se dobro čitaju. S druge strane, neke od tih pjesama uvrštene su u antologiju hrvatske antiratne poezije u kojoj je još stotinjak autora.
Još niste promovirali zbirku "Pjesme vojnika"? – Zbog bolesti još nije bilo promocije "Pjesama vojnika", ali se nadam da bi do nje ipak moglo doći.
Recite nam nešto o svojoj vojničkoj, životnoj epizodi? – Devedeset i prve bio sam u Odredu veze glavnog stožera, a 1995. neposredno nakon Oluje, u samostalnoj bitnici Pukovnije "Kralj Tomislav" u Glini, Topuskom i poslije na Uni. Bilo je to dosta široko i različito iskustvo. Naime, 1991. smo se kao vojska, takoreći, krpali, dok je 1995. već postojala dobra organizacija i operativa. Ta iskustva rata, obrane i oslobađanja naše zemlje glavni su sadržaj spomenute zbirke pjesama "Pjesme vojnika". Evo jedne:
BALADA O GARDI
Kad se okupe pogledi
sve su oči u istom stroju
i nitko drugi nije s nama
osim oblaka crvene boje
što nebom plovi k zapadu
gdje će umrijeti u kiši.
Naše duše spremne su
okusiti zemlju i smrt.
Slovite kao "ljevičar", a istodobno pišete lijepe stihove o Domovinskom ratu? U očima i mislima prosječnog hrvatskog ljevičara to ne ide skupa? – Domovinski rat po svim je svojim svojstvima bio ljevičarski, naši su vojnici i heroji bili normalni mali ljudi koji su ustali protiv nepravde i porobljavanja. Pripisivati im nekakva druga značenja i etikete bilo bi neozbiljno i neistinito. Bio je to rat Davida protiv Golijata, zapravo rat one radničke i domobranske Hrvatske protiv ugnjetavanja. Bez potomaka ljevičara, hrvatskih komunista i partizana taj rat nikada ne bismo dobili.
Jedan ste od rijetkih pisaca koji se u svojim tekstovima sjetio babilonske glinene pločice, poznate kao "Razgovor čovjeka i njegova Boga", stare više od 3500 godina i ispisane klinastim pismom. Gdje je sada Bog ukrajinskog vojnika? – Često mi se čini da je Bog suštinski tragična osoba. Nadam se da će ipak imati puno više milosti prema ukrajinskim vojnicima no prema dušama izginulim u svim našim ratovima u XX. stoljeću koje se, nažalost, besramno koriste za političke i ideološke opsjene, bez imalo pijeteta i poštovanja.
Kako ste postali član bosanskohercegovačkog PEN centra, a niste hrvatskoga? – Član bh. PEN-a postao sam na prijedlog prijatelja pisaca iz Bosne i Hercegovine. PEN je međunarodna organizacija osnovana u Londonu 1921. godine, a s namjerom da se suprotstavlja gušenju sloboda izražavanja u svojoj zemlji, ali i svuda u svijetu. Također, PEN je važna institucija koja promovira i zagovara međusobno poštovanje među nacijama, kulturama i politikama te se zalaže za humanizam i čovječanstvo u miru i jednakost. Ne vidim nikakav problem u tome što sam član te međunarodne organizacije u BiH, a ne u Hrvatskoj jer su postulati isti.
Bosanskohercegovački PEN centar napustili su Jergović i Đikić. Taj centar protežira bošnjačku, bosansku, unitarističku politiku. Vi ste njegov član unatoč svemu. Objasnite? – Ne mislim da su tu baš svi, kako kažete, "unitaristi", ali poštujem njihovo pravo da to budu. Dapače, iako se s tim ne slažem, posve demokratski se zalažem za to da budu što god žele sve dok to ne narušava osnovna načela na kojima se zasniva poslanje PEN-a kao međunarodne organizacije pisaca i umjetnika.
Kako to da su vas zaboravili u Društvu hrvatskih pisaca? Je li vas itko od njih ikada nazvao i pitao kako ste, mislim na kolege pisce i pjesnike? – Već dulje nisam član tog društva. Zamolio sam da me izbrišu iz članstva jer se nisam mogao pomiriti s interesnim ambicijama pojedinaca i koterija. Uostalom, tada je istupilo još pisaca. Naime, u aktualnoj situaciji država je najveće "tržište" piscima, kao i još neki međunarodni projekti i rezidencije. Sve se tu odvija kao na slici "mala bara, puno krokodila". Tako, neka se grizu sami. Inače, veoma se često čujem s prijateljima piscima – Nenadom Popovićem, Predragom Raosom, Enesom Kiševićem, Borom Radakovićem, Milkom Valentom itd.
Što mislite o recentnoj (u posljednjih 20-ak godina) hrvatskoj prozi i poeziji? Izgleda da, primjerice, imamo pisce, ali nemamo roman? – Nedostaje snažnih tekstova, pjesama i literature. Razlomljenost društva vidi se i u književnosti. Mislim da nove autocenzure potječu od aktualne uvjetovanosti slobode pisanja i izražavanja institucijama. Dakle, slobodnog tržišta za knjigu i književnost nema, pa tako nema ni prave slobodne misli. U tom pogledu pali smo puno niže od već prije dosegnutih razina.
Na čemu sada radite? Što je aktualno u vašem stvaralaštvu? – Radim na rukopisu poetskih zapisa naslovljenih "Akademija amputiranih" koji se odnose na iskustva iz bolnice, amputacije, toplica i života koji se umnogome promijenio. Naravno, ne samo fizički. Sredina dosta različito reagira na tebe kada si invalid jer ono što je bilo normalno, sada više nije. To se oslikava u svim sferama života i ljudskih odnosa, pa mi se čini vrijednim to zabilježiti.
Mislim da, svejedno, nije bilo lako Gornji grad zamijeniti Blaževdolom. – Gornji grad je naš hrvatski i zagrebački Helikon. Jedan pravi primjer u kojem se naočigled susreću sve naše povijesti, sreće i nesreće. Kako stvarne tako i one mitske i nestvarne. Ako želite zamisliti neko legendarno zlatno doba, ne možete to učiniti bez Gornjeg grada. Time se bavim u nagrađenom romanu "Bivši čovjek" koji sam objavio 2015. godine.
Gornji grad uistinu je primjer našeg vjekovnog multikulturalizma jer su u njemu živjeli ne samo Hrvati već i svi drugi (Česi, Mađari, Nijemci, Talijani, Srbi itd.). Dapače, najstarija naša ulica koja ima ime po nekom stranom toponimu je Mletačka, koja s istočne strane Markova trga ide na sjever i gdje su nekada živjeli trgovci iz Venecije i Firence koji su radili u dućanima na Kamenitim vratima. Oni su potaknuli izgradnju Markove crkve na temeljima drevnijeg slavenskog hrama bogu Perunu. Profesor Belaj mislio je da to dokazuju temelji koji su od drugačijeg, bijelog kamena ispod crkve.
Na kraju Mletačke ulice nalazi se "Cinkuš", starinska gostionica i galerija u kojoj već petnaest godina organiziram izložbe i održavam jednom godišnje Gornjogradski književni festival. Tiskao sam deset zbornika tog festivala, a svi su dostupni i na mom blogu "Radio Gornji grad". To je na neki način posveta i onom zamišljenom i idealnom Gornjem gradu posve različitom od senzibiliteta i uskih pogleda naših književnih i drugih malograđana.
Za vrijeme demokratskih promjena pokrenuli ste Azur žurnal. Kao novinar i publicist bili ste jako angažirani? – Bilo je to turbulentno razdoblje. Tada sam bio urednik Azura, časopisa i izdavačke kuće. Godine 1989. objavili smo jedno izdanje razgovora s gotovo četrdeset ili više čelnika političkih stranaka u Hrvatskoj, koje su tada bile posve nova stvar. Tu su bili svi važni likovi – od Tuđmana, Paradžika i Budiše do vođa transrodnih i transnacionalnih stranaka. Svima sam dao istih 12 pitanja, naravno, nisu trebali na sva odgovoriti. Rezultat je pokazao do tada, a i za danas također, neviđenu političku pluralnost. Istu onu koja je oslabjela i gotovo nestala u ratnom razdoblju. Bio je ujedno i naš prvi politički časopis koji se pojavio daleko prije Globusa, Slobodnog tjednika i sličnih tiskovina.
Kao novinar, urednik i pisac, svjedok ste rađanja demokracije i države. Upoznali ste razne likove 90-ih. Tko je, prema vašem mišljenju, stvorio hrvatsku državu i kako se to dogodilo? – Ustavno je određenje Republike Hrvatske sadržano u preambuli Ustava, gdje stoji da je Hrvatska država hrvatskog naroda, manjina i građana. To se potvrdilo i u državotvornoj praksi. Naravno, ne u onoj šankerskoj gdje su devedesetih posebno glasni bili pijanci koji su se busali u prsa vičući kako su "državotvorni Hrvati" i gdje je taj pojam nastojao biti upotrebljen za novu društvenu podjelu imovine i političke vlasti, već u stvarnosti u kojoj su deseci tisuća ljudi, gotovo anonimnih, radili sve što su mogli da bi društvo i država opstali.
Ne mislim samo na branitelje, dakako i na njih, nego na sve koji su na svoj način doprinosili opstanku zemlje radeći svoje poslove i pomažući onima u nevolji, posebno izbjeglima. Istaknuti samo neke, a prešutjeti druge – bilo bi baš sebično.
Recite nam nešto o svojim korijenima te poslu kojim su se bavili vaši roditelji? – Moj otac, također Marijan Grakalić, bio je pjesnik i novinar u kući Vjesnik, poslije i u Radničkim novinama. Do 1971. godine bio je i tajnik Matice hrvatske za Istru. Kada smo živjeli u Puli, pokrenuo je časopis Istarski mozaik (Istra), a uredio je i "Mare Nostrum", antologiju hrvatske poezije o moru, 1989. Objavio je u Nakladnom zavodu Matice hrvatske vrlo značajnu knjigu "Hrvatski grb i grbovi hrvatskih zemalja" za koju vidim da je danas i sveučilišni udžbenik. Napisao je i "Povijest hrvatske zastave", ali, nažalost, taj rukopis nemam i nadam se da neće izaći pod nečijim tuđim imenom. Danas ljudi ne prezaju ni od čega.
Moja je majka pak bila prva snimateljica u bivšoj Jugoslaviji. Snimala je za vijesti, emisije poput "Jučer, danas, sutra" i razne reportaže. U Zagrebu smo živjeli na Kvatriću, a njezina je redakcija bila nedaleko, u Šubićevoj ulici. Volio sam ići s njom na njezin posao. Čim bi dobili zadatak, sjeli bismo u kombi. Ona kao snimateljica, onda majstori za zvuk i svjetlo, neki novinar i naravno – ja. Obišli smo dobar dio Hrvatske, a već kao deran imao sam priliku upoznati razne likove tadašnje scene (Generalića, Račkog, Krkleca, Otona Glihu, Krležu itd.).
Ivica Radoš
Marijan Grakalić - Hrvatski narod i nacija, nikako da izađe iz interregnuma, dvovlašća i podvojenosti. Nema jedinstva gotovo ni u čemu!
mojzagreb.info News Portal 21.10.2024.
sugovornik u serijalu Hrvatski nacionalni identitet, popudbina za Europsku uniju je Marijan Grakalić, novinar, književnik i umjetnik
Marijan Grakalić zagrebački je novinar, nagrađivani je pisac i umjetnik. Rođen je 1957. godine u Požegi, odrasta u Puli, Samoboru i Zagrebu, a sada živi u Blaževdolu. Njegovi tekstovi značajno su obilježili osamdesete. Član je P. E. N. Centra Bosne i Hercegovine te kustos Galerije »Kraluš « u Svetom Ivanu Zelini. Urednik je, izdavač portala za nezavisnu kulturu ''Radio Gornji Grad ''. Autor je dvadeset knjiga u kojima se posebno bavi Zagrebom i životom u našem najvećem gradu, posebno u zapaženom romanu ''Bivši čovjek'' (2015).
Kako vidite problematiku hrvatskog nacionalnog identiteta i nacionalne kulture, posebno u kontekstu globalizacije?
Radi se o vrlo složenom području koje je pritisnuto svuda u Europi ratnim zbivanjima na Istoku, a kod nas i posljedicama naših nedavnih ratova. Tako i društvena, teorijska i književna misao, posebno zato što posljednjih tridesetak godina živimo u nacionalnoj državi, pitanje nacionalnog identiteta vidi kao bitno središte ''kulturne svijesti'', dakle onog što je potencijalno jedinstveno, unikatno i prepoznatljivo hrvatsko. Toga, barem što se književnosti i umjetnosti tiče, nema na pretek i nema dovoljno. Razlozi zašto je to tako su raznovrsni, no jedan od važnih je napuštanje moderne misli i vraćanje u misaone koncepte 19. ili ranog 20. stoljeća koji su jednostavni i poželjni više vladajućim strukturama, ideološkim snagama, trgovcima nacionalnim identitetom, gotovanima i protuhama svake vrste koji su se nekako dočepali neke pozicije i društvene moći, a ne obrazovanijim članovima zajednice, kao ni umjetnicima i piscima. Isti problem postojao je i u prethodnom režimu jer ni tada autonomni umjetnici, a umjetnost odvajkada predstavlja autonomiju i slobodu kreacije, nisu željeli pisati ili slikati petparačka djela za korist struktura, već su željeli nezavisnost i slobodu. Ni danas nije drugačije. Naravno, to ne znači da su pisci i umjetnici neprijatelji nacije ili društva, već da ne žele nikakav, čak niti suptilan ili perfidan naputak o tome što bi ili kako trebali napraviti. Kakva je situacija najbolje se vidi iz permanentne krize nezavisne kulture i krize društva uopće, jer njihove prerogative u mnogim segmentima preuzima država, njezina ministarstva, agencije i uredi, svakojake službe, pa to smanjuje mogućnosti stvaranja i autonomne kreacije. Opstanak književnog rada tako danas umnogome ovisi o Ministarstvu kulture i sličnim uredima po županijama i gradovima, o državnim čimbenicima i sredstvima. O njima ovise sve više i nakladnici i knjižari, tako da u takvoj situaciji problem hrvatskog nacionalnog identiteta tu predstavlja uistinu tragičnu temu.
Što se globalizacije tiče ona je proces koji je posve isprepleo međunarodnu zajednicu modernih naroda, kako politički, ekonomski i pravno, tako i kulturno. Ne mislim kako je moguće zatvoriti se kao nacija ili država, biti otok ili uvoditi nekakve cenzure i prepreke za drugačije poglede i mišljenja, kulturne strategije i sadržaje, koje dolaze globalizacijom odnosno otvorenošću društva. Ustvari u doba Interneta to vjerojatno više i nije realno. Mnogo bi značilo kada bi imali obrazovni sustav koji bi naučio mlade da znaju procijeniti što je kulturna vrijednost a što neki fejk. Koji bi hi ponajprije naučio misliti jer bi tada stekli kvalitete potrebne za kreativan život u globalnom svijetu.
Mislite li da književnost može oblikovati i ojačati nacionalni identitet? Na koji način?
Već dugo se u nas, gotovo dva stoljeća, posebno u akademskoj zajednici, problematiziraju pitanja nacionalnog književnog kanona. Dakle, radi se o onim književnim djelima koja bi nesumnjivo svjedočila o samobitnosti nacionalnog identiteta, odnosno on bi u njima bio osvjedočen. Ovisno o Weltschmerzu i književnim i kritičarskim školama ili frakcijama, javljaju se različiti književni kanoni različitih orijentacija, kvaliteta i perspektiva. Neko vrijeme je kulturnotvornu dimenziju književnosti kod nas zamijenila državotvorna, prije toga postojala je revolucionarno tvorna, pa narodtvorna itd. Što bi se reklo kada gledate neku sliku ''ljepota je u oku promatrača''. Uvijek je tu u pozadini politika i vladajuća ideologija koja čisto pragmatično zahtijeva uvijek jedno te isto, a to je da književnost bude sluga vladajuće ideologije, nomenklature i takvih krugova. Mi još uvijek nismo društvo koje se emancipiralo od diktata, cenzure i autocenzure, uvjetovanosti. Bezbroj je primjera koji to potvrđuju, a malo je književnih djela izmaknutih iz takve kulturno-političke arene, bilo da su za ili protiv vladajućih narativa, kakav je i mit o nacionalnom identitetu koji propitujete.
Kako to mislite?
Mislim da nacionalni identitet sve više prerasta u jednu gotovo mitsku kategoriju zasnovanu na nekoj vrsti negativne dijalektike. Naime, mnogo je više onoga za što se može reći što nacionalni identitet nije nego što on ustvari jeste. I tu nastaje problem koji se pokušava nadoknaditi svakojakim dosjetkama, konstrukcijama i povijesnim i kulturnim falsifikatima. Tako da danas postoji posvemašnja zbrka oko toga što je Hrvatska ili hrvatstvo uostalom. Često se ono javno svodi samo na jednu stranu, jednu knjigu, jedno slovo, kao da se radi o nekakvoj sekti. Narodna povijest ipak nas uči i pokazuje nešto sasvim drugo. Hrvatski narod, a kasnije i nacija, nikako da izađe iz interregnuma, dvovlašća ili bolje podvojenosti. Nema jedinstva gotovo ni u čemu i moguće je kako je upravo ta podvojenost osnovna sila hrvatskog nacionalnog identiteta. Pojasnit ću to malo, na što točno mislim. Naime, od kraja perioda hrvatskih narodnih vladara, hrvatski narod je stalno ugrožen i stalno podvojen između drugih sila, Mlečana i Ugara, Turaka i Nijemaca (Habsburgovaca). I kulturno smo podijeljeni između svećenstva latinista i popova glagoljaša, između latinskog i hrvatskog jezika, u pismu između latinice i glagoljice, te hrvatske ćirilice. Kasnije između domaće vlastele (Zrinski, Frankopani) i bečke dvorske kamarile, podijeljeni smo na Ilirce i Mađarone, na pravaše i republikance, na Jugoslavene i Hrvate (s tim da su one prve izmisli ovi potonji), itd. Elem, kad pogledate što je konstantno u našoj povijesti, jedina prava konstanta je podjela, bilo za vlastite ili tuđe interese, a to traje s manjim prekidima duže od tisuću godina. Živo je čudo naš Domovinski rat koji je zbog slobode i samobitnosti sve ujedinio, i lijeve i desne, ali vidimo da je to bio trenutak. Podjele su se nastavile i nakon njega i nema izgleda da se nadiđu.
Vaša zbirka ''Pjesme vojnika'' tematizira iskustva Domovinskog rata koja ste doživjeli kao vojnik. Pjesme iz te knjige uvrštene su u impozantnu antologiju hrvatske antiratne poezije, kako to?
U toj knjizi je pedesetak pjesama, lirskih, a opet bliskih svakodnevnom govoru napisanih na temelju mog ratnog iskustva 1991. i 1995. godine. Nema tu nikakve epopeje, ni banalnosti. Dapače, te pjesme veoma upečatljivo govore o ratu i svemu što on donosi, ali su isto tako i svojevrsni odmak od brutalnih ili plitkih naracija o toj temi. Mislim da su ih zato urednici uvrstili u Antologiju hrvatske antiratne poezije, zbog njihove humanističke univerzalnosti. Nedavno je jedan ukrajinski književnik preveo desetak tih pjesama na ukrajinski i objavio ih na jednom njihovom pjesničkom portalu. Vojnicima očito, gdje god bili, nije teško razumjeti druge vojnike. Evo i jedne pjesme:
BALADA O GARDI
Kad se okupe pogledi
sve su oči u istom stroju
i nitko drugi nije s nama
osim oblaka crvene boje
što nebom plovi k zapadu
gdje će umrijeti u kiši.
Naše duše spremne su
okusiti zemlju i smrt.
Koje su ključne teme u vašim djelima koje se izravno odnose na hrvatski identitet i kulturu? Znamo kako ste prvi autor koji je objavio knjigu haiku poezije o našoj domaćoj alkoholnoj kulturi i običajima pod nazivom ''Samuraji šanka''.
''Samuraji šanka'' zbirka je haiku pjesama koja prepoznaje vinoljupce, pivopije i ostale ljubitelje dobre kapljice kao iskonske i autohtone samuraje iz naših stoljetnih birtija, podruma i kleti. Parodična je i veoma popularna, zadobila je niz epigona koji je na razne načine svojataju i kopiraju, no ipak je to jedinstveno djelo i jedan parodijski pristup životu alkoholne kulture u nas. Ne znam je li to baš ono što je važno za naš nacionalni identitet, ali mi svakako nismo nacija trezvenjaka.
Što se tiče književnih djela koja se mogu promatrati u kontekstu nacionalnog identiteta i ili tematiziranju nacionalnih vrijednosti tu nisam ni blizu svom ocu, također novinaru i piscu Marijanu Grakaliću (1931-1997). On je uredio i objavio pozamašnu antologiju hrvatskih pjesma o moru ''Mare nostrum'' 1971. godine. Godine 1989. Matica Hrvatska tiskala je njegovu knjigu ''Hrvatski grb i grbovi hrvatskih zemalja'' koja je tada uistinu bila važna za nacionalni identitet i njegovu obnovu. Napisao je i knjigu ''Hrvatska zastava'' neposredno prije nego što je umro, ona još nije objavljena, a rukopis, na žalost, nemam.
Na neki način bavim se nacionalnim identitetom u trilogiji koju pišem, a koja se bavi ''povratkom''. Povratak jena izvjestan način središnja književna preokupacija (ili bi mogla biti) u nas. Za sada su izašla dva romana ''Posljednji Štignjedeci'' i ''Pogled u noć''. Treći koji sada pišem još nema ime, a u njemu se govori o povratku jednog zatočenika iz Jasenovca u Zagreb 1945. godine. U prvom romanu trilogije o povratku, jer svi se mi nekako vraćamo, radi se o povratku ratnih zarobljenika iz Rusije u Hrvatsku 1920. godine. Oni dolaze kući, ali to nije stvarnost koju su ostavili i koje se sjećaju. Također, nije ni ono što su očekivali da bude, a tu su i prateće tragedije, kao što je naša domovina uostalom posvuda tragična. U romanu ''Pogled u noć'' glavni lik koji se zove Filip Latinović vraća se u Zagreb iz domovinskog rata 1992. godine. Naravno, to nije onaj grad koji je ostavio iza sebe niti je to ono što je očekivao. Opet imamo dihotomiju između očekivanog i zatečenog, a i druge tragičnosti. Takva nam je sudbina.
Ima već sigurno više od deset godina kako ste jednom tjedno ''Pod starim krovovima'' u Basaričekovoj vodili uživo talk show s viđenim osobama i umjetnicima iz javnog života i značajno obogatili zagrebačku javnu scenu. Ima li izgleda da opet javno nastupate?
Na žalost ne vidim više takve mogućnosti. Taj show prvo je bio u Starcima, a kasnije i u Gstronomadima u Jurišićevoj, u Potepuhu na Dolcu, ponekad u K&K to jest. kod Milčeca, itd. Sad ponekad napravim neku izložbu vrsnih slikara u Cinkušu na Gornjem gradu, i svake godine makar komorno održim Gornjogradski književni festival koji okuplja autonomne autore iz Hrvatske i susjedstva. Jednom mjesečno priredim i otvorim likovnu izložbu u Galeriji Kraluš u Svetom Ivanu Zelini. Zbog pandemije prestao sam organizirati festival Književnost u četiri godišnja doba, koji se svake godine održavao u drugo godišnje doba i u drugoj zemlji. Nisam siguran da je to sada moguće ponoviti, a i slabo sam pokretan zbog amputacije desne noge, tako da uglavnom pišem. Do sada sam objavio dvadeset knjiga, a uskoro se mogu očekivati i nove.
razgovor vodio: Petar Kolovrat u listopadu 2024. godine. moj zagreb. info
REKORDER MEĐU PISCIMA: MARIJAN GRAKALIĆ JE U JEDNOJ GODINI OBJAVIO ŠEST KNJIGA
Na hrvatskoj književnoj sceni pojavila se iznimka – naime, unatoč tomu što brojni autori različita spektra pisanja ne mogu pronaći nakladnika za svoja djela, ove je godine književniku i pjesniku Marijanu Grakaliću uspjelo stvoriti suradnju s njih čak šest. Dakako, svaki od nakladnika objavio mu je po jedno djelo…
Zagrebačko-zelinski pisac i pjesnik Marijan Grakalić (1957.) ove je godine objavio šest naslova: tri knjige poezije, tradicionalnu kuharicu (s koautoricom Lili Koci) te dva romana. Unatoč tomu što je najveći dio prošle i ove godine proveo u bolnici Dubrava, gdje mu je amputiran dio desne noge, ovaj pisac pokazao je kako za književnost ne postoje olakotne okolnosti ni vrijeme lošeg zdravlja. Spremajući se na rehabilitaciju, u šali kaže kako neće potpisati profesionalne ugovore s našim nogometnim klubovima, ne zbog "drvene noge", već zato što nastoji ostati vjeran peru koje stvara svijet.
Od Grakalića je, ukratko, hrvatska književnost profitirala za šest uspješnih knjiga u kojima –Pjesme vojnika te romani Posljednji Štignjedeci i Pogled u noć – seciraju rat, najprije Domovinski, potom Veliki rat. Pjesme vojnika, prva ovogodišnja Grakalićeva knjiga, pojavila se u veljači, a objavila ju je Viva grupa. Riječ je o suptilno-refleksivnim stihovima koje autor posprema u pedesetak izvrsnih pjesama o Domovinskom ratu. Književna struka i kritika smjesta je prepoznala vrijednost knjige, pa su neke od ovih izuzetnih pjesama već uvrštene i u antologiju hrvatske antiratne poezije Cvrčci i trube, čiju promociju tek očekujemo.
Samuraji šanka, novo izdanje Grakalićeve uspješnice iz 2020. pojavilo se u ožujku kao dvojezično izdanje, odnosno s prijevodom na engleski jezik (saznajemo da se priprema i strip izdanje ove knjige, op. a.). Samuraji šanka su knjiga haiku poezije koja se bavi alkoholnom kulturom i na jednostavan i duhovit način tematizira birtijaški život Sjeverne Hrvatske i podneblja dobrih vina, gemišta i piva. Ondje, u tom dijelu Srednje Europe, u gostionicama dovoljno starim i prokušanim u svim vidovima života možete susresti izvorne samuraje šanka i uživati u njihovom kratkom i jezgrovitom izričaju. Knjigu je prepoznala i objavila Turistička zajednica Zeline.
Posljednji Štignjedeci, ustvari prvi roman iz zamišljene trilogije o povratku kao središnjoj temi hrvatske književnosti, objavljen je u svibnju, a bavi se povratkom četvorice vojnika, Štignjedeca, iz Prvoga svjetskog rata u domovinu 1920. godine. Negdašnji austrougarski vojnici vraćaju se iz Rusije u kojoj bijesni revolucija u svoju staru sredinu, koja je samo naizgled ista onoj koju su ostavili odlazeći u rat. Nova država Srba, Hrvata i Slovenaca nepovjerljiva je prema povratnicima iz Rusije jer se plaši socijalističkih ideja koje bi mogle zaživjeti u narodu, nezadovoljnom novim vlastima. Knjigu je prepoznalo i objavilo Otvoreno učilište Zelina.
Tradicionalna kuhinja, četvrta ovogodišnja Grakalićeva knjiga, dugo je pripremano djelo koje donosi jela prikladna za blagdane, pa je podijeljena u dva poglavlja: posna jela i mrsna jela.
Kuharica se oslanja na domaće recepte, etnološke i folklorističke zapise, svoje izvore pronalazi u raznim starijim zbirkama koje se bave specifikacijama i pripravom hrane, te povijesnim studijama o proslavama raznih srednjovjekovnih cehova priređivanim za blagdane. Koautorica knjige je Lili Koci, koja je dodala recepte iz albanske gastrozofske tradicije. Knjigu je objavila DEA – Društvo albanskih umjetnika.
Zbirka pjesama Mjera, oblik, ogledalo nastala je tijekom prošle i ove godine, a podijeljena je u tri cjeline. Prva je "mjera", dakle – samo pjesme; druga, "oblik", odnosi se na pjesme u prozi. Treća cjelina je "ogledalo", što se pak odnosi na fantazmagorije koje korespondiraju s "Hazarskim rečnikom" Milorada Pavića. Pjesme je objavio Štajergraf.
Pogled u noć, šesta knjiga Marijana Grakalića, u tisku je kod nakladnika Literris, promocija koje se očekuje u studenom. Riječ je o romanu koji predstavlja treću knjigu iz zamišljene trilogije o povratku, a tematizira povratak iz Domovinskog rata, iz kojeg se ovoga puta vraća branitelj po imenu Filip Latinović. Autor je rukopis započeo još 2013. godine, osmišljavajući svaki detalj priče. Već smo navikli na Grakalićeve književne fantazije, no ovaj put nas čeka još novih stilskih iznenađenja…
Tko je Marijan Grakalić, pisac i pjesnik, donekle možemo pročitati u novom broju časopisa Republika, gdje autor Igor Žic donosi tematski tekst o Marijanu Grakaliću i njegovoj obitelji naslovljen "Postojani kositreni vojnik", a potaknut je zbirkom Pjesme vojnika. Žic kao poklonik književnosti, napose Istre, Kvarnera i konačno Rijeke, zapazio je na jednom mjestu kako je Marijan Grakalić "nestalan" (unatoč dvadesetak objavljenih knjiga i mnoštva tekstova objavljivanih po časopisima, zbornicama i novinama!). Nestalan možda može zazvučati kao starinski mu sinonim vijoglav, što je pjesniku i piscu ustvari epitet koji ga obilježava kao onoga koji vidi i razumije na dugo i na široko, a to potvrđuje i činjenica da je Marijan Grakalić ušao i u prije spomenutu antologiju, da je kao autor neumoran te da u pripremi već ima zbirku pjesama pod radnim naslovom Akademija amputiranih, izlazak koje se očekuje u veljači iduće godine. Također, već iduće godine priprema objaviti novi roman , ustvari treći nastavak spomenute ratne trilogije o povratku, u kojemu se glavni lik vraća kući iz Drugog svjetskog rata, ustvari iz logora u Jasenovcu. A sve, kao, vijoglav!
Na stražnjoj terasi kuće našega pisca žive dvije mačke, za koje ovaj pisac vjeruje da su inkarnacija njegovih prošlih života, jednoga svećenika i jednoga lopova, te da za tih svojih nestalnih ili vijoglavih trenutaka s njima komunicira o raznim svjetskim misterijama.
Svijet, 3. 19. 2023
PJESNIK GOVORI: MARIJAN GRAKALIĆ
Uz kakve etičke principe si odrastao?
Moj otac, također Marijan Grakalić, a tako mi se zvao i djed, isto tako bio je pjesnik, pisac i novinar. Majka Emlija (Nada) Grakalić bila je prva žena kamerman na televizijama bivše Jugoslavije. Otac je autor i jedne kapitalne antologije, "Mare nostrum – antologija hrvatske poezije o moru" koju je davne 1970 objavila Matica hrvatska. Napisao je divnu zbirku pjesama "Lirika nad Samoborom" pedesetih godina, a njegova zadnja knjiga iz 1989. "Hrvatski grb i grbovi hrvatskih zemalja" danas ima status heraldičke klasike. Onaj drugi djeda po majčinoj strani prevodio je Casanovinu autobiografiju i bio pravi svjetski globettroter. U našu kuću dolazili su mnogi novinari, pisci i pjesnici: Antun Šoljan, Gerhard Ledić, Ive Mihovilović, Mladen Kerstner, Gustav Krklec, Marijan Matković, Vitomil Zupan (on mi je još kao klincu bio najdraži), Oto Šolc, slikari Ivan Generalić i Mirko Rački, povjesničar Eduard Čalić i mnoge druge ugledne osobe. U takvom odrastanju brzo shvatiš značenje koje donosi širina i raznovrsnost pogleda na svijet i život, ali i to kako je ljubav ono najvažnije za svakog čovjeka.
Ko je iz Hrvatske ili iz svijeta tvoj poetički srodnik? Postoji li takav takva uopće?
Govoreći o mom fragmentarnom romanu "Bivši čovjek" (2015), koji tematizira temu smrtovanja, Vjeran Zuppa usporedio je principe tog romana s nekim stranicama Claudia Magrisa, naravno, naglašavajući i važne razlike. Volim čitati ali barem svjesno nemam neki poseban uzor. Ili bolje rečeno, sva dobra literatura je i uzor i inspiracija, istodobno ona je i spoznaja i nadahnuće.
Marijane, jesi li ti muškarac koji žuri ili koji kasni?
Ponajprije muškarac. Nema drugih senzacija.
Kako vidiš sebe u budućnosti?
U kultnom filmu "Imperija uzvraća udarac" majstor Joda ovako odgovara na takvo pitanje: Ne vidim dobro, budućnost se prebrzo mijenja.
Kojim ritmom nastaju tvoje pjesme?
Nisam siguran da postoji ritam kojim pišem. Znam da kod nekih kolega ritam predstavlja osnovu njihove osobne poetike i da bi bez nje bili izgubljeni. Kod mene nije tako iako se trudim da mi poezija posjeduje i pokaže ritam, naravno, ne samo gramatički ili stiski. Osjećanje ritma mogući je misterij ukupne poetske svijesti. One koja se po prvi puta pronalazi u drevnim i prvim knjigama kao što je npr. Rg Veda, prva od Veda, a koja se bavi Rtom (ritmom), onom silom kojom je stvoren svijet i koja njime vlada, vladajući istodobno i ljudima i bogovima i samom Riječju. U tom smislu moguće je i danas poezija primordijalna, ako pogodi takvu žicu.
Jedan broj pisaca na ovdašnjim prostorima svoje tekstove koristi kao političko sredstvo? Šta misliš o tome?
Najveći dio povijesti pisana je riječ bila proskribinirana, zabranjivana i omalovažavana. Ne treba ići duboku u prošlost. Sjetimo se Ždanova, sukoba na književnoj ljevici i sličnog. Primjera ima koliko god želite. Poanta je uvijek ista: diktat i pisanje, određivanje književnosti kao sluge politike odnosno ideologije. Danas se to ponekad i ponegdje događa i dobrovoljno. Opet, to ne znači da i to nije literatura. Uostalom, pisci su neizmjerno pismeniji od političara osim onda kada se zalažu i tumače njihove stavove. Mislim da prava književnost daleko nadilazi političku stvarnost, naravno, to ne znači da zbog toga isto tako nije i nekom smislu i politička.
Da li su neki tvoji tekstovi političko sredstvo?
Kao novinar napisao sam više tisuća političkih tekstova, reportaža, komentara, intervjua, članaka itd. Uopće se ne bojim politike i ne zazirem od toga kad treba reći ono što se misli. Dapače neki od tekstova koje sam pisao gotovo su antologijski u jugoslavenskom novinarstvu, barem tako tvrde pisci medijskih kronika i povijesti novinarstva kao, npr. Željko Krušelj u svojoj opsežnoj disertaciji o omladinskom tjedniku "Polet" iz Zagreba. (https://radiogornjigrad.wordpress.com/2018/08/02/zeljko-kruselj-polet-od-omladinskog-aktivizma-do-politickog-eskapizma-1976-1990/ )
Čita li Marijan Grakalić svoje suvremenike?
Čitam svašta, ponekad i njih, mada puno više arheološku literaturu i razne kulturološke studije, dobre eseje i poeziju.
Kada bi imao priliku da sjedneš i porazgovaraš sa nekim piscem ili spisateljicom iz svjetske povijesti književnosti, ko bi to bio? I zašto?
Sasvim sam siguran da bih rado razgovarao sa tajanstvenim Fulcanellijem, autorom dviju knjiga: "Le Mystère des Cathédrales" (Otajstvo katedrala), napisana 1922., a objavljena u Parizu1926., i "Les Demeures Philosophales (Stanovi filozofa) objavljen u Parizu 1929. godine. Pripremao je i treću knjigu, "Finis Gloriae Mundi"(Kraj svjetske slave), ali od nje su poznate tek neke bilješke. Fulcanelli je vjerojatno bio Francuz koji se školovan iz alkemijska nasljeđa, arhitekture, umjetnosti, znanosti i jezika, a nestao je krajem četrdesetih godina. Navodno je uspio u pretvorbi olova u zlato, ali daleko je značajnije njegovo upućivane na "fonetsku kabalu". To je po svemu čisto poetska stvar. Neka vrsta jezične "magije" putem posebne upotrebe jezika i simbola kako bi se dosegla posve drugačija ekspresija riječi. Ona se temelji na homofoničnim i simfoničnim principima, a ne na numeričkim, spajajući naše asocijacije s rezonancijama govora. To je po njemu osnova jezika pomoću kojeg se priziva ili otkriva androgen, ono drugo počelo koje nas tek kad ga steknemo može učiniti jedinstvenim odnosno potpunim, kao i mi njega.
Šta je za tebe ženska književnost, žensko stvaranje?
Pa za mene je to prvenstveno književnost. Očito je kako je ona ženskog roda i zato je toliko privlačna i neizbježna.
Naida Mujkič, PEN BIH
Promocija trećeg izdanja samuraja šanka u Cinkušu na Gornjem gradu
Samuraji Šanka na Fra Ma Fu festivalu u Daruvaru
z drugo izdanje Samuraja šanka, TZ Sv. Ivan Zelina2023.
Haiku o zimi u kafiću
Sjetna je zima
spokojni kut kafića
grije nas piva
Može li haiku biti dovoljno rječit da nam dočara putopis? I što se dogodi kada se udruže Marijan Grakalić i Turistička zajednice, pita – dakako retorički – Marinka Zubčić Mubrin, direktorica turističke zajednice grada Sv. Ivan Zelina u predgovoru knjizi Samuraji šanka, zbirci haiku poezije novinara, pjesnika i pisca Marijana Grakalića, i dodaje: Što kada nam vino ispriča priču o čežnji, putovanju, bregima, vinogradu, djetinjstvu, uživanju u čistoj nepatvorenoj ljepoti našeg brdovitog kraja, vinorodnog i bogatog.
Pohvale knjizi, koja je zamišljena kao posve nekonvencionalan zelinski turistički vodič i koja je tako uspjela da je tri godine nakon prvog izdanja (2020.) tiskano drugo, dvojezično, s prijevodima pjesama na engleski, ponovila je i na promociji drugog izdanja na 9. festivalu reportaže i reportera Fra Ma Fu u Daruvaru. Na tom predstavljanju u daruvarskom dvorcu grofa Jankovića našao se velik broj novinara iz cijele Hrvatske i nekoliko susjednih zemalja, koji su istinski uživali u duhovitosti Grakalićeve kratke forme i uopće o priči o haiku poeziji.
Da ne duljimo – gdje je šank, tu je pivo, iako je Zelina vinorodni kraj i premda je Kraljevina najvažniji adut tamošnje vinske karte. Štono bi rekao Bara Stojković u filmu Ko to tamo peva – "Bez obzira!" Dakle, među više od stotinu trostihova japanskog stila većina je doduše posvećena vinu, neki se bave pijenjem kao takvim, a desetak ih izrijekom govori o pivu. Za ovu priliku odabrali smo neke od njih:
Haiku o hladnom pivu
Hladno pivo
bez pjene i mjere
naše je vjere
Haiku o paloj noći
Noć nije izdržala
pala je u kavani
u zadnjoj rundi
Haiku o Budi na šanku
Buda je bil na šanku
Štef je došel i naručil pijaču
Buda je rekel: karma!
Haiku o zimi u kafiću
Sjetna je zima
spokojni kut kafića
grije nas piva
Haiku o putu
Put čeka putnika
kad se spije zadnja putna
čempresi smo na vjetru
Haiku s nogu
Spili smo
po jednega v nogu
zapili stonogu
Haiku o jogurtu
Večeras jogurt
uz pljuge i pivo
politički krivo?
Haiku iza ugla
Noću iza ugla
sigurno još postoji
otvorena birtija
Haiku o Bari
Pijan kak žaba
opal je na Baru
još su u braku
Haiku za šankom
Za šankom se živi
ne veće nas baš ništa
spika i pivo
Prvi haiku na Mjesecu
Ponijelo ga piće
pa sjedi na Mjesecu
i piše haiku
Haiku o čudnim navikama
Popije tri piva
onda naruči litru vode
ima čudne navike
Haiku o samoći
Pijete noću
kušajući samoću
tad i anđeli loču
Haiku o flašama
Nije važno
kakve su, važno je da
nisu prazne
Haiku o zimi u kafiću
Sjetna je zima
spokojni kut kafića
grije nas piva
Marijan Grakalić, zagrebački je novinar, pjesnik i pisac, stanovnik Blaževdola, čiji su tekstovi obilježili osamdesete godine, i koju prije, kada je kao student na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu bio jedan od pokretača časopisa Zoon Politikon (1978.), te pisao u Quorumu, Pitanjima, Poletu, Danasu, Večernjem listu, Odjeku, Startu, Mladini, Nonu i drugim listovima i časopisima. Autor je zapaženog i nagrađivanog romana Bivši čovjek (2015.), pokretač Gornjogradskog književnog festivala (2013.) i Međunarodnog festivala književnosti u četiri godišnja doba (2018.). Njegov Arkadijski brevijar (2011.) jedinstvena je pojava u domaćoj literaturi, a roman U pandžama pohotnog zmaja ironizira i pornografira devedesete godine i doba sirove tranzicije. I tako dalje, ima toga oho-ho, a pisao je, na kraju i nipošto ne najmanje važno, i o pivu, a jedan smo esej (Saga o pivu) objavili i na našoj stranici……
A sada haiku. Kada je prije tri godine izašlo prvo izdanje zbirke Samuraji šanka, izdavač ju je preporučivao ovako: Čitajući ljupke minijature haiku poezije, sigurno ćete mnoge od njih koje ste doživjeli prepoznati, a neke moguće tek zabilježiti kao poticaj ka svojoj vlastitoj duhovnoj potrazi. A ona neka počne od vilinski zelenog Svetog Ivana Zeline, kraja bogatom opojnim vinima, ukusnom hranom, dobrim djelima, haiku poezijom, čarobnim predjelima koji možda posluže kao inspiracija i nekim budućim pjesnicima. Oduvijek je kod istančanih duša, šank figurirao kao istaknuto mjesto duhovne kontemplacije. Na kraju knjige dodan je po jedan haiku Prijatelja samuraja šanka (Gradimira Aleksića Grade, Darka Habazina, Zorana Perovića, Enesa Kiševića i Zdenka Jelčića) kojima autor i pokrovitelji zahvaljuju na sudjelovanju u dobrim vibracijama.
Na spomenutom predstavljanju knjige u Daruvaru Marijan Grakalić rekao je i to kako se on unatoč tome što haiku poeziju piše već četiri desetljeća, nikada ne bi prijavio na neki od brojnih natječaja što se raspisuju posvuda po svijetu, i na kojima hrvatski haiku pjesnici imaju sjajne rezultate, jer ga – kako reče – ti natječaji nimalo ne zanimaju. Ruku na srce, Grakalićev haiku ispao bi već u prvom pretkolu kvalifikacija, jer na tim natječajima se strogo pazi na formu, a malokoji njegov trostih zadovoljava pravilo 5–7–5 koje se odnosi na broj slogova u pojedinom stihu. No, dok se pravilo o broju slogova još i može prekršiti (naročito zbog prevođenja na druge jezike, a na natječajima se u pravilu pjesme prevode na japanski i engleski), kršenje nekih drugih pravila je naprosto nepojmljivo. Na primjer – u svakoj pjesmi se mora govoriti o prirodi (ako u haiku pjesmi nema prirode, ona ne valja), a također u haiku pjesmama je nedopustiva rima, a Grakalićeve pjesme vrlo često nemaju prirode, a imaju rime…
No, to sasvim sigurno nije zato što to Marijan ne bi znao – ta, on je učio od najboljeg – sredinom sedamdesetih je haiku počeo pisati pod utjecajem samog Vladimira Devidea, matematičara i japanologa, koji je i donio haiku u Hrvatsku i njime zarazio cijele generacije mladih pjesnika. Marijan je prijateljevao s Devideom, pa je o haiku pjesništvu učio sa samog izvora. Dakle, nije to. Marijana Grakalića jednostavno nije briga, jer to što on piše ne treba robovati nikakvim krutim regulama. Sve je to zapravo samo jedna zdrava, neobavezna, poprilično smiješna i mjestično pjenušava – zafrkancija.
Koja me, možda pogrešno, ali to je moj dojam – podsjetila na jednu epizodu kada su se istih tih sedamdesetih u jednom humorističkom časopisu našalili s vladajućim trendom ogromne popularnosti japanske pjesničke minijature, pa objavili više pjesmuljaka koje su nazvali haikuku a jedan haikuku glasio je ovako:
Odvedite me na rijeku
sasušene su moje usne
Konobar, dva u osam za poetu.